Bosančica je krvotok u vremenu- Mnogo glasova o srednjovjekovnom bosanskohercegovačkom pismu – bosančici uglavnom stvara buku u kojoj prosječni čovjek u Bosni i Hercegovini o bosančici zapravo ne zna više ništa. Stoga je posebno značajna knjiga Stipe Manđerala Pismo za puk i gospodu, koju je ove godine izdala izdavačka kuća Buybook.
Autor se četrdesetak godina bavi bosančicom i u traganju za znanjem o njoj iščitao je mnogo bibliografskih jedinica i o njoj ispisao naučni rad, koji u prvi plan stavlja bosanskohercegovačkog čovjeka.
Vojislav Vujanović u osvrtu na navedenu knjigu napisao je: “Nema pisma, ma kako ono izgledalo, ako nije ušlo u djelatni prostor čovjeka, oni su se saživjeli u nerazrušivo jedinstvo, i, tako saživljene, Stipo Manđeralo ih razbuđuje i dovodi u naše prisustvo. I to je čarovitost koja se otima ispod Stipina pera, koje se očovječuje i postaje zaloga nas samih, zaloga mjere onoga što vrijeme nije moglo da proguta. Bosančica je krvotok čovjeka u vremenu, ona pulsira zdravljem i bogatstvom koje je samo čovjeku primjereno, i, ma koliko bjesnjeli ratovi i stihije sile se obarale na čovjeka, on nastoji osmisliti svoju opstojnost, osmisliti svoje misionarstvo koje mu je božanstvo zadalo kada ga je smještalo na ovaj Zemljin šar.”
Stipo Manđeralo (Vidoši kraj Livna, 1938. godine) od 1962. godine do odlaska u mirovinu radio je kao profesor u livanjskoj Gimnaziji. U stručnim pedagoškim časopisima pisao je o problemima nastave jezika i književnosti. Zanimao se i za prošlost Livna i njegove okolice i objavio više zapaženih naučnih radova i knjiga.
Šta Vas je zainteresiralo i motiviralo da skoro tri decenije istražujete bosančicu?
– Prije četrdesetak godina uočio sam da su neki natpisi na nekolicini nadgrobnih spomenika u livanjskom i duvanjskom kraju napisani bosančicom. Oni su me potaknuli da saznam nešto više o bosančici i njezinoj upotrebi u livanjskom kraju.
Ubrzo sam se našao u Arhivu Franjevačkog samostana na Gorici u Livnu, gdje sam se sreo s mnoštvom dokumenata pisanih bosančicom, najviše u starim matičnim knjigama, u koje su svećenici (fratri i popovi glagoljaši) koncem 18. i početkom 19. stoljeća sve podatke upisivali bosančicom. Potom je slijedilo ostalo.
O bosančici je napisan veliki broj članaka i knjiga. Autori su bili, kako ste naveli u knjizi, ‘kompetentni znalci’, ali i amateri. Stavovi izneseni u navedenom štivu nerijetko su potpuno oprečni. Iščitavajući ih u potrazi za odgovorima o bosančici, šta ste uočili – oko čega su mišljenja potpuno suprotstavljena?
– Pročitao sam mnoštvo rasprava o bosančici – i onih koje su pisali veliki i priznati naučnici, i onih iz pera brojnih amatera, vidio mnogo raznih analiza dokumenata pisanih bosančicom. Da bi se odgovorilo na pitanje oko čega se često spore ti autori, trebalo bi mnogo i prostora i vremena. Morala bi uslijediti analiza tih knjiga i članaka.
Ja se ni u knjizi nisam tim problemom bavio, a ne bih ni ovdje. Reći ću samo da se oko bosančice mnogo spekulira, da se u rasprave unosi mnogo toga što se ne temelji na pravim naučnim dokazima, da je u njima mnogo proizvoljnosti. To je, u prvom redu, vidljivo u radovima autora sa zažarenim nacionalnim, vjerskim, pa i političkim nabojem. Meni se, naprosto, ne da u takve rasprave i “rasprave” ulaziti. Ne zanimaju me ni bombastične i nekritičke glorifikacije “svoga”, ni silna nategnuta pretjerivanja u “dokazivanju” da je pismo “naše”, da oni “drugi” neka se od “našega” odmaknu što dalje.
To vodi u isključivost koja ih navodi na nekritičke ishitrene kategoričke zaključke. Takvim nedostaje fleksibilnosti, koja omogućava da svaku pojavu stavimo u njezino okruženje, u kontekst, bez kojega nema cjelovitog i pravog zaključka. Mene je uvijek zanimao konkretan zapis i njegov autor.
U udžbenicima piše da je bosančicom napisana Povelja Kulina bana. No, ima i onih koji tvrde drugačije. Na kakve ste podatke (tvrdnje i argumente) nailazili kod autora čija ste djela iščitavali?
– U vezi s Poveljom Kulina bana, mogao bih umnogome ponoviti ono o čemu sam govorio u odgovoru na prethodno pitanje. Mnogo je pristranosti i svojatanja i u vezi s Poveljom i njezinim pismom; kao, uostalom, i s cjelokupnom poviješću srednjovjekovne Bosne. U silnoj poplavi najčešće “učenih” pisanija izgube se argumenti, jer ih hoće nadvladati njihovi “argumenti”.
Mnogima je, u prvom redu, stalo da do toga da se pred svojima legitimiraju kao pravovjerni branioci onakve baštine kakva je ugodna uhu njihove publike. Ne može rezultirati valjanim zaključkom interpretiranje koje u ono što je davno – davno bilo hoće po svaku cijenu ugurati suvremenu stvarnost i sasvim druge, nove kontekste. No, da ne zaboravim: Kulinova Povelja jest pisana ustavnom (ne brzopisnom) bosančicom.
Kada se pojavljuju prvi dokumenti pisani bosančicom?
– Bosančica je (kao varijanta ćiriličnog pisma) u upotrebi od 11. i 12. stoljeća. Ti dokumenti su opće poznati.
Kako često je ona mijenjala oblik? Kako se prenosila bosančica?
– Bosančica se nije učila ni u kakvim školama. Samoučki se prenosila iz naraštaja u naraštaj. Za razliku od drugih pisama, u njoj nije bilo ustaljenih (propisanih) oblika slova. Nikad nije bio formiran njezin opći obrazac. Zanimljiva je po tome što je u svakom kraju i u svakom pokoljenju bila pomalo drukčija. U njezinom oblikovanju sudjelovao je pomalo svtako tko se njome služio.
Koliko dugo se koristila bosančica – od kada do kada?
– To je pismo u upotrebi od 11. do početka 19. stoljeća – najprije kao ustavni oblik ćirilice, potom kao kurzivni oblik. Kao domaće pismo za privatnu upotrebu u muslimanskoj sredini se u porodičnom krugu čuvala i tokom cijelog 19. stoljeća, u rijetkim porodicama čak i do polovice 20. stoljeća. Zanimljiv je primjer Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka (dugogodišnjeg sarajevskog gradonačelnika), koji je cijeloga života sve što je pisao uglavnom pisao bosančicom.
Ko je zaslužan za njeno očuvanje?
– Zaslužni su svi koji su se njome služili: dvorske kancelarije bosanskih kraljeva i banova i srednjovjekovnih moćnih vlastelinskih porodica, za osmanske uprave visoki državni službenici. Poslije, naravno, i trgovci i obični pismeni ljudi iz puka. Mnogo su zaslužni katolički svećenici (franjevci i popovi glagoljaši).
Zanimljivo je da je bosančicu moguće vidjeti na nadgrobnim nišanima, ali i križevima. Kako to objašnjavate? Koliko se često ove dvije činjenice skupa navode u knjigama koje se istraživali?
– Na srednjovjekovnim stećcima natpisi su upisivani samo bosančicom. Kad se nakon njih pokojnicima počinju podizati spomenici u obliku križeva (krstova) i nišana i na nekima će od njih natpisi biti upisivani bosančicom – i to i na spomenicima i katolicima i pravoslavcima i muslimanima. Nekima bi (isključivima), možda više odgovaralo da to nije tako. No tako je – to su provjerljive činjenice.
Gdje je sve moguće danas vidjeti bosančicu?
– Nažalost, u aktivnoj upotrebi nigdje. Koga to pismo zanima (zasada su to rijetki), morat će zavirivati u arhive i bogate biblioteke koje imaju zbirke starih knjiga i stare rukopisne zbirke. Ili obilaziti nekropole stećaka.
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
