FOTO: Dnevnik Maje Hadžiselimović – kako izgleda život volontera na Tajvanu – Maja Hadžiselimović je inžinjer robotike iz Zenice, zaposlena u njemačkom Augsburgu, trenutno se kao volonterka nalazi na Tajvanu. Volontira u jednoj tajvanskoj osnovnoj školi u okviru organizacije AIESEC, gdje treba upoznati domaćine sa bosanskom kulturom.
Magistrica robotike iz Zenice je sa njemačkom ekipom robotičara ušla među šest najboljih na svijetu i takmičila se na sajmu u Hanoveru. Kao student se u julu javila preko međunarodne studentske organizacije AISEC i konkurisala za humanitarno volonterski rad. Dobila je priliku da ode na Tajvan da podučava djecu. Njena priča je istinska inspiracija svim studentima Bosne i Hercegovine koji žive i uče u ovoj zemlji u kojoj se nauka slabo poštuje, u kojoj je humanitarni rad nešto neobično i strano.
Ovo je naš dug Maji i svim sličnim koji širom svijeta pronose pozitivan glas o našem gradu i državi.
MAJA JE SPECIJALNO ZA ZENICABLOG IZNIJELA SVOJE DOJMOVE – OBAVEZNO PROČITATI !!!
-AIESEC je organizacija koja mladima pruža mogućnost obavljanja stručne ili volonterske prakse tokom koje jačaju svoje liderske, lične i profesionalne osobine. Tako kaže njihov oficijelni opis. Ja bih dodala da je to organizacija koja je meni promijenila život! Nije fraza. Prvi put sam se, na preporuku prijateljice, odlučila prijaviti na stručnu praksu u Njemačkoj što se pokazalo kao odlična odluka.
Prije tri mjeseca, odlučila sam da odradim volontersku praksu. Nisam znala tačno gdje samo sam znala da želim da to bude negdje daleko, mnogo daleko i da bude vezano za djecu s obzirom da mnogo volim djecu. Nakon pretrage po bazi podataka došla sam do programa koji se zove „Dream Beyond Languages“. Cilj projekta je podučavati djecu engleskom jeziku u lokalnoj osnovnoj školi u gradu Kaohsiung (drugi najveći grad na Tajvanu).
Za Tajvan, iskreno, prije i nisam mnogo čula. Tu i tamo se pojavi neka vijest o tajfunu, snažnim vjetrovima i to je to. Odlučila sam da ne čitam mnogo i ne učim prije puta te da naučim sve iz prve ruke.
AIESEC članovi su mi javili da će me na željezničkoj stanici dočekati porodica kod koje ću boraviti ovih pet sedmica. Ko su oni, kako se zovu, izgledaju, ništa nisam znala, a nisam ni mogla da predstavim koliko su divni i srdačni.
Na internetu možete pročitati da su ljudi na Tajvanu veoma ljubazni. To je i više nego istina! Ukoliko samo primijete da ste se izgubili, bukvalno će ići sa vama sve dok ne nađete ono što tražite. Engleski jezik se na Tajvanu ne govori baš dobro s obzirom da im je dosta težak zbog same prirode jezika da ga nauče. A što je još veći problem, nakon učenja nemaju gdje da ga primjene. Zemlje engleskog govornog područja su im daleko tako da nemaju baš često priliku da susretnu strance. Upravo je to i cilj ovog projekta, da djeci dovedu strance koji će ih upoznati sa svojom kulturom, jezikom i pokazati im da različit maternji jezik nije prepreka za komunikaciju.
Prvi dan u školi su me svi veoma srdačno dočekali. Djeca u školi su predivna te su mi i prije dolaska pravili crteže za dobrodošlicu. Prvi dan su mi postavljala raznorazna pitanja kao npr.da li su mi oči i kosa prave, koliko sam visoka, zašto sam toliko visoka i slično. Njihov engleski jezik nije baš dovoljno dobar za tečan razgovor ali je nevjerovatno koliko se ljudi mogu razumijeti a da ni riječ ne progovore. To sam se najbolje uvjerila sa djecom prvog i drugog razreda. Njihov engleski se najviše svodi na brojeve, poneku životinju i predmet. I pored toga, svako jutro čim me vide trče mi u susret da se pozdrave. Kada se ne možemo sporazumjeti, crtamo po tabli ili prevodimo pomoću „google“ prevodioca. Snalazimo se na razne načine ali i s tim se svaki dan smijemo i družimo.
Svake sedmice treba da im pričam o određenoj temi. Prve sedmice smo pričali o muzici pa sam im puštala Halida Bešlića, Laku i Amiru Medunjanin pa su birali ko im se najviše sviđa. Na kraju je Laka pobijedio
Druge sedmice pričali smo više o kulturi, hrani i prirodi Bosne i Hercegovine. S obzirom da sam studirala u Sloveniji i Srbiji, pričali smo i o tim zemljama jer je njima Evropa općenito nešto veoma daleko i strano. Srbiju najbolje znaju po Đokoviću dok su za BiH rijetko koji čuli pa im onda pomoću Đokovića objašnjavam gdje smo.
Ove sedmice im pričam o svom djetinjstvu, mojoj osnovnoj školi, Zenici, gimnaziji, prijateljima, porodici.
Što se tiče načina života, mogu reći da su mnogo slični nama. Kada sam tek došla, porodica kod koje sam objasnila mi je da ćemo prije i poslije škole ići kod djeda i majke dok su roditelji na poslu. Pretpostavljaju, kažu, da to kod nas nije tako pa kada sam im rekla da je i moje djetinjstvo tako izgledalo, prijatno su se iznenadili.
Izlazak mladih se ovdje svodi na obilazak veoma poznatih noćnih marketa na kojima se može naći sve, od masaža do hrane preko odjeće, obuće i nakita. Klubova nemaju i nisu toliko popularni. To opravdavaju tim da im je porodica mnogo bitna, pa vikendima večeramo najčešće svi zajedno. Hrana je veoma jeftina i dostupna pa rijetko ko kuha kući.
Najviše mi se sviđaju hramovi na Tajvanu. Budaizam je najzastupljenija religija na Tajvanu tako da postoji dosta velikih i bitnih hramova. Zajedno sa mnom su i studenti iz Australije, Novog Zelanda, Vijetnama i Hong Konga pa zajedno putujemo i obilazimo ljepote Tajvana i upoznajemo se sa kulturom. Trenutno je na Tajvanu zima tako da su temperature u rangu od 20 do 30 stepeni i velika je vlažnost zraka.
Mnogi običaji u njihovom obrazovanju su vrijedni pažnje. Ujutro svi dolaze pola sata ranije kako bi sredili školu. Svi učenici, shodno godinama, imaju zadatake da pometu učionice, pokupe lišće ili izbace smeće iz učionica. Jednom mjesečno to sa njima rade i učitelji, učiteljice i ostalo osoblje škole ( pa i direktorica!). Nakon svakog časa, uz blagi naklon se zahvale na znanju koje su usvojili. Uniforme su obavezne svim danima osim srijede a mobiteli nisu dozvoljeni ali ne od strane škole, nego od strane roditelja. Kroz svakodnevnu nastavu nastojim ohrabriti djecu da se ne plaše pričati na engleskom, da njihov akcenat nije problem u komunikaciji i da glasno izražavaju svoj stav. Cilj mi je prije dolaska bio da svaki dan kod jednog djeteta izmamim osmijeh na licu. To sam, kako sada stvari stoje, i više nego uspjela. Dječiji osmijeh je zaista nešto čemu ne mogu da odolim.
Nadam se da ću do kraja uspjeti da im uljepšam još ovih par sedmica škole.
I da, u zadnjoj sedmici, sedmici Božića, škola je odlučila da organizuje Božićnu zabavu samo zbog mene jer kažu pretpostavljaju da mi fali Božićna atmosfera ovdje na Tajvanu J divni su, zar ne?
Ukoliko imate vremena i nešto ušteđevine, priuštite sebi ovakvo iskustvo. Steći ćete nove prijatelje na drugom kraju svijeta koji će vam biti kao porodica (bez pretjerivanja). Testirajte sebe, izađite iz zone komfora i upoznajte različitosti ovog svijeta. Toliko različitih jezika, kultura, običaja…toliko smo različiti a opet toliko isti.
Maja je odgovorila i na nekoliko pitanja za sajt marketing agencije MCM o njenoj odluci da u daleki Tajvan ponese Zlatnu džezvu i Bosanski lokum, specifične bh. proizvode. Razgovarao: Adis Hasaković – MCM
Odlučili ste se u Tajvan na volontersko putovanje na kojem predstavljate kulturu svoje zemlje ponijeti Zlatnu džezvu i Bosanski lokum. Zašto baš ova dva proizvoda?
Na Tajvanu sam na volonterskom putovanju u sklopu kojeg predajem engleski jezik djeci u lokalnoj osnovnoj školi, tj. djeci do 12 godina. Zlatna džezva i Bosanski lokum su nešto što je postalo prepoznatljivo i što uvijek nosim sa sobom kada krećem nekome u goste. Volim objašnjavti strancima našu kulturu i običaje, a sa kafom i lokumom to najslađe ide. S obzirom da je Bosanski lokum moguće kupiti i u jednom lancu trgovina u Njemačkoj, od lokuma se ne odvajam 🙂
Da li je bilo teško objasniti šta je to bosanska kafa, kako se pravi, kada i s kim se pije?
Na Tajvanu se dosta osjeti uticaj SAD, tako da se kod njih podrazumijeva popiti kafu onako “s’ nogu” što bi se reklo. Postoje kafići koji su poznati po kafi (više liči na latte) koja se servira u zdjeli od litar i po, pa se onda kutljačom sipa u šoljice, nešto kao supa, ali u svakom slučaju ni blizu naše.
Tajvanci su veoma porodični i ono što je nama kafa, njima je čaj. S te strane sam im uspjela objasniti da se kod nas kafa pije polako uz razgovor i druženje s porodicom i prijateljima. Interesantan im je bio način pravljenja kafe pa me jedna gospođa koja u svom kafiću drži kafe iz čitavog svijeta zamolila da joj javim kako može doći do bosanske kafe da je uvrsti u svoju ponudu.
Jeste li Tajvancima pokušali objasniti “ćejf”, kako su reagovali?
Pojam “ćejf” sam im objasnila uz kafu. Puštala sam im i sevdalinke te im pokušala dočarati tu atmosferu. Donijela sam im kao poklon set za kafu, ručno pravljen pa su se djeca po čitav dan igrala i pretvarala da uživaju u ispijanju kafe.
Jeste li znali da je Bosanski lokum, baš kao i Zlatna džezva za bosansku kafu, jedinstven proizvod na svijetu i da se proizvodi samo u Bosni?
Za Zlatnu džezvu sam znala ali za lokum ne. Drago mi je što naši proizvodi postaju sve prepoznatljiviji i popularniji.
Kako su reagovali domaćini, posebno djeca, kada su probali Bosanski lokum?
Lokumi su nestali veoma brzo sa stola. Hrana, pa tako i slatkiši, nisu previše slani tj. slatki tako da su mislili da će im slatkiši iz Bosne i Hercegovine biti preslatki ali nakon jednog zalogaja vraćali su se po još. Slika govori više od riječi 🙂
Kako biste ocijenili sam projekat, da li ljudi u Tajvanu sada više znaju o bosanskoj kulutir i tradiciji?
Ovo je tip projekta koji vam zaista obilježi život. Beskrajno mi je drago što sam dio ovog projekta i što postoji AIESEC organizacija koja je ovo omogućila. Živjeti u ovako dalekoj zemlji sa porodicom koju do sada nisam znala a koja me tako domaćinski ugostila i koja tako brine o meni je zaista neprocjenljivo. Preporučila bih svakom ko ima vremena da bude dio ovakve priče.
Svake sedmice imam zadatak da pričam o jednoj temi. Prve sedmice smo pričali o muzici pa sam im puštala Halida Bešlića, Amiru Medunjanin i Laku. Druge sedmice smo pričali detaljnije o kulturi i prirodi Bosne i Hercegovine što im se veoma dopalo. Mislim da uskoro mogu očekivati posjetu prijatelja sa Tajvana 🙂
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
