Dijabetes, pretilost i srčane bolesti – Dijabetes, pretilost i srčane bolesti uništavaju države jer im se nameće zapadni stil života.
‘Primjer je konzumacija Coca-Cole koja ima visoku razinu šećera pa treba biti oprezan kada je dajete djeci. U Meksiku je boca Coca-Cole jeftinija od boce vode. Stoga siromašnije obitelji kupuju Coca-Colu umjesto vode’,
Naše preživljavanje i zdravlje našeg planeta najveći su izazov za čovječanstvo. Moramo biti apsolutno realistični oko toga što radimo našem planetu, bez obzira na to je li riječ o globalnom zagrijavanju ili o tome na koji način intereagiramo s prirodnim resursima. To je najveći mogući izazov za generacije koje dolaze. Naša će se djeca i unuci suočiti s dramatičnim izazovima – kaže mi Noel Cameron, profesor humane biologije i voditelj istraživačke grupe za proučavanje globalnog zdravlja i ljudskog razvoja na Sveučilištu Loughborough u Velikoj Britaniji.
Sjedimo u predvorju Prehrambeno-biotehnološkog fakulteta, gdje je od 24. do 28. kolovoza održan 20. kongres europskog antropološkog udruženja (European Anthropological Association) koje je prije 40 godina osnovano u Zagrebu.
Ovogodišnji jubilarni kongres privukao je 200-tinjak uglednih znanstvenika iz Europe i svijeta, a jedno od najzvučnijih imena svakako je i Noel Cameron, koji ove godine obilježava pola stoljeća svoga bavljenja humanom biologijom.
Humana biologija
– Bio sam student na Sveučilištu Loughborough kada je tamo 1967. krenuo prvi kolegij iz humane biologije u svijetu. Imao sam odlične profesore koji su me zaintereistali za tu temu. Kad sam stekao diplomu prvostupnika, odlučio sam nastaviti studirati humanu biologiju. Magistrirao sam 1972. godine na istom odjelu Sveučilišta Loughborough, gdje sam 30 godina poslije postao profesor humane biologije. To sam i danas – prisjetio se prof. Cameron. Dodao je da je godinama bio bliski suradnik prof. Jamesa Tannera sa Sveučilišta London, tada jednog od vodećih svjetskih eksperata za ljudski rast i razvoj. Tannerove tablice i danas se koriste za procjenu i praćenje rasta i razvoja djece u cijelom svijetu. No, upitala sam prof. Camerona o njegovim istraživanjima rasta i razvoja djece u Južnoj Africi, gdje je živio i radio od 1984. do 1997. godine.
– Otišao sam 1984. u Južnu Afriku jer me zanimao istraživački rad u zemlji u razvoju. Želio sam razumjeti zdravstvene probleme djece u zemljama u razvoju. Zbog rasne segregacije tada je bilo vrlo malo radova o crnačkoj populaciji u Južnoj Africi. Otišao sam u početku na tri godine kako bih radio s crnačkom djecom u urbanim područjima poput Soweta, a onda sam shvatio da je to važan problem pa sam ostao gotovo 15 godina – ispričao je Cameron koji je na Sveučilištu Witwatersrand u Johannesburgu pokrenuo studiju “Birth to Twenty”. Riječ je o najvećoj i najduljoj afričkoj studiji zdravlja djece i adolecenata te jednoj od najvećih longitudinalnih studija u svijetu. Istraživanje je počelo 1990. godine praćenjem više od 3000 beba u Johannesburgu i njegovu predgrađu Soweto, poznatom po tome što je u njemu živio Nelson Mandela.
– Ponekad djecu u mojim studijama, koja su rođena nakon veljače 1990. kada je Nelson Mandela pušten iz zatvora, nazivam Mandelinom djecom. Sada je praćenje te djece najdulja uspješna studija dječjeg zdravlja u nekoj zemlji u razvoju. Počeli smo s praćenjem roditelja i njihovih beba, a sada pratimo bebe tih beba. Takvo istraživanje omogućava nam da pratimo kako se proces urbanizacije odražava na zdravlje djece u specifičnom kontekstu Južne Afrike – ispričao mi je Cameron.
Zdravlje djece
Zanimalo me je li bilo teško raditi u Južnoj Africi u doba aparthejda.
– Meni nikad nije bilo teško raditi u Africi, pa ni u Južnoj Africi. Tamošnji Medicinski istraživački savjet (MRC) podupirao je moja istraživanja jer oni sami nisu imali mnogo podataka o zdravlju djece. No, kad sam bio na kongresima izvan Južne Afrike, suočio sam se s antagonizmom kolega kojima nije bilo jasno zašto sam odlučio baviti se istraživanjima u zemlji aparthejda. No, sve moje studije i sva moja predavanja završavala su rečenicom ‘da je sav moj rad posvećen postaparthejdskoj, demokratskoj Africi bez rasizma’. Uvijek sam to isticao. No, sjećam se kako sam 1992., dakle dvije godine nakon pada aparthejda, na jednoj konferenciji u Mađarskoj završio predavanje tom rečenicom. Onda se u dvorani javio neki čovjek i rekao: ‘Zadnjih 10 godina vaši radovi uvijek završavaju tom rečenicom. Kada ćete konačno završiti taj rad?’ Rekao sam da se moj rad bliži kraju, ali ne i moja borba za demokratsko društvo bez rasizma. Ta borba traje i danas – rekao je Cameron.
Upitala sam ga je li upoznao Nelsona Mandelu.
– Nažalost, ne. Jednom sam bio na metar udaljenosti od Nelsona Mandele kad je on na kraju aparthejda dobio počasnu titulu na Sveučilištu Witwatersrand. No, nisam se uspio rukovati s njim – rekao je Cameron, a zatim se prisjetio jedne anegdote iz Soweta.
Otmica autobusa
– Rad u Sowetu je ponekad bio težak, posebice u 1990-ima kada je bilo mnogo nasilja. Sjećam se da je bio štrajk u bolnici Baragwamnath, gdje sam imao istraživanja, pa smo čak morali napustiti Soweto na 10 dana. Onda smo se vratili. Dobili smo potporu lokalne franšize Kentucky Fried Chickena: dali su mi jedan mali autobus za prijevoz majki i djece od Soweta do bolnice Baragwamnath. No, nakon nekoliko dana taj nam je autobus, uz prijetnju pištoljem, otet. I to na prostoru same bolnice. Nikad poslije taj autobus nismo vidjeli – kazao je Cameron.
Razgovor smo skrenuli na najveće zdravstvene probleme današnjice.
– Nema nikakve dvojbe da su najveći problemi s kojima se susrećemo u razvijenom svijetu nezarazne bolesti kao što su pretilost, dijabetes, kardiovaskularne bolesti. No, te bolesti više nisu ograničene samo na razvijeni svijet nego su sve zastupljenije u zemaljama u razvoju, posebice u državama u tranziciji. To je zato što se model prehrane, koji se poistovjećuje sa zapadnjačkim stilom života, sada snažno promovira u zemljama u razvoju. No, ta je hrana uglavnom i jeftina. Najbolji je primjer konuzumacija Coca-Cole koja ima visoku razinu šećera pa treba biti oprezan kada je dajete djeci. U Meksiku je boca Coca-Cole jeftinija od boce vode. Stoga obitelji oskudnih financijskih mogućnosti biraju jeftiniju varijantu: kupuju Coca-Colu umjesto vode. Rezultat je ono što zovemo ‘dual burden’ u zemljama u razvoju: u istoj obitelji imate pretile osobe i one koje su pothranjene – pojasnio je Cameron.
Istaknuo je da su prije 50 godina ciljane grupe za istraživanje kardiovaskularnih bolesti bili pacijenti ili oni koji su bili na korak da obole, primjerice pedesetogodišnji pretili muškarci.
– No, proteklih desetljeća došlo je do drastičnih promjena pa su nam sada u fokusu sve mlađe i mlađe osobe. Mi se sada suočavamo s rizikom da djeca umiru od kardiovaskularnih bolesti. Ako u Hrvatskoj želite zdravu populaciju iduće generacije, osigurajte već sada da djevojčice u dobi između sedam i 11 godina imaju zdravu prehranu i zadovoljavajuću razinu fizičke aktivnosti. Jer, njihovo zdravlje prije puberteta diktirat će zdravlje njihova potomstva za petnaestak godina – naglasio je Cameron.
Zatim smo se osvrnuli na veliko otkriće Homo naledija, nove vrste ljudskih srodnika koje je prošle godine otkrio tim paleontologa Leeja Bergera, profesora evolucije na Sveučilištu Witwatersrand u Johannesburgu.
Podsjetimo, u špilji Dinaledi na području tzv. Kolijevke života, pedesetak kilometara od Johannesburga, nađeno je oko 1500 fosilnih ostataka barem 15 jedinki dosad nepoznate vrste. U tom otkriću sudjelovala je i hrvatska znanstvenica dr. Davorka Radovčić, dok je prof. Cameron bio jedan od glavnih autora studije objavljene u časopisu eLife.
– To je jako uzbudljivo otkriće. Homo naledi je vrsta između australopicetina i modernog čovjeka. Imao je mnogo sličnosti s našom vrstom Homo sapiens. Primjerice, njegova ruka i prsti bili su slični našima, odnosno izgledaju vješti kao da su izrađivali alatke. S druge strane, imao je mali mozak. Bio je visok 150 centimetara, dugih nogu, a stopala su mu bila slična našima, dakle prilagođena hodanju na dvije noge. No, mnogo je zagonetki oko Homo naledija. Primjerice, ne znamo kad je živio, prije dva milijuna godina, milijun godina ili kasnije – rekao je Cameron najavivši da će uskoro izaći novi rad o Homo nalediju.
Strah od Brexita
Na kraju našeg razgovora osvrnuli smo se na Brexit na koji se ironično osvrnuo i na svome plenarnom predavanju. Upitala sam ga je li zabrinut za budućnost britanske znanosti koja snažno ovisi ne samo o EU znanstvenim fondovima, nego i o znanstvenicima iz cijele Europe.
– Zabrinut sam, baš kao što su zabrinuti mnogi britanski znanstvenici jer ne znamo što će se dogoditi. Vodstva naših sveučilišta i britanska vlada tvrde da će promjene biti minimalne, da ćemo i dalje biti dio europskog istraživačkog prostora i imati pristup europskim fondovima. Ne znamo što će se dogoditi, no britanski znanstvenici žele i dalje surađivati, biti povezani s europskim kolegama kao i prije Brexita – zaključio je prof. Cameron.
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
