Gost emisije “Nedjeljom ujutro” je glumac Hazim Begagić, direktor Bosanskog narodnog pozorišta Zenica. Ova teatarska kuća već godinama prednjači u mnogo čemu. Ima redovan program, učestvuje skoro na svim teatarskim smotrama, a publiku, iz dana u dan, privlači atraktivnim predstavama vlastitog ansambla, uspješnim koprodukcijama i gostujućim nastupima.
RSE: Približava se još jedna vaša godišnjica. To je obično vrijeme čestitanja, ritualnih komplimenata. Prijavljujem se malo ranije. Nisam usamljen kada tvrdim da je Bosansko narodno pozorište Zenica, ako ništa, najvitalnija kuća u ovoj zemlji?
Begagić: Mnogo je sličnih ustanova u BiH koje imaju veliku tradiciju. U kulturnim okolnostima u BiH, 67 godina, za jednu umjetničku organizaciju, uistinu znači mnogo. Lako se može doći u zamku da završimo umjetničku sezonu sa jednom ili dvije premijerne izvedbe i da svi lažno budemo sa tim zadovoljni. Trudimo se održati kvantitet produkcije, koji podrazumijeva prosječno osam premijernih izvedbi u jednoj sezoni. Nikada ne insistiramo isključivo na toj brojci koja, u umjetnosti, ne znači ništa, već pokušavamo zadržati neke umjetničke standarde.
RSE: Kada god se pojavi najava nekog od festivala, osvane neka festivalska fiša, uvijek vidimo ansambl Zeničkog pozorišta sa vlastitim ili koprodukcijskim predstavama.
Begagić: Pokušavamo naći neki fini balans u kreiranju našeg repertoara. Vodimo brigu o našoj lokalnoj publici, kojoj se prvenstveno obraćamo, kao jedino profesionalno pozorište u ovom dijelu BiH. Repertoar kreiramo na jednom umjetničkom nivou, za koji pretpostavljamo da bi mogao i trebao zadovoljiti standarde festivalskih selektora i festivala, ne samo u BiH, već i u regionu. Mi idemo u produkciju domaćeg dramskog teksta, i to početkom sezone, kako bi smo bili spremni aplicirati na festivale kao što su Marulićevi dani u Splitu ili Sterijino pozorje u Novom Sadu, Festival u Brčkom.
Festivali jesu bitni. Oni su na neki način i susret, ali i komparacija umjetničkih dometa teatara u regionu. Bitni su i našim umjetnicima i festivalskoj publici, kojoj idemo i kojoj se predstavljamo. Festivalski uspjesi su rezultat dugoročnijeg umjetničkog planiranja, koji toliko nedostaje svim umjetničkim organizacijama u BiH, djelimično iz opravdanih razloga. Sistemi finansiranja su i dalje toliko nestabilni, tako da je zaista teško očekivati od menadžmenta tih organizacija da provode neke dugoročne planove, naročito ne neke petogodišnje planove, kao što je slučaj u Njemačkoj ili drugim visoko razvijenim zemljama.
RSE: Meni se svake godine čini da dobijate novi zamah. Kao da ste prošle godine bili bolji od pretprošle.
Begagić: Donekle je to stvar jednog dobrog planiranja, ali i stvar sreće. Prošle godine smo jedan broj naših zaposlenika penzionisali i uposlili neke mlade ljude, osobito u glumačkom ansamblu. I ta činjenica doprinosi nekoj novoj energiji, koja dođe u ansambl i koja napravi određene rezultate. To bi možda mogao biti jedan od razloga. Sretan sam zbog činjenice da smo u proteklih pet godina sa šest mladih glumaca uspjeli osvježiti naš glumački ansambl. To znači mnogo, i publici, i tim mladim ljudima, ali i starijim kolegama glumcima unutar ansambla, koje ponese ta nova energija koja uđe u teatar.
RSE: Imam dojam da se polako primičite, ukoliko niste i prerasli, one godine početkom osamdesetih, kada ste bili proglašeni najboljim jugoslovenskim pozorištem.
Begagić: To jeste bilo zlatno doba Zeničkog teatra, koje je obilježeno u našim monografijama i repertoarskim pregledima. Kontekst je bio znatno drugačiji. Bilo je značajno veće kulturno tržište, jedna bogata država, koja je sistematičnom kulturnom politikom značajna sredstva izdvajala za kulturu. U tom periodu, jedno malo provincijsko pozorište, kakvo je bilo Zeničko, pravilo je nevjerovatne rezultate i uspjehe. U tom smislu, često se pominje činjenica, da smo, na jednom od zasigurno najrespektabilnijih pozorišnih festivala u tadašnjoj Jugoslaviji, a to je Sterijino pozorje, koje je prvobitno nazvano Jugoslovenske pozorišne igre, osvojili više nagrada, nego sva ostala pozorišta BiH zajedno. To je bilo jedno lijepo doba.
Teško da možemo tadašnji i sadašnji koncept komparirati, ali rad, obim produkcije, pa i prisutnost na kulturnoj sceni BiH i zemalja okruženja, koje su nam jako bitne, govore da smo nezaobilazna činjenica na pozorišnoj sceni i pozorišnoj mapi regiona.
RSE: Osim oslonca na vlastite snage, vi ste širom otvorili vrata gostima. Kod vas gostuju najbolji autori, najbolji domaći tekstovi, najbolji reditelji regiona.
Begagić: To je jako važno. Reditelji su u pozorištu uvijek bitni, njihove poetike, njihov pristup, njihova ukupna estetika na neki način profiliše repertoar jedne pozorišne kuće. Ta otvorenost je nešto na čemu insistiramo već proteklih desetak godina. Apsolutno smo spremni za partnerstva, za različitim modelima pozorišnih kuća, i narodnih pozorišta i gradskih pozorišta, nezavisnih trupa, međunarodnih kompanija. Te koprodukcije, ta partnerstva, znače mnogo. Jednostavnije zatvaramo finansijsku konstrukciju projekta, što nam je mnogo bitno. Iz umjetničko estetskih razloga bitno je našim umjetnicima da se ne zatvaraju samo u naš ansambl. Princip rada po ansablima, onako kruto, kako je to nekada bilo, mislim da je prevaziđen. Ta razmjena energija i ideja, publici mnogo znači. Kao producent smatram da nam to omogućava da zadržimo ovaj nivo produkcije koji imamo jer sa sredstvima kojim raspolažemo, teško bi to bilo moguće.
RSE: Ne može se sjediti skrštenih ruku i čekati grant, kao svojevrsnu milostinju.
Begagić: Generalno se ne žalimo. Nismo jedan od onih teatara koji stalno komparira nekadašnje i sadašnje izvore prihoda, prilike i mogućnosti. Posljednji grant koji smo dobili, od našeg osnivača, je bio u mjesecu avgustu. Kukanje zbog smanjivanja sredstava nije nešto što je nama svojstveno, već u postojećim okolnostima pokušavamo iznaći i neka druga sredstva finansiranja. Ako ste sveprisutni, ako imate jednu vrstu medijske podrške, ako publika voli to što radite, onda će i potencijalni finansijeri i donatori pronaći neki svoj interes da podrže vaše projekte. Naravno, u našoj kulturi, nema te vrste tradicije, da se projekti i organizacije u oblasti umjetnosti, obilato podržavaju iz privrednih subjekata. Kod nas se podrazumijeva da je to stvar države.
RSE: Kako uspijevate? Imate li neku tajnu formulu, potajne obožavaoce iz vlasti, ili Hazim ima neke skrivene bisage sa dukatima?
Begagić: Bitno je voditi fini pregovarački postupak sa saradnicima, ne pristajati odmah na uslove koji svi u startu postavljaju i stvoriti im dobre uslove za rad. Reditelji, scenografi, kostimografi, angažovani vanjski saradnici, glumci, glumice, svi vole doći i raditi kod nas. Malo ko odbije poziv da bude naš saradnik.
Uspjeli smo, u proteklih nekoliko sezona, našim mladim glumcima omogućiti dolazak nekih značajnih i velikih regionalnih glumačkih imena, koji, u radu na predstavi, naprave mnogo toga, i u pedagoškom smislu. Angažman Mirjane Karanović, Miralema Zupčevića, Mustafe Nadarevića znači mnogo, i umjetnicima, a svakako i publici.
RSE: Koliko, od državnih sredstava i grantova, trošite na produkciju, a koliko vam ostane za programe?
Begagić: Najveći dio procentualnih sredstava odvlače plate, doprinosi za zaposlenike, porezi i materijalni troškovi. Mi smo u jednom prilično kompleksnom sistemu finansiranja. Naš osnivač je grad Zenica, a naš glavni finansijer, sa preko 85 posto učešća, je Zeničko-dobojski kanton, koji nema nikakva osnivačka prava. U ovom kompleksnom finansiranju kulture u BiH, mi redovno apliciramo za sredstva Federalne fondacije za scenske umjetnosti, Federalnog ministarstva kulture, Ministarstva civilnih poslova BiH i na sponzorska sredstva, kada god smo u prilici i mogućnosti.
Ukupni budžet ustanove, na godišnjem nivou, je oko milion i 200 KM, od čega gotovo milion KM, pa čak i nešto više, otpada na održavanje pogona naše velike i dosta zahtijevne zgrade, na plate i doprinose naših 68 zaposlenika. Na sam program, uključujući i realizaciju Festivala drame BiH, internacionalnog festivala edukativnog teatara, za realizaciju Noći teatra i svih premijernih izvedbi, otprilike otpada oko 100.000 KM.
RSE: Možemo li najaviti neki novi projekt?
Begagić: Ponosni smo na naš novi projekt, kojim ćemo i obilježiti naš 67. rođendan. Projekt pripremamo već skoro dvije godine, iako smo u kompletnu realizaciju krenuli u maju, a sa radom na sceni u novembru. To je predstava “Moja fabrika”, koja je nastala prema istoimenom autorskom djelu zeničkog književnika Selvedina Avdića. Knjiga predstavlja jedan kompleksniji umjetnički projekt jer je vrlo interesantno dizajnirana, pa je taj dizajn dobio nekoliko svjetskih nagrada.
Predstava govori o odnosu grada Zenice i Željezare Zenica. Zenica je danas, ovo što jeste, upravo zahvaljujući razvoju zeničke željezare. Pedesetih godina XX vijeka grad je imao svega 13.000 stanovnika, da bi onda, u samo nekoliko godina, ekspanzijom zeničke fabrike, počeo rapidno da se širi. Predstava govori upravo o otme, o specifičnom odnosu grada i njegove fabrike, radnika i radnica, njihovom nekadašnjem i današnjem životu.
Sudbine svake Zeničke porodice bile su obilježene na neki način upravo fabrikom. Na prvi pogled, lokalna tema, ali nebrojeno je mnogo gradova koji su imali sličnu sudbinu, naročito u post-tranzicijskim društvima. Ansambl je veliki. U njemu igra 15 glumaca, pod rediteljskom palicom Selme Spahić, renomirane redateljice iz BiH.
Izvor: slobodnaevropa.org – Autor: Budo Vukobrat
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
