Almin Dautbegović: Naš narod se nikada neće dogovoriti ko je žrtva, ko agresor, a ko ratni zločinac

Koje su dobre, a koje loše strane reforme pravosuđa iz 2003?

– Formiranje VSTV-a je bilo ispravno, a u poslijeratnoj BiH se jedino pod patronatom međunarodne zajednice moglo pristupiti cjelovitoj reformi pravosuđa. Taj posao je urađen korektno. Kada danas govorimo da je VSTV otuđeni centar moći, pa on je i formiran kao centar moći. To je bila zamisao. Riječ “otuđena” se dodala kasnije. On je to oduvijek bilo, samo što to u ono vrijeme nikome nije smetalo.

Različiti aršini

Način na koji je on formiran, a da nije propisana neka efektivna kontrola od parlamenta ili zakonodavne vlasti, jasno je ukazivao na to da se ovakve stvari kasnije mogu desiti. Ali, moramo razlikovati vrijeme: u ono vrijeme je to bilo korektno, dok danas već moramo da tražimo alternative. Uz sve ono što je u tom vremenu oko pravosuđa učinjeno, moramo detektovati da je ono u prvom redu entitetsko i da je to proizlazilo iz Daytona. Već tada zakonodavac, odnosno oni koji su planirali reformu pravosuđa, nisu ukomponovali vrhovni sud BiH. I ta priča o vrhovnom sudu se pojavila kada se vidjelo da je to propust i da bez toga stvari ne idu najbolje.

U odnosu na staro rješenje uveden je novi model, a to je da istragu vode tužioci, a ne istražne sudije. Dobili smo i model sporazumijevanja. U američkom pravosuđu 80 posto predmeta završi sporazumom o priznanju krivnje. Mi smo daleko od tog procenta, ali nemamo ni jedinstvenu sudsku praksu. Ni u Americi nisu odmah došli do ovog procenta, već kroz godine suđenja tokom kojih je pravljena sudska praksa koja je kasnije obavezivala neke sudove. Priča o sudskoj praksi je kod nas šarena. Za šumsku krađu jedan sud izrekne dvije godine zatvora, a drugi uslovnu kaznu. Različiti su aršini jer nemamo jedinstvenu praksu na nivou države.

Sljedeći specifikum ove pravosudne reforme jeste nadležnost sudova. Ona je pomjerena u korist najnižeg nivoa sudstva, a to su općinski: oni sude sva krivična djela sa propisanom kaznom do 10 godina zatvora. To je većina krivičnih djela. Kantonalni sud je ostavljen na nadležnost od 10 i više godina, a takvih krivičnih djela je, procentualno, značajno manje. To znači da će presuđivati općinski sudovi, a po žalbama će rješavati kantonalni sud. I sad ne postoji mogućnost da se taj predmet ikad dovede pred vrhovni sud. Dakle, nemamo vanredne pravne lijekove koji su postojali u ranijem pravosuđu. Oni su se zvali zahtjev za zaštitu zakonitosti. Odnosno, nemamo ga mi u FBiH niti državni nivo, dok RS ima.

Kada krivični predmet, a takvih je većina, ostane u okvirima kantona, onda pišete apelacije Ustavnom sudu BiH, koji je danas pretrpan. Oni godišnje imaju 4.000 do 5.000 predmeta.

Spomenuli ste istražne suce… Zar nije sve puno bolje funkcionisalo dok su istrage bile u njihovim rukama?
– Jeste, ali u pravosuđu iz vremena bivše Jugoslavije. Tada je sve bilo drugačije i u takvom ambijentu je to moglo da funkcioniše. Kasnije se postavilo pitanje pravičnosti postupka, jer kad sudija istražuje i optužuje, i drugi sudija sudi, onda imamo model “kadija te tuži, kadija te sudi”. Za nas iz prakse i teorije nesporno je da istraživanje krivičnih djela i optuživanje treba da radi tužilaštvo. Nikada se više nećemo vratiti na model istražnog sudije. To je davna istorija.

Trebamo novu reformu…
– Da, ali cjelovitu reformu pravosuđa, a ne neke kozmetičke promjene.

Radi li pravosudna zajednica na tome?

– O tome se govori. Kada govorim o reformi pravosuđa, uvijek kažem da bi trebalo da to rješava naša pamet – pamet stručnjaka u BiH. Mi tu pamet imamo. Naš krivični model stranci ne razumiju i njima on nema smisla, jer u njihovim državama neke stvari nisu moguće. Zato naša pamet treba da osmisli model krivičnog postupka koji će biti primjenjiv.

Pokušavam da istražim pravosudne modele u drugim državama. Recimo, kinesko pravosuđe je efikasno. Oni danas nekoga liše slobode, za tri dana izreknu presudu i sedmi dan je ta osoba na vješalima. I tamo niko ne dovodi u pitanje taj pravosudni sistem, koji je efikasan. Mi ne možemo primijeniti taj model, ali zato možemo njemački. Studentima stalno ukazujem na primjer čovjeka u Bavarskoj koji se jednu noć vraćao kući i prošao je kroz crveno. Niko ga nije vidio. On nije bio sretan što se izvukao. Prva dva dana je šutio, ali je treći otišao u policiju i rekao šta je uradio. Oni su ga pitali šta je čekao do sada i dat će mu najveću kaznu unutar propisane. Jesmo li mi takav narod? Mi živimo preko veze. Da li bi se iko kod nas prijavio? Naravno da ne bi. U njemačkom pravosuđu je propisano da svjedok treba da budu i brat i sestra i oni bez problema tamo svjedoče. To su uveli i u naš model.

Sud i Tužilaštvo BiH su nekakav “veliki brat” i na sebe su skrenuli svu pažnju. Sve se tamo dešava. Time su zamaskirali sve druge probleme u pravosuđu kao što je problem malih sudova. To neko treba da preispita. Ima niz problema koje svi zanemarujemo i samo se bavimo Sudom i Tužilaštvom BiH.

Zar nije efikasnije krivično djelo dokazivati materijalnim dokazima umjesto da se kompletna optužnica zasniva na iskazu svjedoka, koji su često, moramo priznati, nepouzdani?
– Eh, kad bi bilo. Koncept pravosuđa svugdje je svjedok. Srećom, nekada se može desiti da ima materijalni dokaz, ali to najčešće u privrednom kriminalu kod poreskih utaja, gdje vještak procijeni prihode, rashode… Veliki procenat krivičnih djela se rasvjetljava putem svjedoka.

Na Balkanu imamo kafanu Kod lažnog svjedoka. To je bila priča vezana za Haški tribunal i neko se usudio dati kafani takav naziv. Izvan tog konteksta, naš svjedok voli da kritikuje sve i svašta, on je za red, zakon, principe, ali samo da ne svjedoči. Prije više od 10 godina imali smo ubistvo kod Katedrale, gdje je bilo stotinu svjedoka, ali niko ništa nije vidio niti čuo.

Kako smo uopšte došli u situaciju da nam pravosuđe padne na ovako niske grane?
– Da bi pravosuđe funkcionisalo, mora se riješiti osnovno pitanje: koje vrijednosti ono treba da štiti. Ovako je u BiH jedna osoba na jednoj teritoriji heroj, a kilometar dalje je ratni zločinac. Naš narod se nikada neće dogovoriti ko je žrtva, ko agresor, a ko ratni zločinac.

Propali aparat

Drugo pitanje je da li je pravosuđe entitetsko ili se nadležnosti mogu prenijeti na nivo države. I to je razlika koja je nepremostiva. Naši narodi se trebaju dogovoriti kako će pravosuđe funkcionisati. Imali smo aparat koji se zove strukturalni dijalog. Zadatak im je bio da analiziraju razlike ili probleme, da ponude rješenja koja bi premostila probleme. Vrijeme prolazi i vidite iz izjava političara iz RS-a da oni nisu raspoloženi da se ikada u budućnosti odreknu bilo koje nadležnosti koju imaju u korist zajedničke države. I pitanje glasi šta sad kad znamo da nije moguće da se to desi. Pravosudna reforma kroz strukturalne dijaloge je propala. Stalno vidim u novinama neku laž kako neko pokušava pregovarati.

Da li je rješenje formiranje vrhovnog suda BiH?

– U svim državama u Evropi i svijetu ima vrhovni sud. Ako biste htjeli vrhovni sud BiH po ovakvom modelu pravosuđa, postoje dva načina. Prvi je da ukinete vrhovne sudove FBiH i RS-a i da njih zamijeni vrhovni sud BiH. Ali, to nije moguće, jeste hipotetski, ali se u RS-u neće odreći nadležnosti. Drugi model je da se uz ova dva vrhovna suda napravi treći, što je malo više moguće, ali za sobom povlači niz pitanja organizacijskih, procesnih rješenja kako bi to izgledalo i koji bi se procesi primjenjivali. Mislim da u ovakvom modelu pravosuđa ne možete jednostavno osnovati vrhovni sud BiH, čak ni kada bi postojala politička volja u cijeloj BiH, a koje nema. Ostaje da priznamo i sebi i drugima da kažemo u kakvoj smo situaciji.

Da li je sadašnji sastav VSTV-a dorastao svom zadatku?

– Ni ovaj, a ni bilo koji drugi. Ovaj način izbora sudija i tužilaca mora se prevazići. Bilo ko da je tamo, on će se vremenom uklopiti u sistem. VSTV je podijeljen na one iz Republike Srpske, na Hrvate i Bošnjake. To tako ne funkcioniše, jer svako poteže za svoje i ko god bio gore, objektivno teško će se istrgnuti. Mora se stvarati ambijent za novi model pravosuđa.

oslobođenje.ba