Hiljadugodišnja historija zapadne civilizacije, od križarskih ratova pa do danas, permanentno se osmišljava u potrebi izazivanja kataklizmičkih sukoba među ljudima s krajnjom namjerom da se pojedine skupine ili cijeli narodi istrijebe ili, u blažoj varijanti, da im se, bar, smanji broj.
To zlo satiralo je redovito narode drugačije rase ili vjerske i etničke pripadnosti. (Križarski ratovi, tridesetogodišnji rat u Evropi, kolonijalni ratovi…) Nažalost, službeni narativ za svo ovo vrijeme bio je na strani pobjednika (budući da historiju pišu baš oni) tako da su se svi ovi katastrofični pogromi i masovna stradanja redovito pravdali da su činjeni u ime općeg dobra i budućeg života. U takvoj nečasnoj socio-političkoj prizmi sigmatizirani su bili samo grijesi gubitnika.
Ubojice američkih indijanaca i afričkih domorodaca obrazlagali su svoje krvave postupke potrebom da se civilizacija zaštiti od „divljaka” svim mogućim metodama i sredstvima pa makar to bilo satiranje ili raseljavanje čitavih naroda. Riječ je, dakle o nedvosmislenom rasističkom svjetonazoru koji uključuje istu istrebljivačku silu koja nepromijenjena i sa jednakim intenzitetom mora biti kontinuirano na djelu jer od nje zavisi budućnost i prosperitet „zapadne civilizacije”. Ovakvi postupci postali su sinonim za genocid.
Pa se sad pitamo: ko su doista bili „divljaci”? Ovi što su istrebljeni ili, pak, oni koji su se tim anticivilizacijskim i nehumanim činom dičili.
Lov na ljude i narode u 20. stoljeću konceptualno se odnosi na tri historijska iskustva: talijanskog fašizma, njemačkog nacionalsocijalizma te iskustvo sovjetskog staljinizma. Zovu se i totalitarističkim režimima. Sva tri su u svojoj osnovi bili retrogradni pa su kao takvi zorni primjeri radikalne negacija pravne države. Sve je više onih koji upozoravaju da novi svjetski globalistički poredak podsjeća na totalitarizam za koga smo pomislili da je zauvijek prošao. Riječ je o konceptu stvaranja unipolarnog društva sa centrom u najjačoj sili svijeta. (Filozof F. Fukuyama objavit će „Kraj povijesti”.)
Osnovu Hitlerovog političkog uvjerenja činio je socijalni darvinizam. Po Hitleru je čitav život vezan uz temeljnu postavku: borba je otac svega i vrlina leži u krvi. Nacistička rasna teorija počivala je na aksiomu: nejednakost ljudske rase određena je genetski i zbog toga postoje inferiorne i privilegirane rase. ( A. H. „Main Kampf”)
Nacistički teoretičari su bili mišljenja da je „arijevska nadrasa” evoluirala od svojih majmunolikih predaka mnogo ranije nego bilo koja druga, tačnije najmanje dvije stotine pedeset godina prije bilo koje druge. Ostali smo, nažalost, uskraćeni za raspravu koja bi implicirala vrlo ozbiljan genetički problem, a mogao bi se jednostavno iskazati: Ako je ova rasa prva evoluirala hoće li se u devolucijskoj fazi i prva vratiti svom genetičkom korijenu – majmunu?
Sva tri režima u praksi su provela nove, ranije nepoznate oblike moći čiji zločinački ishodi problematiziraju nova pitanja o odnosu nasilja i države. Neće se čekati dugo da se dobiju odgovori na ta pitanje. Prijelaz iz 20. u 21. stoljeće nastavit će s realizacijom plana državne monopolizacije nasilja i terora koji se nikad ne vrše u ime ili za odbranu prava i pravičnosti, nego su postali ubojito oruđe za postizanje nekih drugih ciljeva u čijoj realizaciji će stradati milioni nevinih i nedužnih.
Tragično je da iz povijesti 20.stoljeća Svijet ništa nije naučio. Ovo vrijeme koje živimo nameće nam se kao vrijeme pomračenja razuma u sumraku civilizacije.
Nije tako davno bilo kad je raspamećena rulja rušila ogromnu bistu Sadama Huseina. Ona će sa istom strašću rušiti ono što se naziva svjetska kulturna baština utrkujući se ko će od njih više uništiti onoga što je ostalo iza zlatnog doba mezopotamske kulture. Tako će u prah i pepeo biti pretvorene statue iz vremena Babilona i Neneve u bagdadskom Nacionalnom muzeju starina. Zauvijek će nestati glinene pločice ispisane prvim pismom u svijetu. Danima su „zapadni oslobodioci” bacali bombe i na područje oko drevnog grada Uruka, postojbinu „Gilgameša” i prvih biblioteka u svijetu, e da bi opravdali svoju devizu: „Moramo napasti da bismo sačuvali svoju slobodu”!? Većina iračkih gradova bila je u to vrijeme u mraku. Kao što je desetak godina ranije, u augustovskoj noći, u potpunom mraku bio i Glavni grad jedne suverene države u srcu Evrope sve dok buktinja iz zapaljene Vijećnice nije obasjala krvavom svjetlošću sve njegove mahale. U požaru koji se nije dao ugasiti, zauvijek će nestati Katalog Nacionalne i univerzitetske biblioteke sa oko 90 posto knjižnog fonda i dokumenata. Procijenjeno je da je vatrena stihija progutala oko dva miliona knjiga.
„Demokratski svijet” je uljuljkan u besmislenu učmalost vlastite samodovoljnosti i opskurnog hedonizma ravnodušno promatrao kako izgara dio povijesti jednog „drugorazrednog!”naroda i ne pomišljajući da, baš, u ovom narodu živi uzrečica: „Ne može se biti blizu vatre, a da se o nju ne opeče”.
Dok gledamo ovaj pokolj na Bliskom istoku, ne možemo, a da ne kriknemo: Kada će Svijet shvatiti da je svaka dječija suza isto vrijedna bez obzira da li je uplakano lice tog djeteta bijele, crne ili je neke druge boje; da krik majke, ma na kojoj strani svijeta da se čuje, isto boli; da je duboki uzdah oca za uništenim domom i nestalom porodicom vapaj Čovjeka bez obzira kako se on zove i kojem se Bogu moli.
Ovo vrijeme, po svemu sudeći, spada, nažalost, u mračne periode ljudskog društva u kome se brišu granice između dobra i zla, pravde i nepravde.
Ne čudi nimalo što se, onda, mnogi od nas s pravom pitaju: Je li naše vrijeme uopće ikakva civilizacija?
Jer, kad su britanski vojnici naučili jedno afričko pleme igrati nogomet, urođenici su se mučili s loptom do sumraka, ali ni tada nisu prestali. Začuđeni ovom nesvakidašnjom utakmicom, Britanci su ih upitali zašto još igraju ako je vrijeme već odavno prošlo. Jedan od njih je odgovorio: Čekamo da bude neriješen rezultat. Ne možemo prestati ako su jedni pobijedili, a drugi izgubili. Igra ima smisla samo ako svi pobijedimo i odemo kući zadovoljni i sretni.
Možemo li još išta naučiti iz ovog primjera, ili je za nas već odavno kasno?
Autor: Abid Jarić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
