Emotivan status majke Sajjre Poljo – tri godine borbe – Selma Ćurić Poljo, je Zeničanka, majka dvanaestogodišnje djevojčice Sajjre, koja bori dosad svoju najveću životnu bitku.
Sajjra Poljo, dvanaestogodišnja djevojčica, veliki i hrabri junak, nastradala je krajem februara 2015. godine u saobraćajnoj nesreći koja se desila u mjestu Raspotočje u Zenici, a nakon koje nosi dijagnozu paraplegije, te se ova djevojčica sada nalazi u invalidskim kolicima.
Sajjrina porodica i prijatelji, kao i dobri ljudi, trudili su se tokom ove skoro tri godine da skupe sredstva za njeno liječenje. Radile su se mnoge akcije, koncerti, tombole, aukcije, izložbe slika, festivali, no sredstva su i dalje potrebna. Pored nekoliko operacija i pored nekoliko terapija, Sajjrin cilj se približava ako stanemo uz nju.
Nakon buđenja iz kome, ljekari su istakli da Sajjra nikada neće moći sjesti, ustati, te da će nakon ove nesreće postati biljka. Sajjra ih je uvjerila u suprotno. Sajjra sada sjedi, Sajjra sada slika, Sajjra se i dalje druži sa svojim prijateljima, ali na drugačiji način, u invalidskim kolicima. I pored toga, Sajjra se uz osmijeh mnogo bori. Pomozimo joj! Ako je uspjela da sjedne, pomozi mojoj da ustane, stane na svoje noge i korača, jer zaslužuje!
Ponukana bolom svoje kćerke, ponukana manjkom sredstava, ponukana željom da svoju djevojčicu digne na noge, zajedno sa suprugom i Sajjrinim ocem Mirsadom, majka Selma, jučer je na svom Facebook profilu objavila status, koji je u samo nekoliko sati pročitalo nekoliko hiljada ljudi, a podijeljen je blizu 300 puta.
Status vam prenosimo u cjelosti, te vas molimo da pomognemo Sajjri da kroz ovu životnu bitku ne ide sama.
“Sjećam se riječi moga Dide rahmetlli: “..Dijete..kada vidiš nekoga na ulici sa pruženom rukom, ili mu pomozi ili ga se kani, ne znaš koja ga je nevolja natjerala.
Teška srca kažem, i mene je nevolja natjerala. Otvaram djelić duše svoje u nadi da ću naići na razumijevanje i podršku kao što sam je i dosad imala.
Ponekad pokušam da živim u prošlosti jer me sadašnjost mnogo boli. Ipak, samo sam majka. Malo li je biti majka?
Kroz mojih 39 šibalo me mnogo toga, ali nijedna šiba me nije slomila kao suza i bol mog djeteta, onaj blagi pogled iščekivanja od mene da napravim čudo, da uklonim grlobolju ili temperaturu, ali ovu boljku nije tako lahko uklonuti.
Djetinjstvo je sve što jednom djetetu treba, a mome djetetu je oduzeto u djeliću sekunde na kućnom pragu i evo već tri godine služi kaznu izazvanu i određenju bez sudije i presude.
Djetinjstvo ne bi smjelo biti prekinuto odjednom, ne bi smjelo stati, ne bi se smjele potrošiti sve životne kapi, jer djetinjstvo treba proživjeti, jer djetinjstvo je čovjeku sve.
Ovaj dječiji uzdah je nemoguće ne čuti i ne možeš samo mirno posmatrati.
Možete li zamisliti dijete, pahulju malehnu od tada samo devet godina..Kada čuje prve riječi pri buđenju iz kome, prelazeći pogledom preko aparata za podršku života..a prve riječi koje je cula su: “Ovo dijete neće više hodati”!
A ona onako malehna, isprepadana pita..”Do kada”?
Postoji li riječ da se opiše taj momenat? Ja je dosad nisam našla. Ja samo kao pokvarena ploča govorim: “Još malo Sajjra”..”Moramo nastaviti truditi se i vježbati Sajjra”, kao da je dosad nisam lomila vježbama.
Znate li kakav je osjećaj kad me pita: “Mama zašto su tvoje oči tužne i kada se smiješ”?
Znate li koji strah ima gurajući se ulicom od mimoilaženja sa autom?
Kako se osjeća u toku noći kad popije pripremljenu vodu, a ne može donijeti drugu pa mene budi? A koji je moj osjećaj kada slučajno ne čujem?
Znate li koji je osjećaj biti 100% ovisan o nekome?
I znate li koji je osjećaj nemoći?
Želim vam da nikad ne saznate.
Ovo dijete je odraslo preko noći i bori se sa terminologijom i dijagnozom koju ne razumije.
Dok ja polahko sagorijevam i postajem hodajući spomenik moja Sajjra ima neiscrpnu snagu koju troši.
Sajjra, žrtva čovječanstva i nehata i niza propusta u meni istodobno izaziva strah i divljenje jer u duši nosi suprotnosti suza i smijeha, radosti i patnje, jer je primjer koji niko ne bi želio biti.
Djeca obično ne vole školu, ali kad se sjetim trećeg razreda kako je trčala u školu jedva čekajući da počne čas i da krene kolona papirića sa porukama i da porukica nađe onoga kome je namijenjena.
Kada se sjetim planova poslije škole, rute biciklom ili rute sankanja, obuzme me neizmjerna tuga, jer sada ovisi o meni 100%.
Prognoze za njeno stanje su bile zastrašujuće, od da neće moći sjesti, a kamo li hodati, od trajnog katetera do nemogućnosti razvijanja.
Danas, moja Sajjra je izrasla srazmjerno u 173 cm visoku djevojčicu, a samo joj je 12 godina.
Danas, moja Sajjra puže kroz kuću, sjedi, ne koristit kateter, sa pomagalima predje i 500 metara.
Danas, moja Sajjra radi ono što su joj rekli da neće nikad!
Imam li pravo stati na pola puta?
Imam li pravo reći da postajem hodajući spomenik? Nemam!
Ali, došla sam u ćošak.
Plutam tako vlastitim mislima, razmišljam..Jesam li iscrpila sve mogućnosti?
Iza nas su tri transplatacije matičnih ćelija rađene u Beču, a ako Bog da u januaru 2018. idemo na četvrtu.
Preporuka ljekara je odvesti Sajjru na robot lokomat, a na robotu je pokazala dobre prognoze. Ovu vrstu rehabilitacijskog centra imamo u Dubrovniku, ali nažalost sredstva nemamo.
Sajjra je sjela, vi nam pomozite da ustane, da napokon skine težinu svojih oklopa i pokuša vratiti oduzeto!
Da podsjetim, Sajjra je nastradala kao pješak u saobraćaju, te poslije teške Polytraume ostala je sa dijagnozom Paraplegija.
Ostanite uz nju i pomozite joj u njenoj odlučnosti i istrajnosti. Hvala od srca što ste u proteklom periodu bili uz nas.
Srdačan pozdrav!”
Sajjri možete pomoći uplatama na račun, te vam brojeve računa prilažemo ispod teksta. Za sve dodatne informacije, postavljamo i brojeve telefona Sajjrinih roditelja, koje možete kontaktirati za sve nejasnoće, pitanja i detalje.
Ova junakinja nas zaista treba! Ovo nije bilo kakav apel!
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
