Čovjek koji je volio gledati pozorišne predstave- U četvrtak, 4. februara, na Maloj sceni Bosanskog Narodnog Pozorišta je odigrana još jedna repriza pozorišne predstave Pukotina. Ova dirljiva dramatizacija zbirke kratkih priča naslovljene 100% pamuk, čija je autorica hrvatska spisateljica Ivana Simić Bodrožić, nastala je pod redateljskom palicom Lajle Kaikčije.
Osim što je izvedba predstave Pukotina označila nastavak njenog uspješnog (šestogodišnjeg) igranja i postojanja, ova repriza značajna je i zbog toga što je negdje u publici sjedio (i u izvedbi uživao) i Mirsel Delić. Naime, za njega je sinoćnje igranje Pukotine označilo i obilježilo neobičan jubilej – bila je to 600. izvedba pozorišne predstave kojoj je Delić prisustvovao.
Ova nevjerovatna brojka jasno nam otkriva dvije stvari – prva je ta da je Delić posvećeni zaljubljenik u pozorište i daske koje život znače, a druga je ta da je zeničko Bosansko Narodno Pozorište jedna od rijetkih kulturnih institucija u našem gradu koja ima (i uspješno održava svoju) bogatu tradiciju. S obzirom na ovaj zapanjujući Delićev „rekord“, odlučili smo razgovarati s njim, i pitati ga zašto se uvijek i bez greške vraća pozorištu, kako je uopće arhivirao predstave koje je pogledao, te koje su izvedbe ostavile poseban utisak na njega.
Na samom početku razgovora, Delić nam je otkrio da je pogledao preko trideset različitih pozorišnih predstava u posljednjih četrnaest godina, koliko traje njegov „pohod“ i veza s Bosanskim Narodnim Pozorištem. Neke od njih su Opšta bolnica, Gluha svadba, Gospođa ministarka, Romeo i Julija, Pukotina, Moja fabrika, Državni lopov, Ravna ploča, Savršen proizvod, Pink Moon, Nakaze, Bure baruta, Ljudožderka, Partija remija, itd.
Najviše puta imao je priliku gledati predstavu Opšta bolnica (čak trideset i tri njene izvedbe), potom predstavu Gluha svadba (petnaest njenih igranja), te predstave Gospođa ministarka (dvanaest njenih izvedbi), Romeo i Julija (jedanaest njenih repriza), Pukotina (jedanaest njenih izvođenja, uključujući i ono sinoćnje), Moja fabrika (devet njenih repriza), Ravna ploča (osam njenih igranja), Savršen proizvod (sedam njenih izvođenja), Nakaze (šest njenih repriza), Bure baruta (pet njenih igranja), itd. Poredavši ih po broju izvođenja koje je gledao, Delić je napravio listu od dvadeset i četiri predstave.
Jedan manji incident od prije nekoliko godina spriječio je Delića u njegovom naumu da pažljivo arhivira (baš) sve pozorišne predstave koje pogleda. Kako otkriva: „Na popisu pozorišnih predstava koje sam pogledao nedostaje još dosta njih kojima se ne mogu sjetiti imena, i koje ne mogu da nađem. Pohranjujući podatke o pozorišnim komadima na diskete (o naslovima, redateljima, datumima premijere i repriza, i glumačkim postavama), stigao sam do brojke od ukupno preko dvjesto predstava koje sam pogledao. Ali, nisam uspio zadržati diskete, jer ih je mama slučajno bacila u kantu za smeće.“
Ipak, Delić je nastavio pamtiti i bilježiti predstave koje je odlučio i dalje posjećivati s jednakim žarom i ljubavi. Redovno je odlazio na predstave za odrasle, a nešto rjeđe na predstave za djecu i mlade. U više od četrnaest godina, propustio je tek četiri ili pet predstava koje su se igrale u zeničkom BNP-u. Svoju angažiranost i posvećenost ovoj kući, Delić objašnjava jednostavno: „Odlučio sam da idem na predstave jer volim kulturu i pozorište. Gledanje predstava i boravak u pozorištu me opuštaju.“
S obzirom na to da je sve predstave odgledao više puta, zanimalo nas je da li vremenom, ono što je već viđeno, gubi na čari. Delić nas je svojim kratkim odgovorom ubijedio da je upravo suprotno: „Ja uživam u pozorišnim predstavama, i volim da gledam jednu predstavu više puta jer mogu da pamtim tekstove i još slikovitije prepričavam sve što sam vidio, čuo i doživio.“ Upravo su predstave Opšta bolnica i Gluha svadba, čije je izvođenje pogledao najviše puta, one koje su mu i najdraže.
Za kraj, podijelio je s nama i svoje planove za budućnost: „Idem dalje i nastavljam s gledanjem predstava. Ako budem dobio posao, nadam se da ću i tada moći dolaziti u pozorište, i opominjati ljude koji snimaju ili slikaju u toku predstave.“
Čini se kako je jedna od Delićevih velikih želja da u miru i veselju nastavi uživati u već igranim pozorišnim predstavama, ali i onima koje će tek biti postavljene. Mi mu želimo puno zdravlja i sreće, i da, ukoliko to bude moguće, postavi neke nove „rekorde“. Dotad, Mirsel Delić će, zasigurno, širiti ljubav prema kulturi, umjetnosti i svjetlima pozorišne pozornice. Podaci, koje posjeduje i čuva u svom sjećanju, od neprocjenjivog su značaja, i dokaz su vječne ljepote teatra.
Autor: activezenica.org
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
