BiH zanemaruje djecu s poteškoćama u razvoju- Svi se susreću s istim ili sličnim problemima. Kako preći ulicu? Kako se popeti na trotoar? Kako koristiti gradski prijevoz?
„Kada sam napokon uspjela iskoristiti pravo na invalidska kolica, donijela ih iz Sarajeva u Zavidoviće, i izašla sa svojim Ajdinom, svi su gledali u nas dok smo prolazili gradom. Pitao me je zašto nas svi u čudu gledaju. Kazala sam mu da im se sviđaju žute šare na točkovima njegovih kolica“, priča Lejla Aljić, majka dječaka Ajdina, učenika Druge osnovne škole u Zavidovićima. Ona je jedna od majki-šampionki inkluzije u Zavidovićima koje su na inicijativu majke Adise Mahovac osnovale Udruženje ‘Mala Sirena’.
Udruženje okuplja djecu s poteškoćama u razvoju i njihove roditelje, organiziraju radionice i terapije za djecu i kroz nadljudske napore i članarine, te pokoji projekat finansiraju svoje aktivnosti.
„Iz Zeničko-dobojskog smo kantona. Velike probleme nam pričinjava ta rascjepkanost zemlje i nadležnosti iz domena zdravstva. Zbog specifične situacije često moramo ići u Sarajevo. Za svaku odluku, odnosno odobrenje da bismo mogli ići u Sarajevo, čekamo danima.“ – govori Lejla.
„Za našeg Ajdina su rekli da će biti biljka, da neće pričati ni hodati ako ne budemo radili vježbe. I uporni smo! Ajdin jeste u kolicima, ali on pohađa redovnu školu i vrlodobar je učenik. Našeg Ajdina gledamo s ponosom, on jeste drugačiji, pa nismo li svi na neki način drugačiji? Ali, nažalost, u Bosni i Hercegovini sve je mnogo teže, nego u drugim državama Evrope. Zdravstvo je podijeljeno, kapaciteti kao i ljudski resursi nedovoljni, a problema previše“, završava Lejla s dozom razočaranosti, ali i ogorčenja u glasu.
Mnogo je sličnih slučajeva
Elmedina ima devet godina, ali, rijetko izlazi iz kuće, osim kada ide u školu. Učenica je trećeg razreda. I u kolicima je. Bolest joj je oduzela mogućnost hoda.
Kaže i kada bi izašla – strah je da će joj se nešto loše desiti. „Uvijek kada idem u školu i vraćam se, uz mene su mama ili tata“, govori. „Sama ne bih mogla. Puno je prepreka, automobili su parkirani po trotoarima, ivičnjaci visoki i ja ih ne mogu preći. A voljela bih da se mogu nesmetano kretati. Bar do škole.“
Primjera kao što je ovaj Elmedinin je mnogo. I svi se susreću s istim ili sličnim poteškoćama. Kako preći ulicu? Kako se popeti na trotoar? Kako koristiti gradski prijevoz? Kako ući u javne ustanove do kojih vode stepenice?
Iako je BiH prije šest godina usvojila i ratificirala Konvenciju o pravima osoba sa smetnjama – u praksi se pokazalo da ona nije zaživjela.
Kada Delić – Selimović, izvršna direktorica bh. Specijalne olimpijade za Al Jazeeru govori da Bosna i Hercegovina još nema razvijenu svijest o uticaju sporta kod osoba s poteškoćama.
Prema Konvenciji o zaštiti djeteta tačno je definisano da: „Djeca i mladi s poteškoćama imaju pravo na posebnu podršku i unapređenje, kao i na aktivno sudjelovanje u društvenom životu“, ali je očito da se takva prava ne primjenjuju. Osobe sa poteškoćama u toku svog života nailaze na mnoge prepreke koje im uskraćuje društvo u kojem žive. Samim rođenjem su kategorisani kao „građani drugog reda“ , te samim tim njihove sposobnosti ne mogu doći do izražaja. Često su u životu uskraćeni nemogućnošću pristupa kulturnim i sportskim objektima, a društvo nema razvijene svijesti o značaju uključivanja osoba sa teškoćama u lokalnu zajednicu, kaže Delić.
Posebno ističe da rascjepkanost zdravstvenog sistema i ostalih ingerencija (općinski, kantonalni, entitetski, državni nivo) pridonosi ovakvom stanju.
Nema tačnih podataka
„Konvencija o pravima djeteta uključena je u Aneks I Ustava BiH. Međutim, Ustav BiH ne govori ni o načinu primjenjivanja Konvencije, ni o prvenstvu u slučaju neusaglašenosti sa domaćim zakonodavstvom. Ne postoji podzakonska regulativa sa konkretno razrađenim kriterijima za ostvarivanje prava djeteta, kao i odgovornosti za njihovo kršenje. Odredbe Konvencije nisu u potpunosti implementirane u sve grane prava. Ustav BiH delegira pitanja socijalne zaštite na nivo entiteta i ne ističe posebno pitanja porodice i dječije zaštite. Sve dok se bude prebacivala nadležnost države na entitete, entiteta na kantone i lokalne zajednice, smatram da boljitka za osobe sa poteškoćama neće dugo biti“, govori izvršna direktorica Specijalne olimpijada BiH i višestruka rekorderka bivše Jugoslavije i BiH u brzom hodanju na 3.000, 5.000 i 10.000 metara.
Slavko Bašić iz Odjela za društvene djelatnosti Bijeljine kaže da je problem svih lokalnih zajednica taj što nemaju tačne podatke o broju djece s poteškoćama. „Veliki problem je i kategorizacija djece s poteškoćama. Rješenja treba početi tražiti time što bi se za početak riješila ova pitanja i onda išlo dalje. Ono što je posebno bitno je potreba dizanja svijesti roditelja te djece i razbijanje krivih mišljenja da je to sramota porodice i rodbine… A nažalost, mnogo je onih koji tako razmišljaju,“ kaže Bašić.
Odnos prema djeci s poteškoćama u razvoju mijenjao se kroz godine uporedo s razvojem društva i nauke. I djeci s poteškoćama u razvoju UN-ova deklaracija o pravima djeteta garantuje pravo na bezbrižno djetinjstvo, obrazovanje i prihvatanje u društvo, no u kojoj mjeri će ta prava moći biti iskorištena i realizirana ovisi o državnim zakonodavnim tijelima, ali i o senzibilizaciji društva.
Izvor: Al Jazeera
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
