Atletičar Amel Tuka, 24-godišnjak rođen u Kaknju koji živi i trenira u Zenici pobjedom u utrci na 800 metara u svom debiju na IAAF mitingu Dijamantske lige u Monte Carlu, ali i ponašanjem na sportskim borilištima i van njih, osvojio je srca svih Bosanaca i Hercegovaca.
Već sada možemo reći da je njegov rezultat 1:42,51 najbolji u istoriji bh. kraljice sportova, da je trenutno Amel najbrži čovjek na planeti na 800 metara (sa najboljim rezuzltatom u svijetu ove sezone), da ima 11. rezultat svih vremena u ovoj disciplini, a da su Čehinja Zuzana Hejnova, svjetska prvakinja na 400m s preponama i on proglašeni najboljim atletičarima Evrope u mjesecu julu. U petak putuje za Peking (Kina) gdje će zajedno sa bacačima kugle Hamzom Alićem i Kemalom Mešićem predstavljati našu zemlju na smotri najboljih svjetskih atletičara koja se održava od 22. do 30. augusta.
Ovo je svakako sezona iz snova za jednog atletičara. Biti prvi na debitantskom nastupu na mitingu Dijamantske lige sa najboljim rezultatom u svijetu ove sezone, nije mala stvar…
“Iskren da budem niti moj trener Gianni Ghidini ni ja nismo očekivali baš toliki napredak. Znali smo da možemo ispuniti normu za svjetsko prvenstvo, za olimpijske igre jer su bili takvi pokazatelji na treninzima, ali sve se nekako posložilo. Kockice su se slagale i došao je taj Monte Carlo gdje sam stvarno se osjećao dobro, bio spreman, sve se poklopilo i istrčao sam taj najbolji rezultat u svijetu ove godine. To je naravno najveći uspjeh u mojoj dosadašnjoj karijeri”.
U toj utrci ste pretrčali i šokirali konkurente među kojima su bili srebreni sa posljednjih Olimpijskih igara Nigel Amos i aktuelni svjetski šampion Mohammed Aman sa četvrte staze. To pokazuje da ima mjesta za napredak. Slažete li se?
“Poslije te trke novinari iz brojnih evropskih i svjetskih medija su me pitali koji su moji limiti, koje su moje granice. Svaka trka je posebna, svaka trka je za sebe. Ta se više trka iz Monte Carla više ne može ponoviti. Iistina, trčao sam u jednom trenutku u tim drugim stazama. Nisam razmišljao o tome. Osjećao sam snagu, osjećao sam sigurnost i znao da će trka dobro završiti. Ali, ne da će biti tako odlično vrijeme. Ulazim u najbolje godine kada je u pitanju moja disciplina. Mislim da sam i psihički i fizički spreman za velike rezultate. Najvažnije je da me prati zdravlje, da nema sportskih povreda. Ne sumnjam da mogu još bolje…”.
Slijedi Svjetsko prvenstvo u Pekingu, prvo veliko svjetsko takmičenje za vas. Dakle, ovo je prva vaša zvanična smotra najboljih svjetskih atletičara. Potrebno je trčati kvalifikacije, pa polufinale i ako bude kako treba i finale. S jedne strane je taj pritisak, a s druge nedostatak iskustva na velikim takmičenjima?
“Ovo je moje prvo svjetsko prvenstvo. I ranije sam govorio da je skroz druga priča mitinzi i općenito prvenstva. Kod prvog je jedna utrka, a kod drugog kvalifikacije, pa polufinale a ako se plasirate onda i finale. Tri trke u četiri dana. I to sa najboljim svjetskim atletičarima. Naporno je sigurno. Sve trke su jake, morate trčati velike rezultate. Moj glavni cilj je da izborim veliko finale koje bi mi otvorilo mnoga vrata za dalje. Trenirao sam jako naporno. Po dva treninga dnevno. Sada slijedi opuštanje do moje prve trke 22. augusta. Znam sebe kakav sam, znam da neću odustati. Psihički sam spreman. Ne opterećujem se. Jednostavno, želim da odem tao i uživam u trkama. Život mi se promjenio poslije Monte Carla, ali želim da odem u Peking rasterećen. Preda mnom je, ako Bog da, još puno velikih takmičenja”.
Kako to obično biva u našoj zemlji već svi očekuju odličan rezultat u Pekingu, medalju… Koliko je to opterećenje?
“Svjestan sam da mnogi ovdje očekuju medalju. To je možda i realno gledajući na moj rezultat koji je najbolji ove sezone u svijetu. Ali, ponavljam, uopšte se ne opterećujem time. Znam da treba još staža za velike stvari. Ovo je tek moja sedma godina kako treniram atletiku. Treba iskustva, još utrka, nastupa na velikim takmičenjima… Za medalju treba vrhunski istrčati tri trke u četiri dana. Svjestan sam da mi treba još treninga i napora da bi se ostvarilo to. Naravno, ništa nije isključeno. Ako uđem u finale, sve je moguće. Svi se mogu boriti za medalje. Ne mora uvijek pobjediti favorit. Trener koji je trenirao svjetske zvjezde poput olimpijskog prvaka iz 2008. na 800 metara Wilfreda Bungeia, svjetskog prvaka iz 2009. godine Yusufa Saada Kamelu iz Bahreina te italijanskog atletičara sa kojim je osvojio prvenstvo Evrope, mi je pričao neke stvari. Spreman sam na to i ponavljam, uopšte se ne opterećujem sa tim. Naravno, bio bih najsretniji na svijetu da donesem tu medalju, prvu historijsku našoj zemlji. Vjerujem da bi to pokrenulo i ostale, da bi u budućnosti dolazile medalje. Daću sve od sebe. Misliću na svoje najbliže, na svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu kada budem trčao. Znam da će mi to biti velika motivacija”.
Veliko prijateljstvo vlada između vas i Hamze Alića. Zajedno putujete u Kinu. Svakako da ste i velika podrška jedan drugome?
“Svakako da jesmo. Svi smo u Atletskom klubu Zenica u dobrim odnosima. Kada smo Hamza i ja u pitanju to je nešto više od prijateljstva. Povezani smo. Karakteri su nam isti. Našli smo se. On je moja velika podrška, moj uzor od prvog dana kada sam došao na ovaj atletski stadion na Kamberovića polju u Zenici. Prenosio je na mene svoja iskustva. Jednostavno, kad sam vidio šta je sve osvojio taj čovjek u karijeri, a da je ostao isti, da ga to nije ponijelo, to me fasciniralo. On je velikim dijelom zaslužan što sam danas ovakav kao sportska ličnost, čvrsto s obe noge na zemlji. Divim mu se i zahvaljujem mu na svemu”.
Slast pobjede na mitingu Dijamantske lige i veličanstvene dočeke u Zenici i Kaknju. Kakav je osjećaj nakon svega?
“To je zaista nešto nevjerovatno. Tih stvari ću se uvijek sjećati u životu. Sa smješkom. Rezultat 1:42,51 u Monte Carlu znaju ljudi iz atletike šta znači u disciplini na 800 metara. Cijeli svijet je saznao. Nikom nije bilo jasno da neko ima takav napredak. Četiri sekunde za kratko vrijeme da uspije popraviti svoj najbolji rezultat. A dočeci u Zenici i Kaknju su nešto posebno. To morate doživjeti. Teško je to opisati. Drago mi je da su građani Zenice i Kaknja uz mene. Ponosan sam zbog toga. To mi je velika podrška”.
Na mitingu u Monte Carlu bilo je troje atletičara iz ex Yu, a svi ste slavili u svojim disciplinama…
“Družio sam se tamo sa Sandrom Perković iz Hrvatske i Ivanom Španović iz Srbije. Drago mi je što smo svi slavili. Radujem se uspjesima svih sportista iz regiona”.
Madrid, Monte Carlo, Bellinzona… prva mjesta. Vjerovatno vam je bilo lakše trčati rame uz rame sa najvećim zvjezdama…
“Definitivno, uvijek sam volio trčati sa boljima od sebe. Probudilo bi taj adrenalin kod mene, taj motiv i želju da se dokažem. Sve te trke počevši od slovenačkog Velenja, Madrida, Monte Carla gdje su bili najbolji, najjači su probudile to u meni i pokazao sam da mogu i ja biti sa njima, da moje vrijeme tek dolazi…”.
Brzi napredak uz trenera iz Italije
Najzaslužniji za moj veliki napredak i uspjeh je italijanski trener Gianni Ghidini. To je vrhunski stručnjak koji je trenirao olimpijskog viceprvaka, svjetskog i evropskog šampiona. Jednostavno, čovjek zna svoj posao uraditi. Taj program po kojem radimo djeluje dobro na mene, odgovara mojim fizičkim sposobnostima. On je rekao kako je teško naći atletičara koji ima brzinu, snagu i izdržljivost. A to su tri faktora u mojoj disciplini koja su najvažnija. Atletičari uglavnom imaju dvije od tih karaktreristika. Kod mene se sve spojilo, i brzina i snaga i izdrživost, tako da je to samo pravilno iskoristio. Vidio je na treninzima šta mi odgovara i došao je rezultat”.
RAZGOVARAO: MIRZA DAJIĆ / OSLOBOĐENJE
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
