Dan muzeja: Nove izložbe u Sinagogi i Muzeju Grada – Muzej grada Zenice, povodom Međunarodnog dana muzeja sinoć je otvorio dvije reprezentativne likovne izložbe.
U galerijskom prostoru Sinagoge izbor iz svojih grafika nastalih u protekle tri godine publici je predstavio akademski umjetnik Danis Fejzić. Izložba nazvana „Ikonografika“ sažetak je Fejzićeva tri likovna ciklusa koja njegovim prepoznatljivim grafičkim rukopisom propituju teme vjere i krivovjerja.
Nakon ove, u Muzeju grada Zenice otvorena je retrospketivna izložba Ljubomira Perčinlića, jednog od najznačajnih likovnih umjetnika koje je Zenica imala.Postavka je je sveobuhvatna i prikazuje sve stvaralačke mjene ovog iznimnog slikara. Odabrano je tridesetak djela od kojih je većina iz fundusa Muzeja grada a značajan dio iz privatnih zbirki.
Lejla Osmanić, historičarka umjetnosti i kustosica izložbe, priredila je povodom otvaranja ove izložbe stručni tekst, koji ljubaznošću autorice, prenosimo u cijelosti:
LJUBOMIR PERČINLIĆ 28. maj 1939 – 07. septembar 1998
1960. godine Ljubo Perčinlić prvi put pokazuje svoje slike javno, na prvoj samostalnoj izložbi u svom rodnom gradu Zenici.
Budući dvadesetogodišnji slikar prividno se drži vizuelnog predloška koji slika, raspoređuje elemente iz stvarnosti vodeći se strogom logikom slikanog polja. Duboki osjećaj za ravnotežu i red unutar formata slike prvo je što se uočava na ranim Perčinlićevim slikama.
Deskripciju onoga što vidi, mladi Perčinlić rješava na nivou potpuno zrelog slikara. On ne reproducira prizor što ga ispred sebe posmatra, on se prema njemu odnosi suzdržano. Takav analitički pristup podrazumijeva naglašenu neutralnost i svojevrsnu redukciju. Slikar izdvaja elemente pejzaža i usklađuje ih prema zakonima slikanog polja. Hijerarhija formata slike i dijelova motiva u potpunosti se poklapaju. To ostavlja dojam svijesnog pomaka sa nivoa pojavne stvarnosti i približavanje nekoj drugoj stvarnosti jezika slike.
Na tim ranim radovima uočava se redukcionizam i asketska volja koji će tako snažno odrediti njegov slikarski put. To se vrlo lako prepoznaje ako pozorno pogledamo boju. Slikar radi u prirodi, ali je ne kopira. Izabere karakterističnu boju i pretvara je u temeljnu šifru iz koje će kasnije analogijama graditi čitav hromatski registar. Iz svijetlih će okera lagano prelaziti prema zelenim i plavičasto sivim tonovima.
Ono što je osobito značajno, to je da autor u njima provodi poznato Cezanneovo načelo o čistoj boji koja izražava samu sebe i koja nema za cilj označavati ili simbolizirati svijetlo. Mladi Perčinlić do tog otkrića morao je doći intuitivno, prije negoli iz pozornog posmatranja Cezanneovih dijela koje, konačno, nije ni vidio u originalu.
U periodu 1960-1966. godine Ljubomir Perčinlić studira na Akademiji likovnih umetnosti u Beogradu u klasi profesora Ljubice Cuce Sokić i Nedeljka Gvozdenovića. Nakon studija vraća se u svoj rodni grad i zapošljava se kao profesor umjetnosti .
Još u vrijeme studenskih dana kod njega se uočavaju ” predispozicije i afiniteti prema kontemplativnom, monohromnom i konstruktivnom slikarskom senzibilitetu” .
Njegov rad u ovom periodu je pod snažnim uticajem tradicije i jasnim reminiscencijama na bogumilsku slikarsku tradiciju.
Kasnih šezdesetih godina njegov izraz postaje emancipovaniji i kreće se se ka geometrizaciji ‘tradicionali-zovanog modernizma’ prividne znakovitosti; geometrijsko promišljanje u veoma sređenoj atmosferi mirnih enterijera i mrtvih priroda koje su gotovo kultno njegovane u Beogradskoj školi. Neosporno, snažan je uticaj Beogradske škole i njegovog profesora Nedeljka Gvozdenovića u ovom periodu.
Ikonički, predstavljački svijet krajolika, mrtvih priroda i interijera sažimao je postupno (od 1963. godine) spontano i logički na shematske ali ne isključivo na geometrijske elemente i prigušene tonalitete boja lihtplave sive i srebrene – kojima je uz pomoć materije na koju ih aplicira sagradio novi nepredstavljački likovni repertoar.
Tako započinje likovni govor koji se u postupnom sazrijevanju stalno provjeravao, obogaćivao i u kojem nikada nije napravljen niti jedan nemotivirani zaokret.
Sedamdesetih godina Ljubo Perčinlić izuzetno je aktivan u svojoj drušvenoj zajednici i u kulturnom kontekstu jugoslovenske likovne scene. U svom rodnom gradu, postaje aktivni pokretač likovnog života i kulturnih aktivnosti ovog tipa . Njegova ličnost postaje sinonim za onaj izraz kojim je likovna kritika ex Jugoslavije nazvala Zenički likovni krug.
1974. godine izabran je za Docenta na Likovnoj Akademiji u Sarajevu. To su godine kada započinje njegova akademska karijera na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, gdje će ostati sve do početka rata u Bosni i Hercegovini.
U ovom periodu Ljubomir Perčinlić izuzetno je stvaralački elokventan. Ovo je jedna od najznačajnijih prijelomnih faza u njegovom stvaralaštvu. Uspostavlja se novi Red stvari za tadašnje ali i kasnije djelovanje.
Perčinlićeva slika u ovoj fazi je nježne ugašene lihtplave, srebrenasto- sive boje.”Motiv ne nestaje sa Perčinlićevih slika u sedamdesetim, ni krajem sedamdesetih, ali definitivno napušta vodeću ulogu u slici izjednačavajući se sa pozadinom.”
Oblici su sada komunikativni znakovi. Tragovi motiva zadržani su u kombinacijama kvadratnih formi raspoređenih u površini slike i krivolinijskih detalja koji su relikti ranijih razdoblja. Kosta Bogdanović Perčinlićeve oblike na slikama iz ovog perioda shvata dvoznačno ”.. nemaju ambiciju da budu iznova izmišljeni , to su uglavnom dovoljno uopšteni oblici..prilagođeni situaciji slikarske površine koju bitno determiniše format slike.(—) položaj tih oblika na slikanoj površini sugeriše prostorna prepoznavanja one vrste kojom čovjek svijestan svoje tjelesnosti u prostoru identifikuje oblik i položaj drugih živih bića u ambijentu življenja”
Prauzori ovih oblika nisu izborom lišeni svojevrsne didaktičnosti: od konkretno poznatog ka još više uopšteno pojednostavljenom To je logična veza ove njegove faze sa ranijim mrtvim prirodama i enterijerima koji su i mnogo ranije bili ”bojena stanja više nego naslikani oblici” (Z Maković)
Prostorna obilježja Perčinlićevih slikanih oblika i njihova organizacija čine suštinski apstraktnu sliku, a problem slike prvenstveno se svodi na funkciju valerskih odnosa, na svijesno zašenje svakog mogućeg kolorističkog prodora, da bi u konačnom njegova slika doživjela emancipaciju veoma studiranog kolorita.
Stane Bernik je 1976. godine vrlo precizno upozorio na dvojnost u porijeklu Perčinlićeva djelovanja: internacionalna geometrija i lokalno naslijeđe iz kulturne baštine, a Davor Matičević karakteristike Perčinlićevog rada u ovom razdoblju dovodi u vezu sa rubnim pozicijama geometrijske apstrakcije i njenih derivata u neokonstruktivizmu i slikarstvu Hard Edge-a.
Za ovaj period, period osme decenije, značajno je spomenuti osnivanje umjetničke grupe Prostor Oblik 1976. godine, Ljubo Perčinlić je upravo na toj trasi savremene bosanskohercegovačke umjetnosti.
Prostor- Oblik umjetnička grupa nastaje kao inovativna pojava za koju se smatra da je označila radikalan odmak od tradicionalnih i do tada preovlađujućih poimanja umjetnosti u Bosni i Hercegovini. Osnivačima grupe smatraju se četvorica tada mladih bosanskohercegovačkih umjetnika Tomislav Dugonjić, Enes Mundžić, Ljubomir Perčinlić i Edin Numankadić. Njima će se zbog bliskog načina razmišljanja pridružiti Nikola Njirić, Bekir Misirlić, Vojo Dimitrijević, a poslije i Mustafa Skopljak i Radoslav Tadić. Veliki doprinos grupi, više sa teorijskog nego sa umjetničkog aspekta, dao je Kosta Bogdanović.
U serijama iz osamdesetih i devedesetih umjetnik inovatorski pomiče granice tehnike akvarela i crteža, nikada ne dovodeći u pitanje smisao vlastitog umjetničkog djelovanja i dolazi do minimalne i skupocijeno čiste slike .(M. Šolman)
Nijedna njegova namjera više nije improvizovana. Insistira na maksimalnoj redukciji tonova i znakova Nakon što se oslobodio svake evokativne supstance i aluzije na ikonički svijet, baš kao i želje za estetiziranjem, ovaj je slikar prihvatio golu materiju iz koje nastaje slika kao jedinu relevantnu građu svoje umjetnosti.
Prije nego što je prihvatio krajnji redukcionizam kao vrhovno načelo svoje umjetnosti Perčinlić tokom šezdesetih i sedamdesetih godina radi niz radova u kojima je glavna slikarska tema postalo stupnjevito usklađivanje tonova jedne iste hromatske osnovice, a to je bijela. Bijelo kao odsutnost svake druge boje . Perčinlić kao da želi istaknuti upravo kategoriju odsutnosti kao ključnu vrijednost svojih radova. Odsutnost predmeta, odsutnost boje i jače slikareve individualne geste. Odsutnost svake ikoničke komponente nezaustavljivo vode prema onim ”nijemim slikama predmetima” koje će postati definitivan Perčinlićev izbor.
Načelo strogog redukcionizma imat će za posljedicu beskrajno ponavljanje jednog gotovo istog motiva; iz čega se moze zaključiti, kao što je to učinio Kosta Bogdanović, da se u Perčinlićevu slučaju radi ” o slikanju jedne jedine slike”. Jedne slike koja se u svakoj narednoj potvrđuje i poništava.
Kako je boja izgubila svaku simboličku vrijednost i shvaćena je kao gradivni elemenat slike, može se reći da svođenjem na bijelo slikar želi dosegnuti onu nultu tačku u kojoj se poništava svaka semantička nadgradnja. Međutim, to kod Perčinlića i nije tako i upravo ga to isključuje iz kruga čistog analitičkog slikarstva.
Bijelo kod Perčinlića ima mnogostruki značaj i osnovna je okosnica njegovog vrlo logički i argumentovano izvedenog stvaralačkog opusa: bijelo nedirnutog papira sa svojom prirodnom materijalnom teksturom, bijelo sasvim tankih, lazurnih nanosa akvarelne boje, i naizad, bijelo gušćih, i samim tim tamnijih slojeva. Sve su to elementi plastičkog repertoara što ga Perčinlić razlaže i pokazuje u seriji svojih akvarela, crteža i slika u ovom periodu. Konačni učinak je piktoralne naravi, jer bijelo ovdje nije prazna površina, ni ukidanje i odsustvo boje, već afirmativna kategorija, posrednik u ispoljavanju jednog meditativnog raspoloženja kojem ovaj umjetnik očigledno teži.
Cijeli se put ovog slikara čini kao put slabljenja geometrijske strukturalne teme i razrijeđivanje materijalnosti upotrebljenih crtačkih i slikarskih sredstava.
U crtežima je osnova gust okomit raster tankih linija nikada izvučenih do potpune jačine- olovkom, perom ili oštrim urezima skalpelom. To su utišane linije koje pokazuju svoju suptilnu i nenametljivu egzistenciju, uključene u svojevrsnu elementarnu temu dva ili više polja, kvadrata ili kakva nepravilna lika.
U slikama sa papirom i na papiru promoviran je krajnji rafinman u ophođenju bojom, nikad izričitom i glasnom, ublaženom do najnižih tonova postojanja, transparentnom bijelo, sivo-plavičastom, srebrenom- s najjačim prodorom do razine blijedog okera.
1992. godine Ljubomir Perčinlić seli se sa porodicom u Zagreb, a 1993. postaje član HDLU-a. U tom periodu on je dio savremene hrvatske umjetničke scene, učestvuje na važnim koncepcijskim, trijenalnim i bijenalnim smotrama u Hrvatskoj i inostranstvu.
Slučajem ili sudbinom, došao je upravo u sredinu koja je poznata po jednoj liniji čistog, konstruktivističkog i kontrolisanog likovnog izraza.
Upravo je Marijan Susovski, u uvodniku Perčinlićeve izložbe 1994. godine, u Muzeju Savremene umjetnosti u Zagrebu, vrlo precizno istakao ovu vezu..: ” U hrvatskoj umjetnosti postoji važna linija čistog, bijeloga meditativnog odnosa prema materijalu na kojem se slika, tehnici ili sredstvu kojim se slika kao i na likovnom rezultatu koji se želi postići. Njezin začetak nalazimo već u grupi EXAT51( Vladimir Kristl), znatno je prisutna kod umjetnika Gorgone(Josip Vaništa, Julije Knifer) Novih tendencija( Juraj Dobrović) pa sve do novijih autora kao što je Goran Petercol..(—) ..upravo su ga redukcionizam u materijalu i senzibilnost proizašla iz vizuelnog rezultata dobivenog oskudnim likovnim sredstvima približili spomenutoj redukcionističkoj liniji hrvatske umjetnosti”
Perčinlić u ovom periodu otkriva i nove materijale koji su mu omogućili iskazivanje vlastite senzibilnosti- akvarel papir kaširan na metalnu ploču, velike plohe kartona ili papira, kolažirani, gužvani, tanki, svijetlo obojeni papir naljepljen na čvrstu kartonsku podlogu; suptilnost reza skalpelom kroz bijeli ili transparentno bojeni papir, istančanost poteza oštrim vrhom olovke u paralelnim vodoravnim linijama preko velikih površina papira.
Koliko god da je boju sveo na jednu jedinu, i to na ne- boju, ipak nije odrekao boje. Štaviše, ona mu je iznimno važna, što svjedoči širina njegovog bijelog spektra.
Rukopis je s aspekta izražajnosti zaista krajnje suzdržan, neekspresivan. Međutim, bilo bi ipak pogrešno za ovog slikara reći kako se lišava svake ekspresivnosti. On to postiže drugim sredstvima- iz materije same. Možemo zaista govoriti o ekspresivnim osobinama tvari iz kojih oblikuje sliku/ crtež: gužvanjem, istezanjem, ljepljenjem i glačanjem bojenog papira postignuta je sublimirana ekspresivnost. Ovaj se slikar uvijek približava krajnosti, ali je nikada ne prekoračuje. Izabirući tišinu kao vrhunsko načelo svoje umjetnosti, on tišinu nikada ne poistovijećuje sa prazninom.
”Možda je najpreciznija odrednica Perčinlićeva opusa trajno, kontinuirano i fino balansiranje između ponuđenih mogućnosti medija, tehnike i metijera, gdje se na prvi pogled minimumom uloženih sredstava doseže spiritualna ravnoteža čiste, svijetle punine i gdje se kroz fizički rad na materiji djela spoznaje spiritualna dimenzija.”
Ljubomir Perčinlić je znao da je umjetnost, a ne sredina ta koja postavlja stvarne probleme i da je on taj koji se mora podvrgnuti disciplini ne dozvoljavajući pri tome da mu emociju uguši težina intelektualnog zahtjeva kojeg je pred sebe postavio.
Njegov put, put polaganih promjena, od interpretatora figuracije do problemskih sagledavanja ili otkrića, izrazito je iscrpan u razrađivanju tema, argumentiran je i konsekventnošću mišljenja na razini tehnike, ikonike i shvaćanja kao malo koga u ovoj sredini. Funkcioniranje u vlastitom, uspostavljenom sistemu zaslužuje poštovanje , to više što su inovativni postupci Ljubomira Perčinlića gotovo mjerljivi.
Lejla Osmanić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
