Piše: prof. Dženan Skelić
U životu sam oduvijek ponajveću odbojnost osjećao prema bahatosti, kao osobini čestoj kod našeg čovjeka, kada zaima, dočepa se neke moći, pozicije ili ga jednostavno krene na trenutak, kao ono kada „na male“ povede, pa se raskokodaće, uzšepuri, napuše do granice pucanja, a šupalj, ko pokvaren zub.
Zenički univerzitet je nastajao iz želje da se unaprijedi Zenica i kanton, ali prije svega kao poticaj mladima, da ostanu ovdje, kroz poruku, kako kod nas ima budućnosti, ima nade u bolje sutra, koje počiva na konkurentnosti, jednakim šansama, kompetencijama i izvrsnosti.
Bila je to prilika da pošaljemo signal u svijet o tome da postojimo, da smo tačka kreativnosti, izvorište novih energija, centar kanalisanja ideja, znanja, želje u procesu produktivne sinergije. Trebalo je da budemo mala, sretna, uspješna obitelj sa zajedničkim ciljem, visoko motivirana u stvaranju novih vrijednosti.
Postali smo suprotno tome!
Iz godine u godinu sve otvorenije, sa sve manje stida, postajali smo leglo nepotizma, Tejlorističke rigidne hijerarhije moći i rukovođenja, birokratizirani koncept činovničkog, bezidejnog, usahlog, samodovoljnog akademskogf tavorenja, svedenog na konformizam, nedostatak stava i mišljenja, te snishodljivost spram izvora moći.
U takvom univerzitetu se ogledala sudbina cjelokupnog društva, koje tone nesposobno da uoči pravac u kojem se nalazi obala, a nekamoli da žustro i efikasno zapliva ka njoj. Na univerzitet su sve više i češće dolazili stranački kadrovi, podobni namjesto sposobnih, koji su sa visine i sa prezirom gledali ka nauci orijentirane romantičare bez političke zaleđine. Politička logika lobiranja i trgovine pozicijama i uticajima lako je našla u takvom ambijentu svoje mjesto, te se uskoro trajno odražavala u sastavu Senata, kao najvišeg tijela Univerziteta, čineći ga ne samo impotentnim već brutalno kastriranim, gorostasnim eunuhom misli, volje, želje i htjenja, čije djelovanje se svelo na uigrano podizanje rukica, za već unaprijed izlobirane odluke interesnih skupina u čijim je šapama trenutna moć.
Dovelo je to do toga da je institucija redovitog profesora postala beznačajna i marginalna, često izvrgnuta ruglu i sprdnji u javnom prostoru, koji je sve odlučnije uterus intelekta prepoznavao kao histrionu jalove udavače, razigranu iza maske zavodljive kurtizane. Vremenom više ništa nije bilo sveto, niti je postojala bilo kakva moralna ili etička obaveza, sve se prokazalo prihvatljivim, svodeći svaki oblik misaone slobode na trenutni interes pojedinca. Nije taj manir spriječila niti činjenica, kako svaki od tih moćnika, padajući sa pijedestala, u sunovratu biva popljuvan ili u najmanju ruku ignoriran u vjećnost anonimnosti. Kao i ostatku drušva, bila je i ostala bitna isključivo kalkulacija trenutka, ono famozno, u narodu sveprihvaćeno: „daj ti meni sad i odmah, a poslije kako kome“.
Senat, namjesto kohezivne mudrosti, namjesto Prometejske ode znatiželji i otvorenosti duha, razigranosti potrage za pitanjem više, evo već više od decenije ejakulira obećanje duha na mrtve stijene bankovnih računa, nezaježljivih pojedinaca, kreatura političke mutacije akademskog gena.
Takvi su moralni mutanti, operisani od stava ili mišljenja, a priori oslobođeni moralne ili bilo kakve obaveze ili objašnjenja svojih odluka i postupaka. Oni su servilna mašinerija konformizma, duboko ubjeđena u vlastitu nedodirljivost, do te mjere, da su neki dan i pored, umedijima, naveliko iznešenih kontraargumentacija, bez zadrške, bez samopropitivanja, bez straha od javne osude, ponovni izabrali istog čovjeka za prorektora, mada su za njega vezane nemale kontroverze, nezakonitosti, neregularnosti, nepotizam, pa ćak i neka vrsta plagijatorstva.
Sad se vraćamo na bahatost sa početka teksta.
Sve te neregularnosti koje se vezuju za spornog prorekltora, ništa su spram spremnosti svakog pojedinačnog člana Senata, da mu ipak ukaže povjerenje ispred cijelog Univerziteta. Sve neregularnosti su ništa spram činjenice, kako je taj isti prorektor skupa sa tim istim Senatom, izglasao izmjene Pravilnika, koje daju isključivi monopol rektoru da predlaže kandidate, te samim time niko drugi ne može biti kandidat, pretvarajući takvom stavkom pravilnika, univerzitet u rektorovu privatniu prčiju. Sve te nerugularnosti su ništa spram činjenice da su članovi Senata izabrali za prorektora čovjeka, koji vrijeđa grad u koji je došao, svojim izjavama o tome da je on posložio Zenicu. Sve to je ništa spram toga da je većinu tih senatora taj grad „pripustio“ na svoj univerzitet, da bi se sad skupa sa tim prorektorom u ovom gradu bahatili.
(Autor je psiholog i profesor na Univerzitetu u Zenici, poznat po kolumnama za nekoliko bh. portala i medija, te po britkim i često “zapaljivim” komentarima na društvenim mrežama u kojima se nerijetko osvrće na aktuelna dešavanja u našoj zemlji)
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
