Bosanskohercegovački atletičar Amel Tuka, osvajač srebrene medalje u utrci na 800 metara na Svjetskom prvenstvu u Dohi, stigao je u Sarajevo. Mnogobrojni građani dočekali su ga na Međunarodnom aerodromu u Sarajevu.
Tuka se na početku svoga obraćanja zahvalio svima na divnoj dobrodošlici te je naveo kako je do samog leta bilo sve uredu, ali da kada je sletio na tlo Bosne i Hercegovine, počele su emocije da rade.
“Vidjeli ste šta se dešavalo, ne trebam puno pričati o tome. Govorio sam da idem u Dohu spreman i sjećam se intervjua u aprilu koji sam dao na stadionu Zenica, da ću se vratiti na sami vrh jer znam da mi je tu mjesto i evo me tu sam – gdje mi je stvarno mjesto! Znam da sam napravio veliku stvar, puno veću nego u Pekingu i sad je još sjajnija medalja, hvala Bogu. Ono što ja želim reći vama jeste da sam 2015. godine morao osvojiti medalju. Bio sam najbrži čovjek na svijetu te godine i očekivali ste medalju. Imao sam pritisak i hvala Bogu sve je dobro prošlo. Ovaj put je bilo malo drugačije. Bio sam dobar, ali me niko nije stavljao kao ozbiljnog kandidata i nisam osjećao pritisak. To iskustvo koje sam poslije Pekinga imao mi je pomoglo, ali sam otišao u Dohu rasterećen i puno sigurniji nego što sam bio u Pekingu. U trke sam ušao jako ozbiljno i svakog sam shvatao jako ozbiljno i kao najveću konkurenciju nisam dozvolio da nekog potcijenim”, rekao je Tuka te nastavio:
“Poslije prve trke sam se osjećao loše, bilo je vani 40 stepeni, a ja sam se zagrijavao na polju. Dobio sam temperaturu i groznicu. Kad sam se probudio na dan polufinala, nisam se osjećao dobro i pomislio sam da ću morati odustati od takmičenja. Moram da se zahvalim treneru na tome i italijanskoj federaciji i vrhunskim doktorima koji su me izliječili istog dana, pa sam se osjećao sve bolje i vraćalo mi se samopouzdanje. U finalu sam znao da će trka biti jako brza i bio sam spreman na to, ali sam isto tako znao da sam i spreman za vrlo brzu trku. Bio sam spreman da idem na sve ili ništa. Bili bismo zadovoljni i da sam osvojio 8, 6. ili 4. mjesto, ali ja sam tad sve karte stavio na stazu i odlučio da idem na sve ili ništa i rezultatom sam osvojio to sjajno drugo mjesto i srebrenu medalju – što je najveći uspjeh bh. sporta, bh. atletike, na šta sam jako ponosan i jedva sam čekao da se vratim u BiH da to podijelim sa porodicom i sa svojima građanima”.
Najbolji bh. atletičar je rekao da je poslije Pekinga imao malih zdravstvenih problema, ali dovoljno velikih da mu nisu dozvoljavale da postigne vrhunsku formu i da da sve od sebe.
“Morao sam praviti pauze i bio je to izuzetno težak period za mene. Volim ovaj sport i volim ovaj posao i znate i sami kako je kada hoćete da nešto radite a ograničeni ste. Pogotovo 2017. godinu mogu izdvojitii kao najtežu godinu, gdje se to prelamalo i u jednom trenutku sam sebe pitao da li sam doživio svoj vrhunac, da li mogu da se plasiram u finale nekog velikog takmičenja. Desilo su se tu stvari pa sam upoznao još neke ljude, tačnije dvije predivne dame koje su sa nama danas i kojima moram reći hvala: profesorica Jasna i doktorica Dragana koja je došla iz Splita da me podrži i koja je moj nutricionista”, rekao je Tuka.
“Sad smo kompletni – to je taj tim ljudi koji je odradio svoj dio posla vrhunski. Imao sam tu čast i hvala dragom Bogu što me spojio sa ovim ljudima, pravim profesionalcima. Moram spomenuti i svoga trenera koji mi je kao drugi otac; srcu mi je najbliži poslije mog oca. Nema riječi kako bih ga opisao i njegovu podršku i ljubav koju mi pruža. Također, tu je i moj predsjednik koji je tu bio od mog dolaska na atletski stadion i stvarno mu veliko hvala na temeljnoj podršci na početku”, istakao je Tuka u svome obraćanju.
Tukin trener Gianni Ghidini poručip je da je sretan što je ponovo u Sarajevu.
“Sretan sam što sam ovdje danas u Sarajevu, u BiH, u Amelovoj domovini. Bio sam već ovdje nekad ’80-tih godina. Vratio sam se ponovo pije tri četiri godine. Upoznao sam mnogo prijatelja sa kojima sam uspostavio bratski odnos, kako na sportskom tako i van tog okruženja. Amel se u početku bavio karateom, zatim je sa drugim trenerom postizao određene rezultate, a od 2013. sam ja sa Amelom. Amel je sa prethodnim trenerima se izgradio i kao čovjek i kao sportista. Amel sada sve više i više napreduje”, kazao je.
Da je Tuka imao današnje iskustvo te 2015. godine sigurno bi uspio da osvojio zlatnu medalju u Pekingu, kazao je.
“Imao je nekoliko nezgoda koje su dijelom usporile njegov napredak, ali je Amel naporno trenirao”, kazao je.
Odgovorajući na pitanje reportera N1 Harisa Mrkonje, Ghidini je kazao da su emocije u finalu i nakon osvajanja medalje bile zaista snažne.
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
