Premijernom izvedbom “Gospođe ministarke” otvara se 66. pozorišna sezona Bosanskog narodnog pozorišta Zenica – Na održanoj konferenciji za novinare danas je u Bosanskom narodnom pozorištu Zenica najavljena premijerna izvedba predstave “Gospođa ministarka”, za koju režiju potpisuje Slađana Kilibarda. Svečanom premijernom izvedbom predstave u petak, 23.10. na Velikoj sceni BNP-a bit će zvanično i otvorena 66. pozorišna sezona.
“Nakon zaista niza uspješnih gostovanja sa našim predstavama naa festivalima u regionu, i velikog broja koncertnih sadržaja i repriznih izvedbi predstava u augustu i septembru, s ponosom možemo najaviti dugo očekivanu premijernu izvedbu predstave “Gospođa ministarka”, na veliku radost i nas i naše publike, sa kojom pored izvedbi na matičnoj sceni planiramo gostovati u teatrima u BiH i regionu”, rekao je na održanoj konferenciji za štampu direktor BNP-a, Hazim Begagić.
Ova čuvena Nušićeva komedija smjelo govori o uticaju politike na društvo, stalnoj smjeni vlasti i pojedincima koji zloupotrebljavaju politički položaj za isključivo lične interese. U ovoj inscenaciji predstave, rediteljka je željela Živku prikazati kao socijalno inteligentnu i snalažljivu ženu, koja stoji u sjeni svoga muža ministra, ali zapravo ona vuče sve konce. “Ovom inscenacijom sam željela, zajedno sa glumcima, preispitati da li je Živku ministarku moguće iščitati u satiričkom ključu lišenom naivnosti i lakoće, pozabaviti se čovjekovom sposobnošću “snalaženja” koja ga trajno oslobađa bilo koje vrste odustajanja i kajanja. Živka nije “velika žena”, ali su njene ambicije “divovske”, istakla je Kilibarda.
Prema riječima dramaturga predstave, Hasana Džafića, bilo je jako teško raditi veće dramaturške intervencije i skraćivanje teksta, a da se pri tome ne naruši Nušićevo pismo i forma, te se sa dosta opreza i u konsultaciji sa rediteljkom, koja je radila i adaptaciju teksta, te glumačkim ansamblom predstave napravila prilagodba teksta, što je u konačnici rezultirato jednim poptuno novom pristupu ovom pozorišnom komadu.
Glavna uloga u predstavi povjerena je Faketi Salihbegović – Avdagić, koja će ovom predstavom obilježiti i 25 godina glumačkog angažmana u Bosanskom narodnom pozorištu Zenica i 35 godina posvećenosti umjetničkom radu i teatru.
U predstavi igra skoro cijeli glumački ansambl pozorišta, kao i nekoliko stalnih saradnika. Scenografija i kostimografija povjerena je dugogodišnjoj saradnici BNP-a Sabini Trnki, dramaturg predstave je Hasan Džafić, saradnica na scenskom pokretu je Sanja Burić, saradnik na govoru je Radovan Knežević, dok je izbor muzike radila rediteljica predstave Slađana Kilibarda.
BOSANSKO NARODNO POZORIŠTE ZENICA
Branislav Nušić
GOSPOĐA MINISTARKA
Adaptacija, režija i izbor muzike*: SLAĐANA KILIBARDA
Scenografija i kostimografija: SABINA TRNKA
Dramaturgija: HASAN DŽAFIĆ, SLAĐANA KILIBARDA
Scenski govor: RADOVAN KNEŽEVIĆ
Scenski pokret: SANJA BURIĆ
Producent: HAZIM BEGAGIĆ
Izvršni producent: DENIS KRDŽALIĆ
Inspicijentica: SABINA GLOGOVAC
Podjela uloga
Živka: FAKETA SALIHBEGOVIĆ-AVDAGIĆ
Čeda Urošević: NUSMIR MUHAREMOVIĆ
Dara: SNEŽANA VIDOVIĆ
Raka: ZLATAN ŠKOLJIĆ
Sima Popović: MUGDIM AVDAGIĆ
Anka: LANA DELIĆ
Ujka Vasa: MUHAMED BAHONJIĆ
Ninković: ENES SALKOVIĆ
Pera Kalenić: ADIS MEHANOVIĆ
Rista Todorović: SAŠA HANDŽIĆ
Pera: MIROLJUB MIJATOVIĆ
Nata Stefanović: URANELA AGIĆ-BURINA
Tetka Savka: SABINA KULENOVIĆ
Tetka Daca: ANĐELA ILIĆ
Soja: SELMA ĆOSIĆ
Jova pop-Arsin: SINIŠA VIDOVIĆ
Teča Jakov: HARIS BURINA
Teča Panta: IŠTVAN GABOR
Učiteljica engleskog jezika: LANA ZABLOCKI-DŽEHVEROVIĆ
Momak iz ministarstva: KERIM DEMIRI
Pantin sin: TAHIR KAVAZ
RIJEČ REDITELJICE
Dosad su mnogi od vas, kao uostalom i ja sama, gledali različite Gospođe ministarke u predstavama koje su se bavile nastojanjima Živke ministarke da bude bogata, cijenjena, otmjena… Mnoge od tih predstava u fokus su stavljale njenu malograđanštinu, prostakluk, kapricioznost… Takav pristup liku temeljen je na činjenici da je Živka ministarka uvijek imala svoje pandane u političkom dekoru društva, da je bila maskota različitih ideoloških predvodnika.
Međutim, šta se događa kada u bilo kojem svevremenom “političkom cirkusu” glavnu ulogu preuzme žena koju krasi vrhunska socijalna inteligencija, žena koja po svaku cijenu želi da izađe iz kolotečine koja joj je rođenjem nametnuta? Šta se događa kada u politici, umjesto muža koji samo figurira, konce poteže njegova supruga? Da li jedan krivi potez znači njen konačan pad ili priliku za neki skori povratak sa još jačim adutima?
Ovom inscenacijom sam željela, zajedno sa glumcima, preispitati da li je Živku ministarku moguće iščitati u satiričkom ključu lišenom naivnosti i lakoće, pozabaviti se čovjekovom sposobnošću “snalaženja” koja ga trajno oslobađa bilo koje vrste odustajanja i kajanja. Živka nije “velika žena”, ali su njene ambicije “divovske”. S koliko takvih smo danas okruženi?
Slađana Kilibarda
ŽIVI NUŠIĆ – OVDJE, U NAŠIM PALANKAMA ili I POSLIJE ŽIVKE – ŽIVKA
Nušiću, „našem savremeniku“, nisu, razumije se, potrebni „okrugli“, obljetnički povodi (kao što je bio prošlogodišnji jubilej – sto pedeset godina od njegovog rođenja): on je, jednostavno, i dalje jedan od najizvođenijih dramatičara na najvećem dijelu južnoslavenskih scena. (U Bosanskom narodnom pozorištu Nušić upravo to i jeste: večerašnje premijerno uprizorenje Gospođe ministarke je dvadeseto pojavljivanje njegovih komada na sceni Zeničkog teatra, što ga, eto, vrijedi to markirati, i izdvaja kao najčešće igranog autora u ovoj pozorišnoj kući!)
Upravo ova „jankotovski“ iščitana „savremenost“ – o kojoj američko-poljski teatrolog govori u eseju o najvećem dramatičaru svih vremena iz svoje navlastite, egzistencijalno-antroploški utemeljene poliperspektivnosti – „otvara“ Nušića, hic et nunc, u krajnje uzbudljivim, scenski i društveno provokativnim tumačenjima.
Očigledno je, naime – recentna, teatarski, uglavnom, vrlo uspjela i intrigantna izvođenja Nušićevih komada to više nego zorno pokazuju i potvrđuju – da ovaj „naš“ klasik (ovi „navodnici“, ova interpunkcijska „stilistika“ je samo, dakako, obavezujući ironični komentar otužne ridikuloznosti novih regionalnih kulturnih identitarno purističkih, normativnih „geopolitika/geopoetika“ u kojima se jasno zrcali duh zatvoreno-nepokretne, samoj sebi dovoljne balkanske provincije) sa svojim komedijama vaskrsava svake godine sve življi i prisutniji u pozorištu, ali, bogme, i na grotesknim scenama našeg svakodnevlja, življi, izgleda, nego u vrijeme koje je Bog dodijelio svome rabu Alkibijadu Nuši da hodi zemljom. Ovu scensku vitalnost Nušićevih komada ne treba, čini se, interpretirati, isključivo, estetskim razlozima – imajući na umu, naravno, prije svega, njegovo nenadmašno majstorstvo „proizvođenja“ smijeha svim raspoloživim sredstvima (u kojem se, bez zazora, neopterećeno dramskim pravilima i teorijama, njihovim „savršenim“ geometrijama zapleta i raspleta, koriste tehnike i „visoke“ i „niske komedije“, od sjajnih, lucidnih satiričnih dijagnoza duha vlastite epohe do neiscrpnih slapova verbalnog humora i situacijske komike, burleskonog „gega“ i vodviljske figure, u jedinstvenom, „trijumfalnom“ „žanrovskom sinkretizmu“ (J. Lešić) komedija karaktera, naravi i situacija) – nego i u svjetlu kulturološko-antropološke činjenice da je, uprkos Nušićevoj autoreferncijalnoj i autopoetičkoj nepretencioznosti (prije svega, iskazanoj u Pismu kćerci Giti), on u svojim komedijama, kao da nisu minule decenije, pa i vijekovi, razotkriva jedno stanje duha, anticipirajuće mudro, otjelotvorava „veseli“ duh palanke u kojem mi, vječiti ponavljači istorije, iz svoje magareće klupe povijesti, nalazimo svoje lice, lice naroda uobručenog, zarobljenog u taj duh-anti-duh, u vlastitu „karakterologiju“ kao sudbinu. Konstantinovićeva filosofija palanke, koju nipošto nije apartno dovoditi u vezu sa tzv. „dobrohotnošću“, „lakoćom“ Nušićevog humora, je svuda, dakle, tamo gdje produženo živi duh srpske (dabome i svake druge, na primjer i one koje „fenomenološki“ opisuje Thomas Bernhard!) plemensko-patrijahalne kulture, u sebe zatvorene civilizacije, ili duh „plemena u agoniji“.
Stoga, upravo na ovom Konstantinovićevom tragu posve je moguće, scenski opravdano i argumentovano, rediteljsko tumačenje, koncept predstave u kojem se i lik Živke, Gospođe ministarke, zasigurno i najpopularnije Nušićeve komedije, vidi, u jednom zaošijanom, radikalnijem čitanju – a koje, nota bene, Nušićev tekst omogućava – u drugačijem svjetlu od manje-više uobičajene percepcije Živke Popović kao proste narodske žene koja se pokondirila i razgoropadila kada joj je muž postao ministar, dakle, u scenskom svjetlosnom snopu u kojem se Živka transformiše u krajnje opasnog, opsesivno vlastoljubivog igrača (taj uozbiljujući, zapravo, prijeteći, potmulo zlokobni ton jasno se da rediteljski „konceptualizovati“ i „poentirati“ u završnom prizoru Živkinog obraćanja publici – uz apodiktički neupitnu prijetnju da će se jednom vratiti – u kojem se dekonstruiše pozorišna iluzija i uspostavlja znak jednakosti između scene i gledališta) na pozornici „političkog vašara“ vođenog bezumnim političkim sredstvima svijeta palanke u kome je „načelo lukavstva vrhovno ‘radno’ načelo ove politike koja je bez-politike jer je bez cilja, jedna igra kojom vlada duh nadigravanja i iz-igravanja“.
Ali, bez obzira na manje ili više beskompromisne rediteljske koncepte, modele tumačenja, „opravdanja“ Živkinog lika i djela, mogućeg ulaženja i u polje gogoljevskog trpkog smijeha, gorčine i oporosti, i širih univerzalnijih značenja, Gospođa ministarka, kao naš klasik i može da „otrpi“ nekoliko različitih tumačenja istovremeno i da se opet pojavi pred nama u čistom sjaju svoje nezamjenljive komične raskoši. I da se, bar na tren, kroz moguću subverzivnost Nušićevog smijeha, njegove „komične katarze“, držimo u slatkoj iluziji da je, ipak, moguć iskorak iz „ukobljene kobi“ zarobljenog parohijalnog uma.
Nedžad Fejzić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
