U Bosanskom narodnom pozorištu Zenica je protekli vikend izvedena predstava „Grobnica za Borisa Davidoviča, kako je danas zidamo“ u režiji srbijanskog reditelja Zlatka Pakovića. Na prvi pogled, ništa čudno. Zenica je grad koji je vjekovima njegovao kozmopolitizam, slobodu i prava svakog građanina na vlastitu posebnost. Zenica je grad koji je ostao upamćen po zaštiti Srba, Roma i Jevreja za vrijeme režima NDH-e. Zenica je grad koji svakome umije pružiti ruku prijateljstva, ali i jasno poručiti da sloboda jednih, bez obzira u kojoj umjetničkoj formi bila donesena, prestaje tamo gdje se zadire u slobodu drugih.
Danima prije izvođenja navedene predstave ista je najavljena plakatom sa ženom u nikabu, feredži ili zaru, koja bi trebala predstavljati vjerovatno bošnjačke, načine zidanja grobnica. „Boritelji i boriteljice“ za ljudska prava kako u Zenici tako i šire se nisu oglasili na taj sramni plakat, koji u kontekstu predstave vrijeđa žene, porodice i majke koje svojevoljno nose nikab, feredžu ili zar. Nanovo je naivno generalizirano i ismijano odijevanje Bošnjakinje muslimanke vodeći se analogijom da je svaka žena sa mahramom, nikabom ili slično natjerana da se oblači u skladu sa islamom i nanovo je ismijana njena sloboda, a ona predstavljena kao suicidni, tragični, snishodljivi i odvratni lik.
Iako režiser predstave Zlatko Paković tvrdi da aktualizira i pokušava da pronađe staljinističke pristupe upravljanja u današnjem društvu preispitujući staljinističke pristupe da bi ukazao na današnje mrtvilo i korumpiranost društva, on navedenom predstavom uopće ne secira društvo nego Bošnjake, on uopšte ne govori o državama nego o Bosni i Hercegovini, on uopće ne tematizuje korupciju nego „afere“ koje se stavljaju na teret Bošnjacima, on ne govori o apstraktnim nego procesima in concreto, a koji pred sudskim instancama u Bosni i Hercegovini još uvijek nisu dobili konačan epilog, vršeći tako posredno i perfidno, kroz kulturni obrazac u formi pozorišne predstave, pritisak na pravosuđe države koja je preživjela agresiju i fašizam kao i na Bošnjake koji su opstali uprkos prijetnjama o nestanku.
On jednostavno stigmatizuje Bošnjake kao žrtve genocida i UZP-a, on satanizuje i do „gole kosti“ konkretizuje današnje sudske postupke pokrenute protiv Bošnjaka, optužujući ih, presuđujući ih i omražavajući ih samima sebi. Očigledno mnogima još uvijek nije jasno da korupcija, kao pošast svakog društva i države, nije ekskluzivno problem samo Bosne i Bošnjaka. Bošnjake nije korupcija nekoliko puta kroz historiju stajala zločina genocida. Bošnjaci nisu zbog korupcije, koja režiseru služi kao paravan, klani, ubijani, silovani i raseljeni po bijelom svijet uz otimačinu i pljačku imovine tri puta samo tokom XX vijeka, i to sve sistemski i u službi velikosrpske hegemonije. No, vratimo se predstavi.
Koristeći se imenima i motiva iz pripovijetke Danila Kiša „Grobnica za Borisa Davidoviča“, Zlatko Paković, čije predstave se ne izvode niti u jednom nacionalnom ili državnom teatru u Beogradu, uzima ulogu Karađoza iz Andrićeve „Proklete avlije“ i dobiva dobrodošlicu rukovodstva u Bosanskom narodnom pozorištu Zenica da na stub srama stavi Bošnjake, Bosnu i Hercegovinu, državne institucije, tužilaštvo, žene sa hidžabom i supruge šehida. On se poigrava našim majkama i suprugama šehida, a sve pod plaštom umjetničke slobode.
Podsjećanja radi, i pređašnji i genijalni Aristofan, Sofokle, Brecht, Šekspir – svi ukazuju na anomalije u društvu na umjetnički i književni način. Svako vrijeme ima svoju Nušićevu „Gospođu ministarku“, a svevremenost i aktuelnost tog teksta govori o potentnosti Nušića kao pisca. Karađoz, čitaj Paković, smatra da su svi krivi dok se ne dokaže suprotno, pa tako „ulazi“ u tužilaštvo, te skrnavi lik tužiteljice, glavnog državnog tužioca, ismijava niz državnih institucija i njihovih rukovodilaca predstavljajući ih kao pohlepne, potkupljive, nesposobne i zlonamjerne. Otvoreno govori o aktuelnim sudskim postupcima, jasno i nedvojbeno imenuje subjekte-ličnosti, što je nedopustivo s aspekta zdravog razuma, jer su po
tim pitanjima postupci otvoreni i čekamo presudu. Na ovaj način umjetnik vrši pritisak na sistem koji on uopšte ne razumije niti želi da razumije.
Ako priznanje presude za genocid u Srebrenici i pozorišni komad, kojim Paković smatra da sugrađanima Bošnjacima po tom pitanju čini uslugu, predstavlja njegov stepen razumijevanja stanja u Bosni, više smo nego razočarani. To bi bilo najsličnije situaciji u kojoj bi, uvažavajući postojanje nekog čovjeka, sebi dali za pravo da ga skrnavite, klevećete i nipodaštavate kao ljudsko biće držeći da ste mu učinili veliku uslugu, priznajući ga.
Tako režiser predstave sebi daje za pravo da kroz drugu i treću scenu konkretizuje događaje, da ih iz očekivane imaginacije i fikcije, koja bi publici dala prostora za slobodno zaključivanje i smještanje događaja bilo gdje, u bilo koju državu, među bilo koji narod, istu upravo smjesti među Bošnjake-žrtve genocida i napaćenu Bosnu i Hercegovinu. On otvoreno izlazi sa konspiracijama kao činjenicama. On ličnosti povezuje tako da je svakom gledatelju jasno o kome priča i koga presuđuje, koga ljaga i blati, koga nastoji poniziti i omraziti-i to ne na individulanom nego kolektivnom planu, i to ne ekscesno nego smišljeno, i to ne sporadično nego smišljeno i sistematski. On dolazi sa agendom pod plaštom umjetničke slobode, a BNP Zenica mu širom otvara vrata. Koja umjetnička drskost.
Pošto je dijalog u predstavi prožet selamom, bošnjačkom tradicijom, nošnjom i islamskom duhovnošću gledateljima je oduzeta bilo kakva sloboda u zaključivanju. Njima je predstavljeno fingirano stanje Bošnjaka-njihovih političara i rukovodioca najvažnijih institucija, koje redatelj želi urezati u mozgove gledatelja kao korumpirane, ljigave i pokvarene, nastoji ih prikazati baš onakvim kakvim ih je predstavljala i plejada drugih „umetnika“ tokom 20. vijeka, a što je skončalo genocidom i UZP-om.
Nema ovo veze sa borbom protiv korupcije, baš kao što ni mnoge slične afere krajem osamdesetih nisu imale veze sa rješavanjem ekonomskih pitanja u Bosni i Hercegovini. Ovo je čin koji izaziva bošnjačku autodestrukciju, izaziva samoprijezir i proklinjanja sudbine čemu su kumovali i kumuju upravo sistemi naših susjeda kako u prošlosti tako i adašnjosti.
U trećoj sceni otvoreno se izvrgava ruglu pitanje revizije presude za genocid po tužbi Bosne i Hercegovine protiv SRJ (Srbije i Crne Gore), pitanja kojim se bave eksperti pravnih nauka. Međutim, ovo je svjesno urađeno da bi Bošnjacima državljanin zemlje koja je na našu državu izvršila agresiju i ovu državu ojadila potcrtao ko je kriv, da bi prokazao naše sugrađane Bošnjake i dao sebi na volju polemiziranje o pitanjima koja uopšte ne poznaje. Previše je očigledno prokazivanje i šovinistički bošnjačko-muslimanski narativ koji prožima cijelu predstavu.
Jednostavno je zaključiti, u pitanju je šund, kič. Predstava je dio sistema egalitarizacije, samoprijezira i samogađenja gdje publici nije ostavljen ni mikron prostora za razmišljanje o kontekstualizaciji predstave, osim osjećaja bespomoćnosti i proklinjanja vlastite bošnjačke sudbine. Zar zločinima genocida devedesetih godina XX vijeka nije prethodio kič, šund, zatvaranje slobodoumnog prostora, odnosno gaženje bošnjačkog kulturnog identiteta?
Klub zeničkih intelektualaca nevoljno reaguje na ovu sramnu predstavu, jer ipak zna da je Zlatko Paković tek jedan u nizu skandal-majstora, što o njemu svjedoče i zvanične tužbe koje su podnesene protiv njega, ali i činjenica da ni u vlastitom gradu nije dobrodošao, ali da su mu zeničke daske dovoljno komotne da na naše miroljubive sugrađane Bošnjake i sugrađanke Bošnjakinje baci ljagu, baš kao što su pod krinkom umjetnosti to radili i mnogi njegovi sunarodnjaci tokom 20. vijeka.
Zato, Klub zeničkih intelektualaca „Sudija Gradiša“, poštujući demokratske standarde slobode traži od odgovornih u BNP Zenica da upute izvinjenje našim sugrađanima Bošnjacima zbog postavljanjA predstave, koja cilja da omalovaži, genocidom plaćeno postojanje državnih institucija, koja izaziva mržnju i prezir prema njihovim vjerskim simbolima i kulturnim vrijednostima, te da što skorije sa jednom predstavom o genocidu u Srebrenici, koju ako nisu režirali trebaju što skorije, jer umjetnošću bi trebali čuvati istinu, odu do bilo kojeg državnog pozorišta u Srbiji te istu odigraju. Ili će pak sugrađani Bošnjaci i dalje biti pokusni kunići, a Zenica ostati upamćena kao mjesto gdje je taj pokus premijerno izveden.
S poštovanjem!
KLUB ZENIČKIH INTELEKTUALACA „SUDIJA GRADIŠA“
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
