Prije nekoliko dana profesor Senahid Halilović objavio je novo izdanje Pravopisa bosanskoga jezika u izdanju Slavističkog komiteta Bosne i Hercegovine. Na sarajevskoj promociji naglasio je da novo izdanje ne donosi kapitalne promjene. Pojasnio je i da je ono oslobođeno od onoga što u praksi nije prihvaćeno ni 20 godina nakon objavljivanja prvog izdanja 1996. godine.
Nedugo nakon objavljivanja novog izdanja, Halilović je potpisao i Deklaraciju o zajedničkom jeziku, što je, kao i određene promjene u strukturi Pravopisa, izazvalo oprečne reakcije – oduševljenje s jedne i razočaranje s druge strane.
Tvrda i mehka norma
Zagovarači Deklaracije o zajedničkom jeziku izrazili su odobravanje, s obzirom da je Halilovićev Pravopis iz 1996. godine bio jedan od simbola dominantne težnje za (prvenstveno leksičkim) diferenciranjem standardnih jezika, definisanih nakon raspada srpsko-hrvatskog standarda.
S druge strane, protivnici Deklaracije odnosno zagovornici ideje o specifičnosti bosanskog jezika, izrazili su razočarenje u vezi s Halilovićevim potpisom na Deklaraciju, kao i u vezi s činjenicom da novo izdanje Pravopisa donosi relaksiraniju normu, sa većim brojem dubleta (npr. lahko i lako, mehko i meko, opšte i opće) umjesto ranije, tvrđe norme, koja je u tim slučajevima dopuštala samo jednu mogućnost (lahko, mehko, opće).
Razočarenja su se čak pretvorila u optužbe na račun profesora Halilovića za mimikriju i autošovinizam, uz tvrdnju da se ponizio, popuštajući pritisku lektora/ica iz prethodnog sistema odnosno kapitalaciji u borbi za specifičnosti bosanskog jezika.
Jedna od osnovnih lingvističkih lekcija je ona o razlici između standardnog i govornog jezika. Govorni jezik je rezervoar standardnog jezika. Tendencija govornog jezika jeste neprestana transformacija u kretanju kroz prostor i vrijeme, dok je socijalna svrha standardnog jezika – zaustavljanje promjene, radi uspostavljanja komunikacijskog jedinstva zajednice. Teorijski, idealan pravopis je onaj, koji nudi uniformnost, no svaki pravopis nastaje u određenom sociolingvističkom kontekstu (npr. multikulturalnost BiH i demokratizacijski procesi) koji traži relaksaciju tog imperativa.
Demokratizacija i standardni jezik
U tradicionalnom modelu standardizacije, naučna zajednica utvrđuje normu standardnog jezika, koju zatim nameće država kroz svoje mehanizme, prvenstveno kroz obrazovni sistem i sistem javnog informisanja. Međutim, ta definicija ustanovljena je u vrijeme kada je država imala umnogome autoritarniji oblik (u vrijeme komunizma ili stvaranja modernih nacija). Danas, nakon provođenja procesa demokratizacije, odnosno podjele, decentralizacije društvene moći, prvenstveno kroz ustavno zagarantovano privatno vlasništvo, politički pluralizam i individualna prava, država više nema takvu vrstu nametalačkih kapaciteta.
Državne institucije nisu više jedino izvorište društvenog normiranja, o čemu svjedoči rast utjecaja medija u privatnom vlasništvu u poređenju sa javnim servisom, ili privatnih obrazovnih ustanova u poređenju s javnim, što je samo jedan od oblika pluralizma koji je prirodan efekat demokratizacije.
Razlike između 1986. i 1996. u smislu pravopisa su ogromne, ali jedna stvar im je zajednička – princip ekskluzivnosti.
U srpsko-hrvatskom standardnom jeziku norma je bila još uvijek rigidna, jer nije dopuštala oblike kao što su lahko i mehko, već je propisivala samo lako i meko, nauštrb govorne prakse dobrog dijela bošnjačkog stanovništva.
Zapadna i istočna varijanta, koje se često navode u prilog demokratičnosti srpsko-hrvatskog jezika, bile su inkluzivne uglavnom prema pripadnicima dvije najveće etničke skupine – Srbima i Hrvatima, dok su leksičke i generalno jezičke specifičnosti organskih idioma Bošnjaka bile isključivane.
U bosanskom pravopisu iz 1996. norma je bila jednostrano oslobađajuća, pretjerano reaktivna u odnosu na rigidnost prethodnog sistema, pa u konačnici i sama rigidna. U poređenju sa dva navedena ambijenta, norma bosanskog jezika u 2018. donosi posve novi kvalitet, birajući umjesto naredbi – slobodu izbora u određenim okvirima.
Pitanje pravopisne norme treba razumijevati na potpuno drugačiji način nego ranije, u svjetlu prelaska sa autoritarno-kolektivističkih u individualno-demokratske forme društvene egzistencije kroz proces euroatlantskih integracija.
Naime, oni koji žele da se služe pravopisom iz 1986., koji dopušta samo lako, jednako kao i oni, koji žele da se služe pravopisom iz 1996. koji dopušta samo lahko, izražavaju zapravo volju da pišu kako im se naredi, dok je ideja na kojoj počiva Pravopis iz 2018. da se pojedincu omogući sloboda izbora, te da se njegov izbor u polju definisanih mogućnosti uvažava. Razlika između pravopisa 2018. i onih iz 1986. ili 1996. je razlika između razvijenog demokratskog ambijenta i onih koji to nisu bili.
Inkluzivnost umjesto ekskluzivnosti
Ironija je u tome da će i prvi i drugi protivnici novog Halilovićevog pravopisa pisati u skladu s njime, htjeli-ne htjeli. Razlika u odnosu na neka ranija vremena je što im neće država kroz svoj obrazovni i medijski sistem naređivati kako da pišu (ili misle), već im je data sloboda da sami sebi naređuju, na što se nije ni lako ni lahko naviknuti.
U novom izdanju svog Pravopisa, autor je shvatio još jednu stvar. Inkluzivni pristup je ispravan put u borbi za bosanski jezik. Halilović sa novim izdanjem Pravopisa ne želi da tjera nikoga da ne piše lahko, ali želi da i oni koji pišu lako svoj jezik slobodno odrede kao bosanski. Ekskluzivni pristup, koji propisuje samo lahko (ili samo lako), proizvodi grupne frustracije, koje dovode do distanciranja određenog broja ljudi od okrilja bosanskog jezika, zbog nepodudaranja standardnog jezika i njihovog ličnog jezičkog osjećaja na nekim neuralgičnim tačkama.
Kritičari smatraju da je Halilović pristao da mu zagovornici „zajedničkog jezika“ nametnu svoju volju, odnosno da je ušao u ponižavajući odnos. To ukazuje na ogroman stepen nepovjerenja i straha kod dijela naše javnost od ponovog uskraćivanja nacionalnih i jezičkih prava Bošnjacima. Ali iako treba uvažiti svaki strah, teško se složiti s konstatacijom kojom se očituje, iz prostog razloga: onaj koji imenuje stvari – a to je u ovom slučaju Halilović koji imenuje jezik kao bosanski – uvijek u povlaštenom položaju, nikako u potčinjenom. Imenovanje jezika je osnovno političko pitanje. Npr. vlastima Republike Srpske ne bi bio problem da se koriste oblici „mehko“, „lahko“ i sl. sve dok bi one namećući ime „jezik bošnjačkog naroda“ nametale volju i ponižavale govornike bosanskog jezika, po stanovištu etničke pripadnosti.
Zajednički i bosanski jezik
Ne samo da Halilović nije pristao da se potčini volji propagatora „zajedničkog jezika“, suprotno svojim uvjerenima, već je čak se suzdržao da i njima preko mjere nametne svoju volju. On jeste podržao koncept zajedničkog jezika, ali ne kao neku vrstu obnove srpsko-hrvatskog, gdje bi umjesto pravopisa, rječnika i gramatike bosanskoga jezika bili dati pravopis, rječnik i gramatika „zajedničkog jezika“. Ne radi se o tome.
Potpisom na Deklaraciju, u trenutku kad objavljuje Pravopis bosanskog jezika, Halilović je sugestivno poručio da ideja bosanskog jezika i ideja zajedničkog jezika nisu neprijateljske, da nema razloga za toliko straha, da je samosvojnost bosanskog jezika dovoljno jaka da ne osjeća ugroženost od Deklaracije, i – što je najvažnije – da mnogi zagovornici zajedničkog jezika iz BiH, ako i nisu imali taj osjećaj, sada imaju mogućnost da se komotno identificiraju sa bosanskim jezikom, čime se ujedno osnažuje njegova pozicija.
Treba imati iskreno razumijevanje, koje nije odobravanje, za strahove velikog broja ljudi, koji su s razlogom osjećali da je srpsko-hrvatski diskriminatoran bio prema njima, te se boje obnove tog koncepta. Ali ideja „zajedničkog jezika“ nije, niti može, niti treba biti obnova srpsko-hrvatskog, s ciljem ukidanja etničkih i političkih samosvojnosti na ex-Yu području, već obnova svijesti o gramatičko-genetskom jedinstvu srednjejužnoslavenskog dijasistema, nakon ranjivo-agresivne, nerijetko ksenofobne hipertrofije svijesti o njegovim objektivnim razlikama, posebice leksičkim, u vremenu tokom i nakon raspada Jugoslavije.
Jezik i ravnopravnost
Umjesto nadređenog ili podređenog položaja, Halilović je prema nosiocima ideje zajedničkog jezika zauzeo jednu zrelu i mudru, psihološku poziciju zagovaranja ravnopravnosti, pomoću koje je zasiguno vratio u okrilje bosanskog jezika veliki broj njegovih govornika, koji su se zbog ranije, ekskluzivne norme, što voljno što nevoljno distancirali od književnog bosanskog jezika.
Priznajući im pravo da koriste lako i meko Halilović je omogućio zagovornicima zajedničkog jezika da priznajući novi Pravopis priznaju i pripadnost standardnih oblika lahko i mehko za što mnogi od njih ranije nisu imali volju, iz ovih ili onih razloga, koji će ukoliko nisu dobronamjerni, sada biti vidljiviji.
Očuvanje bosanskog jezika i relaksacija odnosa unutar različitih grupa unutar jezičke zajednice, svakako je bolji put od ekskluzivnog pristupa, koji zarad gramatičke čistoće antagonizira odnose i produbljuje podjele unutar jezičke zajednice. Jedno su političke i ideološke podjele, koje ne smiju biti upitne, ali drugo je kada zbog političke ili ideološke pripadnosti osjećate da imate manje ili veće pravo na bosanski (standardni) jezik od drugih njegovih govornika.
Stanje, u kojem ćete biti izloženi preziru i osudama zato što pišete lahko (navodno ruralna forma) ili lako (navodno autošovinistička), predstavlja stanje koje je loše za sam bosanski jezik. Te netrpeljivosti i predrasude neće, naravno, promijeniti jedna knjiga, ali svakako može biti vjesnik nekih boljih vremena, u kojima će se podrazumijevati stav da svi mi, govornici bosanskog jezika, pisali lahko ili lako, pišemo na bosanskom jeziku, te imamo jednako pravo na njega i jednako nam pripada.
Izvor: Al Jazeera
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
