Model je vrlo jasan: ko počinje sa zakašnjenjem od nekoliko stotina godina, ma kako genijalan potez načinio, nikada ne može doseći nivo koji je uspostavljan u kontinuitetu sistemski.
Nitko ne poznaje Chucka Jonesa, kreatora Kojota i Ptice trkačice. Svi su čuli za zvuk beep – beep u produkciji Warner Brosa. Čim odjekne taj zvuk, svi znaju da je neumorna ptica trkačica nadmudrila beskrajno upornog i podjednako neuspješnog kojota. Jadan, od 1949. godine, kojot kuje genijalne planove, probava iznova i iznova sa potpuno novim pristupima, koristi različite metode i lišen samokritičke sposobnosti ne nalazi rupu u planu, a svaki put kao u najgoroj noćnoj mori sve što čuje je beep – beep. Poznati zvuk za dočarati neuspješni pokušaj.
NA UŽARENOM ASFALTU
I tako i prije pokušaja kojota, svi mi kojima je djetinjstvo obilježio ovaj slavni duo, željno iščekujemo trenutak kada će gravitacija od kojota da načini magarca. To je onaj trenutak kada zamka za pticu trkačicu u američkoj pustinji ne urodi plodom, a kojot sam postane žrtvom svoje neutemeljene ambicije da se dočepa ptice trkačice, u pravilu na rubu hiljadumetarske litice iznad kanjona. I tada, kadar se zadržava na licu kojota, koji shvata kolaps svog pokušaja, pri čemu njegovo lice poprima konture magarca. I epilog: neminovni pad u klanac.
Je li kojot ikada uhvatio pticu trkačicu za 70 godina? Odgovor vam je poznat.
Eto, tako bi se mogao opisati u najkraćem viševjekovni problem balkanskog mentaliteta. Mi smo taj lukavi kojot koji smišlja načine kako da ostvari blagostanje u svim oblastima ljudskog života, ali sve što čujemo, tragični je zvuk koji nam budi osjećaj PTSP-a: beep – beep i pad u klanac. Žao nam je, više sreće drugi put. I baš kao i kojot iz slavnog Looney Tunesa, nas u svakoj novoj epizodi drži isti nivo entuzijazma, svaki put nam je praktično kao prvi put. Uvjereni smo poput kojota da imamo plan, toliko lukav da bismo mu mogli praktično staviti rep i prozvati ga lisicom (riječima Baldricka iz Crne Guje). Ali ma koliko se mi posvetili novom planu dostizanja blagostanja i ma kako ga nazvali: da li konfederacija, federacija ili unitarna, da li to bio socijalizam, kapitalizam, feudalizam, da li demokratija, diktatura, prosvjećeni apsolutizam, uvijek dobijemo garantovani ishod, baš kao kojot sa pticom trkačicom, beep – beep.
Niste nikada vidjeli da se kojot u jednoj epizodi odluči na intermezzo promišljanja o uzroku propasti prethodnog plana, baš nikada za 70 godina. 70 godina on tako smišlja plan nikad smišljeni i svaki put genijalna ideja u realizaciji pljusne u klanac dubok hiljadu metara, ma koliko da je teorijski genijalna. Naravno da ga niste vidjeli da u očaju, snužden svojom tužnom sudbinom klase vječni optimist bez utemeljenja promišlja o prethodnim koracima. To ne bi bilo primjereno dječijem crtanom programu. Ne bi bilo smiješno, to bi bio tužan i bolan prizor. Samopropitivanje na ekranu može u filmovima Woodyja Allena, ali ne i u crtaćima.
Tako je nekako i sa nama, samopropitivanje viševjekovne neobične sudbine egzistiranja na ekranu Evrope, a bez uhvaćenog plijena blagostanja, nikako da izazove potrebu samorefleksije. To može u štajaznam, jednoj svjetskoj sili Njemačkoj, koja je četrdesetih godina 20. vijeka uzela intermezzo, promislila o razlozima očajnih pokušaja i odlučila da krene drugim putem: koegzistencije, demokratizacije, uspostave pravne države, liberalizacije i kapitalizma. Zašto ne može kod nas? Pa već ste vidjeli, nema vremena za to u crtićima, samo A holivudska produkcija nudi prostor za propitivanje ispravnosti preduzetih akcija.
I tako, kojot 70 godina sjedi na užarenom američkom pustinjskom asfaltu, svaki put siguran da je metod ispravan, a da je samo pitanje tehnike izvođenja sporno. On nema dilemu. Jasno je kao dan, pticu trkačicu će uhvatiti sa bolje osmišljenim načinom hvatanja u zamku. Nikada nije pomislio da možda hvatanje i ganjanje ptice supersonične brzine nije najmudrije rješenje. Nikada nije pomislio da bi možda metodologiju trebalo promijeniti: ne hvatati, već navesti da ona sama dođe.
Kakav je to sad smiješan prijedlog, pitate se. Kao prvo, to je kojot, a ne neki tamo trust mozaka, ovaj mozgova, kabinet nekih predsjednika ili ministarski skup. Kao drugo, pa nije u pitanju zaostala ptica trkačica da sama dođe u ralje neprijatelja.
I sada, kada smo napokon saglasni da niti je kojot vrli um koji propituje svoje poteze, niti to dozvoljava dječiji petominutni crtani program, a niti je ptica trkačica sa posebnim potrebama, čini li se svima legitimnim pitanje: pa šta onda duže od kojota koji to čini 70 godina, činimo mi na Balkanu sa izobiljem akademika nauka i umjetnosti, a da ne propitujemo metodologiju našeg pristupa, već samo iznova smišljamo pravi način da preko noći ostvarimo cilj blagostanja. Mi želimo, baš kao i kojot, sit trbuh, ali svakih nekoliko decenija doživimo otrežnjenje: beep – beep, odzvanja poluotokom svakih nekoliko desetaka godina i slika bolnog otriježnjenja – pad pred očima cijele međunarodne zajednice. I uvijek tako na nekom vrelom balkanskom asfaltu, na snježnim planinskim obroncima Dinarida, u sivim metropolama, mi smišljamo novi plan za realizaciju našeg cilja, ne dajući šansu ranijim planovima, ne izvlačeći pouke i ne mijenjajući pristup. Uvijek je rješenje sve prošlo zaboravimo, izbrišimo iz naše kolektivne historije, uživajmo u amneziji, zidajmo sami nanovo, gradimo tamo gdje noga ranije nije kročila, sa uvjerenjem da ćemo novim nezabilježenim potezom doseći blagostanje nivoa svih zapadnih civilizacija i da ćemo otkriti posebnu prečicu, koje nema “niđe na svijetu”.
NEDOSANJANI SAN
Da se ne odričemo toliko sintagme: historija je učiteljica života, možda bi nam sinulo da se blagostanje ne dostiže preko noći i da su sve uspješne zapadne demokratije sistem promišljale unaprijed decenijama, a nekada i vijekovima, da nikada ne počinju potpuno iznova, već nadograđuju sve što ima zdrav temelj, a samo ono što je otpisano zbog trusnog tla, zamjenjuju i unapređuju novom gradnjom. Model je vrlo jasan: ko počinje sa zakašnjenjem od nekoliko stotina godina, on ma kako genijalan potez načinio, nikada ne može doseći nivo koji je uspostavljan u kontinuitetu sistemski. I dok je sve to nedosanjani san kojota da promišlja dugoročno, pokušavam smisliti šta je naše opravdanje.
Da je historija Balkana petominutni dječiji crtani program balkanska zbilja, kao u filmu o kojotu, nije. Nismo niti u poziciji kojota, mi imamo spoznaju šta je potrebno za uspjeh, svjedočimo tome svakodnevno na evropskoj mapi. Blagostanje nije ptica trkačica supersonične brzine, ali ipak nam se oglasi povremeno poznatim zvukom: beep – beep. Sve ukazuje na to da je razlika između kojota i nas očigledna, ali je samo jedna stvar identična. Baš nikada nećete vidjeti kojota zabrinutog u dubokim mislima, kako promišlja o svojim greškama, neprincipijelnim i sa one strane pameti potezima, on nikada nema vremena za intermezzo. I, eto, valjda je jasno, mi kao i neosnovano ambiciozni kojot koji nema vremena za jedan kvalitetni intermezzo jer živi punim gasom, samo prividno ostvarujemo ciljeve, jer ne vidimo širu sliku. A širu sliku je kod kojota i ptice trkačice vidio njihov kreator Chuck Jones: proizvesti crtani dječiji program, zasnovan na nekoliko stereotipa, duhovit i vizuelno potpuno jasan, u kojem kojot nikada ne naudi ptici trkačici. I nikada nije odustao od tog principa, a crtani se samo nadograđivao kroz decenije.
Kada će se pojaviti trenutak da se na Balkanu spozna da Chuck Jones, kreator blagostanja, ne može biti pojedinac, već samo društvo koje će formirati sistem utemeljen na koegzistenciji, suživotu, demokratiji, pravnoj državi, pitanje je, ali što prije se to desi, to će prije svima biti jasnije da takvog uspjeha nema preko noći i da se blagostanje dostiže izostankom ponovnih početaka.
Autor Demirel Delić
Autor je Zeničanin, autor niza kolumni i tekstova u Oslobođenju i Večernjem listu. Radi kao pravni savjetnik u VSTV-u.
Sadržaj teksta predstavlja lične stavove autora i ne održavaju stavove institucije VSTV-a BiH ili redakcije portala Zenicablog.
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
