Sa svojom pozicijom i neopterećena istorijskim naslijeđem bila je idealna za ostvarenje sna o gradu radnika i realizaciju socijalističkog sna izgradnje grada jednakih.
Da li ima objektivna pogleda na nešto ili je to uvijek proizvod nekog subjektivizma? Ova vječna filozofska nedoumica moći formiranja suda o nečemu i kritičkog stava je, rekao bih, ontološka bit filozofije. Mi nećemo o filozofiji, nego o tom jednom pozitivnom primjeru, kakav je (dokumentarno-esejistička) TV serija “Betonski spavači”, prikazana na HRT-u, koja je promijenila (s)mišljenje o Zenici, koja je uvijek bila jedna vrsta bosanskog, a nekada u zajedničkoj državi i jugoslovenskog Manchestera – grada koji je produkt industrijalizacije. Grada radnika, kako je apostrofirano u naslovu emisije o njemu.
Ta fantastična serija je proizvod Hulahop d. o. o. medijske kuće i potpisuje je autorski tim pod rediteljskom palicom kreativnog i zaista talentovanog Saše Bana, koji je ujedno koscenarist, a s njim su još Nevenka Sablić i arhitekta Maroje Mrduljaš. Ovaj vanvremenski dokumentarno-esejistički pristup (ponavljam ovu tvrdnju, jer to je njena estetska vrijednost i o tome ću na kraju), omogućuje vrhunska producentica Dana Budisavljević, koja je okupila sve same majstore: snimatelja Hrvoja Franjića, čiji je vizual i vrlo impresivne slike maestralno montirala Nina Velnić i uskladila sa glazbom Nenada Kovačića, a uz prijatan glas naratora Jerka Marčića jednostavno plovite kroz seriju, uz posve nadrealan doživljaj tog vremena.
Ova serija ima u svim svojim segmentima i komponentama standard BBC-ovih dokumentarnih emisija i nije po meni samo jedna od serija nego vrijedan dokument za bilo koju buduću analizu fenomena kojih se dotakla i otvorila. Jednom riječju, otrgnuto od zaborava, ovim ova dokumentacija postaje ishodište i inspirativna tačka socioloških istraživanja i analize tog vremena i kao odraza tog vremena u arhitekturi u tom gradu – simbolu napretka.
“Zadatak nije lak, jer jednostavno prepoznati postojanje smislenog odnosa između društva i prostora prikriva temeljnu složenost. Razlog je to što prostor nije odraz društva, već njegov izraz. Drugim riječima: prostor nije fotokopija društva, on jeste društvo… Prostor je kristalizovano vrijeme… “, ovako odnos prostora i vremena u kojem se formira definiše aktuelni mislilac o toj temi sociolog Manul Castells u svojoj knjizi “Uspon umreženog društva”, koju je izdao Službeni glasnik Republike Srbije. U toj knjizi on opisuje aktuelne tokove formiranja današnjeg umreženog informacionog doba, sa briljantnom analizom kapitalizma koji je Adam Smith definisao, a koji je Karl Marx pokušao redefinisati i učiniti u raspodjeli pravednijim.
GRAD RADNIKA I ARHITEKTURE
Naslov emisije o Zenici u sklopu trećeg serijala “Betonski spavači” jasno kazuje poentu i poruku. Nevjerovatno je kako je na prilično konzervativnoj hrvatskoj televiziji ovakva emisija koja je “oda onom vremenu” prošla. Mišljenja sam da uz serijale istoričara Klasića, kao što je onaj o NDH i ovaj serijal, kao i uz program HRT3, ova dokumentarna serija drži do objektivnosti te TV kuće.
Zenica je oksimoron, materijalizovana i realizirana utopija, koja sama sebe promovira kao utopiju onog vremena, formiranja grada oko jednog ogromnog kombinata, čuvene Željezare, kako se tada zvala, ili oko jedne korporacije, kako se to danas titulira, a kako je to briljantno obrazložio jedan od naratora u filmu, i istovremeno je dokaz. Logično je da je ostvarenje utopije, time ujedno negacija iste, zato je oksimoron. Ona je dokaz da svako urbano planiranje ima korijen u utopiji. Zenica je upravo materijalizovana velika ideja zajedništva. Ona je bila i ostala glavni grad Tolerancije.
Velika ideja zajedništva u socijalnom razvoju nove države socijalne pravde, kao nove paradigme i jedne od najvećih ideja 20. vijeka, svoje uprizorenje u najhumanijem obliku je ostvarilo u ovom gradu. Nažalost, rigidnost ruskog mentaliteta, kao i strah kapitala i kapitalista, potrošili su ovu ideju pravednije raspodjele, kao i osjećaja zajedništva koji znamo mi koji smo to živjeli. Nevjerovatno je kako se taj mali grad od nekih 15 hiljada razvio u grad koji danas ima više od 120.000 stanovnika.
To je ozbiljan grad – da posudim čuvenu rečenicu Valerijana Žuje, koju je on na svoj poetsko-šeretski način izgovorio nad Sarajevom. Zenica je sada bitan grad identiteta Bosne i budućom izgradnjom aerodroma na potezu između nje i Sarajeva postaće važna urbana matrica te bolje buduće Bosne. Austro-Ugarska monarhija je gradnjom željezare, koja postaje isplativa zbog blizine rudnika i nove željeznice, odredila sudbinu ove regije. Izgradila je ta imperija i kaznionicu, valjda zbog jeftine radne snage za teške poslove.
Zenica će se kao grad ostvariti u toj samoupravnoj socijalističkoj ideji kolektivizma i izgradnje novog društva. Bivša država je svojim uređenjem bila ispred komunističkog rigidnog bloka. Balansirala između zapadnog i istočnog bloka, prepuštena sebi iznalazila je originalne i kreativne izraze tog novog društvenog uređenja. Kao što smo pisali, arhitektura je bila njen izraz. Upravo Zenica sa svojom pozicijom i neopterećena istorijskim naslijeđem je bila idealna za ostvarenje sna o gradu radnika i realizaciju socijalističkog sna izgradnje grada jednakih, bez potrebe za elitom, kao recidivom buržoazijske zaostavštine. Ona to nije imala ni u zatečenom prostornom izrazu, jer organizacija urbanog koje se formira oko čaršije ne poznaje elitnost.
Zenica je iskoristila tu svoju startnu, rekao bih, zero poziciju. To ova emisija “Betonski spavači” dokumentuje i to iz jedne realne istorijske distance, i to joj daje na uvjerljivosti. Da bi se to vrijeme razumjelo i, današnjim generacijama nepojmljiv entuzijazam koji ga je gradio, gdje se na radnim akcijama istinski radilo besplatno, i to uz pjesmu i osmijeh. Doslovno golim rukama i osnovnim alatima pomjerala su se brda, gradili putevi, željeznice… Nama i ovom vremenu defetizma treba ovakvih pozitivnih pogleda na to vrijeme, kao sedativa koji jasno kazuje da je ipak sve moguće.
To nije moglo bez vjere u to bolje sutra, koje se naziralo, o kome se, ponavljam, pjevalo dok se radilo. Realno je to bilo rasterećenje, ali realna reakcija, nakon razarajućeg Drugog svjetskog rata. U toj opijenosti novim, boljim, upravo moderna arhitektura nudila je recepte za ostvarenje sna o jednakosti ljudi. To joj je i bila izvednica škola modernosti kakva je bila čuvena Bauhaus, gdje je vajmarska vjera u novog čovjeka, koju je najavila revolucija u Rusiji i zapalila čitav svijet, koji je to dočekao kao nadu. Ista ta Rusija će tu ideju i nepovratno potrošiti. Bila je spremna za poroditi možda tu ideju, ali nespremna za odgojiti. Pa Marx je znao da se komunizam i ruski fatalizam stepske duše kao stvarnost ne slažu. Vratimo se mi Zenici.
U grad koji se formira oko kombinata Željezare, u tadašnju Zenicu su dekretom i direktivom nekad bili delegirani i dovođeni ljudi iz svih dijelova bivše socijalističke države, od Slovenije do Makedonije. To je zaista bila Jugoslavija u malom. Grad koji nije znao za elitu. Odlika genijalaca je da se u pravo vrijeme pojave na pravom mjestu i onda ti ne znaš ko je i kome prethodio. Dolazak u Zenicu profesora Neidhardta, koji izravno baštini ideje modernosti u tom idealnom prostoru za ostvarenje tog novog je potvrda prethodne teze. Sudbina mu određuje da nakon napuštanja pariskog ateljea tada, a i danas najuticajnijeg “samoukog arhitekte” Le Courbusiera, i dolaska u Bosnu na poziv prijatelja Dušana Grabrijana, da se on sudbinski veže za razvoj Zenice. To je arhitektura novog industrijskog – mašinskog doba, pa je upravo Le Courbusier kuću nazivao mašinom za stanovanje.
Profesor u svojim ranim radovima pred Drugi svjetski rat humanizira poruke moderne i gradi čuvene četverce, šesterce, kolektivne kuće za radnike, a sa zasebnim ulazima u svaki stan. Gradili su kuće i za bećare, samce. Zamislite danas tu humanost, danas kada bi se i trotoar privatizirao da se može. Danas sa jednog podesta i po dvadeset ulaza u stan, kao u hotelu da smo.
Sigurno je da su ta rana urbanistička razmišljanja Neidhardta uticala na urbanizam nove Zenice, na kojem radi i profesor Taubman sa saradnicima i ostvaruju ideale tadašnjeg svjetonazora nad prostorom, kao kolektivnim dobrom. Ta humana ideja grada za svakog se ostvarila u Zenici. To je jedinstven novi grad koji ima dušu. Prostorno određenje je uslovilo današnju prepoznatljivost Zeničana kao ljudi tolerancije i kosmopolitizma. Grad koji je bio projektovani zbir različitosti, koje su se pretvorile u jedinstven amalgam koji Zenicu čini unikatnom. Ti neboderi i vertikale nisu htijenje nekog kapitala, nego racionalizacije prostora i njegovog ekonomisanja za sve potrebe i tadašnje važeće podjele na čuvene tri osmice.
GRAD U PARKU
Osam sati rada, osam sati odmora, sporta i razonode i osam sati spavanja. Sve te distance i odnos do rijeke čine da Zenicu doživljavamo kao grad u parku, gdje spava, blizu mjesta gdje se radi, a tu između se i odmara i igra. Svojim rastom on je imao i potrebu za svojim novim definicijama, kao svako u razvoju. Tako čuveni su bazeni, zatvoreni i otvoreni, biblioteke, kina, hoteli, domovi kulture i kao kruna čuveno zeničko Pozorište autora profesora Jahiela Fincija i profesora Zlatka Ugljena, najmodernije pozorište u bivšoj državi.
Danas je to grad u pravom smislu te riječi sa svojim kliničkim centrom, svojim univerzitetom i grad koji ima kontrolu nad sobom, za razliku od Sarajeva koje se utopilo u kanton. Prema tome, ima obavezu da nastavi taj svoj put u novo. Znamo svi da se sve nakon devedesetih promijenilo. Najveća promjena je u odnosu do prostora. To više nije kolektivni odnos do prostora, nego naglašeno individualno i privatno sa nejasnim odnosom do zajedničkog, nekada javnog kao dominantnog odnosa do prostora. Danas nekada javno je postalo moje, od Nike do Neke. Nekad nismo znali ko je vlasnik, jer Niko nije bio vidljiv, nego je sve bilo kolektivno, i to ne državno, nego društveno u definiciji, što nas je odvajalo od komunističkih organizovanih država Varšavskog pakta. Sada je to Neko, ko insistira na tome da se njegova kontrola nad prostorom naglasi, potvrdi. Otuda privatni zaštitari, ograde, kamere i natpisi na kojima piše – privaty property.
Niko to smo bili Mi, a Neko to sam Ja – novokomponovani tajkun. U ovoj tranziciji mi smo vidjeli da su to uglavnom privilegovani, za razliku od onih istinski sposobnih kojima takvi štetu nanose. Danas smo mi u jednom rigidnom neoliberalnom odnosu do prostora, koji je špekulantski i gdje se sve pravda povratkom investicije. Ne shvatamo koliko su neprofitabilni, “nekorisni objekti “ – najkorisniji za kulturu grada i njegovu auru.
Zenica, kao i svaka urbana sredina, napadnuta je tom agresivnom logikom koja i dalje upravlja svijetom. Bosna je upravo u toj klopci, tih navodnih dobrih interesa međunarodnog kapitala. Mi se moramo oduprijeti ovom kolonijalnom odnosu. Krivicu snosimo i mi, ali i oni pod čijim smo protektoratom. Očito je da moramo biti svjesni sebe.
Epizoda serije “Betonski spavači” o Zenici – gradu radnika i arhitekture, vraća nam vjeru u sebe. Otkrila je Zenicu njenim Zeničanima i uvjerila ih u njihovoj ljubavi za svoj grad. Veliki je to doprinos pogleda sa strane koji otvara nova poglavlja za novu i još bolju Zenicu.
Ovo je toliko važan dokument i fakat na kojem će se graditi buduća razmišljanja o gradu.
Zato se mi moramo odužiti tim ljudima koji su ovim zadužili nas.
Učinimo mi sada gestu prema njima.
Ovo je pismo potpore prijateljima arhitektima Zenice u njihovoj namjeri da se oduže ekipi producentske kuće Hulahop i autorima serijala “Betonski spavači”.
Danas Zenica ima najpotentniju arhitektonsku scenu u BiH. U njoj se ne prelamaju državne stvari i nekako skrajnuta od glavne medijske pažnje proizvodi najrespektabilniju arhitekturu u zemlji. Znamo da svi žele da se kao investitori ostvare u Sarajevu, ali većina nije dorasla do značaja grada. Otud konfuzna arhitektonska scena i uprizorenja u Sarajevu kao glavnom gradu. Zato u to vrijeme niz arhitekata, od najstarijeg, još aktivnog Zvjezdana Turkića, lucidnog i autentičnog Bernarda Bostijančića Bere, revizora prostora Borisa Britvara, kao i danas najagilnijih članova akademske arhitektonske scene na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu, profesora Adnana Pašića i mlađeg profesora Vede Islambegovića, čovjeka promjene i budućnosti, najagilnijeg predsjednika Društva arhitekata i člana grupe Filter.
Posebno treba istaknuti arhitekticu svjetskog opusa Vedinu Babahmetović, koju je skoro prestižna arhitektonska britansko-svjetska organizacija RIBA uvrstila među 100 svjetskih arhitektica današnjice. Takvo priznanje od struke u ovoj regiji nikome nije ukazano. Djelovati u Ze-do kantonu, u Bosni i biti svjetski priznat, uz to odgojiti troje djece u inostranstvu i dati im akademsko obrazovanje je poduhvat za jednu novu pozitivnu emisiju i za istinsko priznanje i od ove države, kojoj tih manira za takve ljude – fali. Neka mi izvine svi oni koje nisam pobrojao, ali namjera mi je da istaknem kako je upravo okruženje i prostorna datost Zenice stvorila tu kosmopolitsku arhitektonsku scenu jedinstvenu u BiH, a i šire. Znam koju oni borbu i danas vode da naplate osnovni rad, dok se bore u ovom vremenu sa neumoljivim tržištem, a istovremeno odgajaju mlade arhitekte i drže ih da ne odu. Mi o takvim ljudima malo znamo, jer su nas preplavili nevažni, sezonski, listopadni političari, zahvaljujući senzacionalističkim i neukim medijima.
Pričati o Zenici nije samo pričati o arhitektima, jer toliko je tu dobrih ljudi pozorišta, likovnjaka, kao što je skriveni biser akademski slikar Muhamed Bajramović, čiji je opus među pet najvećih u ovoj državi, do književnika senzibiliteta Selvedina Avdića i mnogih koji čine da grad istinski jeste grad.
Biti Zeničanin znači imati stav. Zato im ne dirajte u zjenicu iliti Zenicu.
Autor: Amir Vuk Zec/DOSJEI
Amir Vuk Zec – strastveni majstor arhitekture čiji stvaralački duh preobražava horizonte Bosne i Hercegovine i šireg regiona. Svoj život posvećuje arhitekturi, smatrajući je ne samo pozivom, već dušom svog bića. On je arhitekta koji ne slijedi konvencionalne staze, već sa dubokom strašću istražuje svaki prostor kao tajanstvenu priču za ljudsku dušu. Amirova neumoljiva dosljednost prema svojoj struci su neosporni. Njegova karijera nije rezultat slučajnosti, već plod predanosti. On ne stvara samo zgrade, već oživljava priče koje pulsiraju životom. Amir Vuk Zec ne samo da oblikuje prostor, već i vrijeme samo po sebi.
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
