NIKADA NISAM ŽALILA DA PADNEM I DA SE DIGNEM SVE DOK SE POKREĆEM NAPRIJED! – Prvenstveno me interesovalo studiranje na njemačkom jeziku i iz tog razloga sam se odlučila upisati fakultet u Beču – Manekenstvom sam se počela baviti nakon što sam na ljetnom raspustu „scoutovana“ na ulicama Berlina – Moj najveći uspjeh smatram odlazak u New York, koji je za manekenstvo najviša stepenica i najveće tržište u svijetu mode – Nije samo razlika između nas i NY, nego između NY i ostatka svijeta vlada velika diferencija – U NY se ljudi ne orijentišu za vrijeme spavanja po smjeni dana i noći nego legnete u krevet kada imate vremena – New York je najbolji grad na svijetu!
Belma Musić rođena 1991.godine u Zenici, samo tri mjeseca nakon rođenja s mamom i sestrom preselila se u Njemačku u kojoj je živjela do 2000. godine. Po povratku u BiH, nastavila je osnovno obrazovanje u Zenici u kojoj je završila i srednju školu. Danas je njena adresa u New Yorku u kojem radi kao model i manekenka. Manekenstvo i modeling zahtijevaju mnogo putovanja, a s obzirom da Belma studira u Beču često je i zbog studija na relaciji SAD-Europa.
Belma studira na „Mass Media and Communication Science“ na Bečkom univerzitetu (University of Vienna), na trećoj je godini i piše bachelor rad.
Živiš i radiš u SAD, zašto si odabrala Evropu za studiranje?
Za studiranje u Evropi, sam se odlučila još u ranim srednjoškolskim godinama. Najveći razlog za to su bili poznavanje stranih jezika i želja za novim iskušenjima. Uvijek sam bila veliki avanturista i teško mi je bilo zamisliti sebe na jednom mjestu, bez obzira na zemlju iz koje polazim.
Tokom godina, situacija u Bosni i Hercegovini je postajala samo gora, što naravno nije zaobišlo mene niti moju porodicu. Time u mojoj odluci, da napustim domovinu, nije bilo nikakve dileme.
Prvenstveno me interesovalo studiranje na njemačkom jeziku i iz tog razloga sam se odlučila upisati fakultet u Beču. Moram naglasiti da sam srednju školu završila 2010. godine, kada je i dalje vladao vizni režim za građane Bosne i Hercegovine, proces za odlazak studiranja u Beč nije bio nimalo lak.
To nije ni dan danas, ali u odnosu na generacije koje su se iseljavale tokom viznog režima, razvilo se dosta olakšica. Sama činjenica da se sva dokumentacija može odmah lično predati u Beču i da se tako može izbjeći jako stresna i dugotrajna procedura posjete i apliciranja u austrijskoj ambasadi u Sarajevu, je od velikog značaja za sve nove studente. Iako sam govorila/govorim prefektno njemački jezik i imala/imam položen ispit sa „Goethe Institut-a“ (njemačka diploma) u Sarajevu, nisu mi htjeli priznati znanje njemačkog jezika, te sam bila primorana da prije početka studija gubim jedan semestar na jezičkom kursu i postignem pozitivan rezultat na „ÖSD-u“ (austrijska diploma za njemački jezik). Nakon otežavajućeg početka, započela sam sa studijama na pravnom fakultetu, koji sam tada imala želju i da završim. Odlaskom od kuće, doživjela sam nagle promjene i samim time sam razvila nove želje i ciljeve. Od samog početka sam počela raditi i izdržavati samu sebe, tako da sam se odmah pomirila s činjenicom da na mom putu odrastanja i studiranja nece ići sve po planu i očekivanim propisima. Davala sam svojih 100% da sve radim što god bolje mogu i da svaku zasluženu i ukazanu priliku i iskoristim. Tako sam ubrzo i uspjela ostvariti svoju želju i preseliti se u New York, poslije čega sam pauzirala studiranje na jedan određeni period, a zatim promijenila fakultet (sa prava na medije) koji mi je kroz posao privukao veću pažnju. Sada su se mnoge stvari posložile i više nije tako teško održavati ravnotežu između poslovnog i studentskog života, iako bi naravno sve bilo lakše da se na jednu stvar mogu skoncentrisati maksimalno. To mi je predstavljalo problem na početku, dok su sada uloge sasvim jasno raspoređene. Uz dobru organizaciju, volju i žrtvovanje sve se može realizovati.
Kako, kada i zašto si se počela baviti modelingom i manekenstvom?
Manekenstvom sam se počela baviti u srednjoj školi, kada sam na ljetnom raspustu boravila u Njemačkoj kod porodice i bila „scoutovana“ (modni termin za – otkriven, posmatran) na ulicama Berlina. U tim godinama nisam ni pomišljala da će od toga razviti nešto ozbiljnije za mene, jer sam uvijek htjela da studiram i radovala sam se svom odlasku tj. novom početku, kao i svi drugi srednjoškolci. U mojoj prodici to također nikada nije bila opcija za budućnost i iz tog razloga sam tu poslovnu priliku na samom početku blago zapostavila, iako sam imala potpisan svoj prvi ugovor. U manjoj okolini kao što je Zenica, nije lahko izgovoriti sve svoje želje naglas. Za naše društvo je skoro pa jedina normalna i društveno prihvatljiva opcija, ići studirati poslije srednje škole, zatim se zaposliti, vjenčati i stvoriti svoju porodicu. To sve ne zvuči uopšte loše, ali ukoliko se ne prati taj redoslijed, ubrzo postaneš meta osuđivanja. Zbog toga se ustručavaš naglas sanjati o New Yorku i dalekom svijetu, a tek o manekenstvu… Situacija se naglo promjenila nakon mog odlaska od kuće. Počela sam graditi svoju ličnost, svoj stav, svoj mali svijet, pratiti svoje želje i shvatila da tuđa mišljenja nemaju nikakvog značaja za tvoj dalji razvoj. Uočila sam da mogu snijeti puno više odgovornosti nego što sam predvidjela i tako sam se odlučila intenzivnije baviti svim stvarima koje me zanimaju, a jedna od njih je bila upravo manekenstvo. Od tada je taj posao za mene postao od velikog značaja i to se više nikada nije ni promijenilo.
Koliko dugo živiš i radiš u New Yorku?
U New York sam se odselila 2012. godine. To je jednostavno bila iduća stepenica za ovaj posao, u kojem ne možeš stajati na istom mjestu. Moraš proći kroz više modnih metropola i boriti se kroz razne lige – od milanske, pariške, londonske do newyorške, da bi se od toga moglo i živjeti. Taj posao snosi svoje odgovornosti kao i svaki drugi, a jedna od njih jeste stalna promjena prirodne okoline. Sve i kada stvoris tkv. „base“ (bazu) iz koje polaziš, nije moguće ne kretati se dalje od nje.
Plate u ovom poslu nisu fikse, kao ni radno vrijeme. Ukoliko jedan dan već niste uzeti za neki posao (snimanje, slikanje, revije itd. ) onda posjećujete castinge i tako sve u krug. Od broja angažmana ti zavisi i zarada. Ukoliko živiš u jednoj modnoj metropoli i profesionalno se baviš time, onda naravno od toga i možes živjeti. Danas je veliki broj djevojaka koje se nazivaju manekenkama i ljudi koji se ne razumiju u tu industriju, pa steknu pogrešno mišljenje o tom poslu. Velika je razlika između fashion/high fashion modela i onih razno-raznih djevojaka što se skidaju za muške časopise, sajmove za auta i sl. Ne trebate biti profesionalac da shvatite da su tu ne radi o istim vrstama djevojaka. Bitno je ovaj posao shvatiti ozbiljno, jer pored određenog izgleda zahtijeva dosta kompetentnih osobina.
Koliko teško ti je bilo navići se na newyorški način života i koliko se razlikuje od naše svakodnevnice?
Malo je reći da je razlika velika. New York je posebna priča. Živjela sam u više većih gradova prije toga, ali sve je to neuporedivo sa, po meni, najboljem gradu na svijetu. Dakle nije samo razlika između nas i NY, nego između NY i ostatka svijeta vlada velika diferencija. Ona izreka „grad koji ne spava“ ne stoji samo kao znak za dobar noćni provod, nego je to jedna jasna činjenica – u NY se ljudi ne orijentišu za vrijeme spavanja po smjeni dana i noći nego legnete u krevet kada imate vremena. U godinama u kojima se sada nalazim – NY je najbolja moguća opcija. Pozitivna, a i negativna stvar je što moraš da misliš samo na sebe dok se boriš i živiš u tom gradu. Ja nisam imala nikakvih problema da se uklopim u newyorški način života, baš naprotiv, tačno mi je odgovarao taj ritam.
Šta smatraš svojim najvećim uspjehom u svijetu modelinga i manekenstva?
Moj najveći uspjeh smatram odlazak u New York, koji je za manekenstvo najviša stepenica i najveće tržište u svijetu mode. Poslije New Yorka se stvari u poslu jednostavno promijene. Igraš u internacionalnoj ligi i sve što si do tada uradio ti djeluje kao zagrijavanje. Drugačije te i tretiraju kada nastupaš kao manekenka iz New Yorka, nego kao iz nekog drugog grada. Pošto sam pored posla i sasvim normalna studentica i djevojka, pokušavam što manje koristiti društvene mreže za poslovne promocije. Kada sam bila mlađa, nisam toliko vodila računa o tome, dok mi je sada to jako bitno tokom studija.
Godine 2010. si izabrana za „najljepšu šetačicu“ u Berlinu, koliko ti je to pomoglo u daljoj karijeri?
To je bio samo pokretač moje karijere, ali takve titule u ovom poslu nisu od velikog značaja za dalje. Lijep je uvod u priču ali te poslije niko ne pita za to, što je po meni i sasvim ispravno.
Šta je ono što voliš u svom poslu, a šta ti nije omiljeno u svijetu modelinga i manekenstva?
Za mene je definitvno u istu ruku i najbolji i najteži dio posla – stalno putovanje. Sa jedne strane uživaš u mogućnostima i novim otkrićima, dok s druge patiš za stabilnošću i kidaš se od samoće. Jako rado putujem, upoznajem nove narode, kulture i jezike. Isto tako mi onda teško pada napustiti mjesta, gdje uvijek pomalo pustiš korijene. Čudno je kada ti više adresa postanu „dom“, a još čudnije kada shvatiš da nemaš uopšte „dom“, u onom obliku kao što si to imao samo u svom porodičnom gnijezdu, gdje ti koferi stoje prazni i raspakovani, a ne puni i već spremni za novi put, pa odjeću iz njih izvlačiš po potrebi.
Kada se osvrneš i pogledaš natrag, da li je tvoj put bio trnovit?
Jeste, itekako. Radujem se svakom novom danu i sretna sam za svaki svoj pređeni korak.
Šta je ključ uspjeha?
Ključ uspjeha svako za sebe treba pronaći u skladu sa svojim sposobnostima, mogućnostima i ambicijama. Ja za sebe mogu da kažem, da nikada nisam žalila da padnem i da se dignem sve dok se pokrećem naprijed, i dalje ću biti spremna dati sve od sebe.
Tvoji planovi za budućnost?
Nikada ne znam gdje ću biti sutra, tako da je o većim i jasnim planovima sada besmisleno govoriti. Živim, radim i studiram onako kako volim. Ostatak će se razviti u nekoj daljoj budućnosti.
Poruka čitaocima?
Treba konstantno raditi na sebi i stvarati nove vrline i vještine. Trud je veliki faktor za uspjeh, ali uz njega dolaze i hrabrost, snalažljivost, upornost, strpljivost, odgovornost i još mnogo toga. Zato treba graditi karakter i ne odustajati. Što god više imamo da pružimo, toliko su nam bolje šanse. Ukoliko se uspije sa samo jednom od navedenih osobina – to se zove sreća, a osloniti se na sreću u životu je samo nešto za lijene ljude.
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
