Abid Jarić nagrađen na natječaju „Štrpci bez mezara“ u Prijepolju – Bošnjačka kulturna zajednica iz Prijepolja (Srbija) tradicionalno je i ove godine provela Natječaj za kratku priču pod nazivom „Štrpci bez mezara”. To je podsjećanje na 27. februar 1993. godine kada je voz na pruzi Beograd – Bar bio zaustavljen u stanici Štrpci od strane zločinačke grupe koju je predvodio haški osuđenik Milan Lukić. Iz voza je izvedeno osamnaest Bošnjaka, jedan Hrvat i jedno nepoznato lice koji su kasnije najsvirepije ubijeni. Cilj natječaja je afirmiranje ideje mira, tolerancije, suživota i pravde.
Na ovom regionalnom natječaju, čijim Ocjenjivačkim sudom je predsjedavao prof.dr. Jahja Ferhatović, književniku iz Zenice Abidu Jariću je pripala treća nagrada, za priču „Putovanje bez povratka“.
(*nagrađena priča*)
PUTOVANJE BEZ POVRATKA
– Mora da je teško gledati u daljinu iz koje ništa neće doći.
Zatvorenih očiju izgledala je kao da sanja.
– To Vi mislite, jedva se čulo.
Vjetar se širio mirisom nadolazeće noći. Na horizontu se već razlijevala boja hrđe gaseći posljednje zrake sunca na dva planinska vrha što su se uzdizala iznad ogoljelog polja.
– Oprostite, čini se da ste umorni. Morate poći kući i odmoriti se, izgledalo je kao da je moli.
Tek tada Ona otvori oči, ali ne okrenu glavu.
– Niste iz našeg kraja?, kratko upita.
– Nisam.
– Pa šta ćete onda ovdje?, u glasu joj se osjeti čuđenje.
– Volim putovati. Posebno vozom.
– Da, vozovi su interesantni. Oni uvijek vode nekamo, uzdahnu Ona duboko. Ovdje putnici rijetko silaze.
– Moje odredište je znatno dalje. Ni sam ne znam zašto sam sišao. Možda zato što volim upoznavati mjesta u kojima nisam bio, malo se zbuni i šal stegnu čvršće oko vrata. A šta ćete Vi na toj klupi, ako smijem pitati, u ovo hladno predvečerje?
Pogleda ga mutno. Od onoga što je vidio u njenim očima, on se sav strese i neka blaga drhtavica krenu mu od nogu.
– Da ste odavde, jedva izusti, znali biste da sam ja svakog petka ovdje na ovoj klupi u isto vrijeme već punih dvadeset šest godina.
– Vi se to sa mnom igrate, htjede svom glasu dati šaljiv ton, ali bezuspješno.
Noć na kraju dana dizala se iz cijele zemlje.
– Svakog petka u sumrak, govorila je kao za sebe, ja sam ovdje. Rekao je da će se vratiti ovim vozom kojim je i otišao. A prošlo je, evo,već dvadeset šest godina a njega još nema.
– I Vi ga još uvijek čekate? Niste se umorili?, upita s nevjericom u glasu.
– Čekam, šta bih drugo mogla. Dao je riječ da će se vratiti. Nikad me nije iznevjerio. Uvijek je ispunio svako svoje obećanje. Uostalom, još uvijek imam njegov lančić s medaljonom u kojem se nalazi njegova fotografija. Kad je polazio, skinuo ge je s vrata i rekao da ga dobro čuvam. Od suhog je zlata. Ne vjerujem da će ga se tako lahko odreći.
Ruka krenu u njedra i zaustavi se negdje oko srca. Prsti napipaše nešto i to snažno stegnuše.
– Dakle, Napustio Vas je?
– Ne, otišao je. Rekao je da će to biti nakratko. Tek da obavi ono što se moralo. Ali, obećao je da će se vratiti.
– Muževi to ponekad znaju uraditi, htio ju je utješiti.
– Muževi? Oni možda, ali sinovi nikad.
On preblijedi. Kao da ga proguta zemlja.
– Krajnje je vrijeme da shvatite da je dvadeset šest godina dug period, iskreno reče, ali se odmah pokaja.
– To Vi tako mislite, teško izusti.
Na dvjema klupama, pored pruge koja je vodila kroz ogoljelo polje, nikoga nije bilo osim njih dvoje.
– Vjerujete li? Kad ste posljednji put potražili ispovjednika? Jeste li zatražili oprost za patnju koju proživljavate evo već dvadeset šest godina, bio je uzbuđen.
– Ne vjerujem čovjeku koji mi hoće oprostiti ono što je u meni najbolje.
– Vi izgleda volite samo svoju bol koja Vas ubija. Vi se, kako rekoste, borite za najljepšu stvar u sebi. Molim Vas, pogledajte oko sebe ljude koji se isto kao Vi bore za najljepšu stvar. Njihova lica trebala bi biti vesela ili u najmanju ruku – vedra. Međutim, na njihovim licima ništa osim tuge ne može se vidjeti.
– Kako procjenjujem,Vi imate otprilike isto godina koliko i moj sin kojeg čekam. Ipak, mladi ste još uvijek da o boli tako prosuđujete. Duboko uzdahnu. Jednog ovakvog februara, a bilo je davno, vidjela sam slijepca sa bijelim povezom preko očiju. Na povezu je crnom tintom bilo ispisano: Volim svoj mrak. Tada sam prvi put shvatila da bol ne ponižava, nego uzdiže i oplemenjuje.
Da je gledao u tom pravcu, vidio bi kako posljednji trak svjetlosti umire u njenim očima.
– Neko mi je pričao da je u ratu, dok je sve mirisalo na palež, susreo nekog svećenika s puškom u ruci. Vjerovao je da se jedino tako može boriti za svoju vjeru. Nekad dođu neka vremena u kojima je sve izvrnuto i izokrenuto, nastojao je biti uvjerljiv dok je govorio.
– Jeste li Vi bili u ratu, prošaputa i spusti ruke u krilo.
Jake obrve i usječene bore, poput pukotina na porculanu, davale su njenom licu ranjiv i ozbiljan izraz na kojem se vidjelo kako patnja izvlači posljednju trpeljivost koju je ono dugo skrivalo.
– Hoćete li mi pokazati njegovu fotografiju?, umjesto odgovora, zamoli On blago. Mora da je bio izuzetan.
Ruka ponovo krenu prema srcu. Negdje u blizini gavran zaklepeta krilima.
– Ah, pa to nije moguće…!, grč zaprepašćenja okova mu lice i pretvori ga u masku.
Oboje se počeše utapati u beskrajnoj tišini koja ih je sve više gušila.
Odjednom, prostor se stegnu.
Nije više bilo ni neba ni zemlje.
Samo mrak.
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
