Europa objavila rat plastici

Kao što je to često u Europskoj uniji, ni ova odluka ne znači da je odmah odzvonilo plastičnoj ambalaži i jednokratnom plastičnom priboru za jelo u EU-u. Europski parlament je ovom odlukom tek odredio platformu za pregovore sa svim članicama Europske unije kako bi se našao kompromis. Tako je veliko pitanje, hoće li takav kompromis biti nađen tako skoro ili će to pitanje još dočekati i sljedeći sastav Europskog parlamenta koji će biti izabran tek sljedećeg svibnja.

Ali problem je veoma ozbiljan, to nitko ne osporava. Europska unija nije najveći zagađivač, ali zastrašujuća je pomisao da svaki građanin EU-a proizvede 31,1 kilogram plastičnog otpada, starci i bebe, iz godine u godinu. Ukupno je to 26 milijuna tona plastičnog – što otpada, što smeća. Otpad obično znači da on bude recikliran, ali u smeću je ono zauvijek zakopano.

Daleko najveći problem je sama plastika: to je tako odličan materijal da kad ga ne bi bilo, trebalo bi ga svakako izmisliti. Jeftin je, lagan, otporan na vodu i mnoge agresivne kemikalije poput kiselina i lužina, lako se obrađuje: praktično nema materijala u prirodi koji bi imao takva svojstva kao plastika.

Znate li koliko ste danas smeća proizveli?

Točnije rečeno: u prirodi doista nije bilo takvog materijala, ali sad postoje čitave planine rabljene plastike. Baš ta odlična svojstva su zaslužna i za eksploziju količine proizvedene plastike i prema podacima Europske komisije, jedva trećina te korištene plastike onda nađe i put do ponovne uporabe – pa makar to bila i spalionica otpada.

Sve ostalo završi u najboljem slučaju zakopano na deponijima smeća, u najgorem slučaju u našem okolišu. I u našim morima: oko 85% otpada kojeg nanese more je plastika, a polovica od tog otpada su predmeti za „jednokratnu uporabu”. Kod plastike, taj pojam ne vrijedi: ona se zapravo brzo lomi, pogotovo pod utjecajem UV zračenja sunca. Ali time problem postaje samo još veći: sama plastika je maltene vječita, ali se rasipa u sve sitnije čestice. A one dospijevaju praktično svugdje, također i u naša tijela.

Poseban problem su „mikro-čestice” koje se koriste i u kozmetici, ali se i stvaraju već kad stisnete kočnicu vašeg automobila ili još gore: kad stavite u perilicu neki odjevni predmet od sintetičkog materijala, a najgora je zimska odjeća od termičkih vlakana. I ne znajući tako stvarate pravo brdo plastike koje završi u vodi i morima. No i kod platforme koju je prihvatio Europski parlament još uvijek ima velikih pitanja i nedoumica.

Zabrana jednokratnog pribora za jelo

Tako se predlaže potpuna zabranu ne samo slamki za piće ili jednokratnog pribora za jelo, nego i drugih predmeta od plastike koje koristimo samo jednom – na primjer štapići za uho. Plastična slamka za piće se doista čini kao jedan od predmeta bez kojih svakako možemo – barem dok ne kupimo sok u tetrapaku. Već proizvođači sokova upozoravaju kako bi ih paušalna zabrana uništila, makar je neosporno da bi se mogla naći alternativa.

Kod plastičnih vilica, noževa i žlica također se čuju upozorenja proizvođača gotove hrane, ali i tu se miješa želja za profitom i stvarna potreba. Na primjer, uz objed ili piće u avionu bi „pravi” pribor značio golemi logistički poduhvat, da ne govorimo i o teretu koji bi se morao prevoziti. Ali kako inače zajamčiti potpunu čistoću vilice koju ćete i vi staviti u usta?

Isto tako, u raspravama o zabrani takvog jednokratnog pribora se lako može otići i predaleko. Na popisu čuvara okoliša su se tako našli i dječji baloni: doista predmeti od plastike kojima je teško naći smisao i koji također brzo završe u smeću. Ali tu se i zastupnik CDU-a Peter Liese usudio usprotiviti, tvrdeći da baloni čine doista jedva mjerljivu količinu otpada, a cijena bi bila onda mališanima pokvariti veselje. S druge strane, nakon objavljenog izbornog uspjeha stranke Zelenih u Bavarskoj, u središtu te stranke u Münchenu se to proslavilo konfetima. Naravno, zelene boje. I naravno – od plastike.

Zabrana vrećica i plastične ambalaže

Nakon što je već niz zemalja Europske unije iz trgovina prognalo besplatne plastične vrećice za kupovinu, ostale su one „tanke” u koje se u samoposlugama stavlja izabrano voće i povrće. I u BiH na tržnicama ćete redovito dobiti tako pakovane proizvode, pa makar se radilo o tek dvije mrkve. Barem za te „bh.” vrećice ima nekog opravdanja jer ih mnogi onda koriste i kao vrećice za smeće: alternativa je kupiti „prave” vreće za smeće, opet od plastike.

Na udaru zastupnika Europskog parlamenta su i posude od stiropora u kojima ćete dobiti jelo ako ga hoćete ponijeti. I ono je praktično: ne samo da „ništa ne curi”, nego ta ambalaža drži temperaturu hrane. U današnje doba kad se sve rjeđe nađe vremena za kuhanje obroka, količina tog otpada doista poprima zabrinjavajuće razmjere.

No svatko tko pogleda svoju kantu za smeće nakon što nešto skuha i ako je većinu sastojaka kupio u trgovini, lako će vidjeti da osim toga ima mnoštvo ambalaže koja se čini potpuno besmislena. Krastavac će doći potpuno zapakiran u plastiku – inače će se osušiti i nitko ga neće kupiti. Ali zašto su tri feferona bila ne samo pod plastičnom folijom, nego i na posudici od stiropora? Zašto je metalni poklopac staklenke sa marmeladom još „osiguran” i plastičnom folijom?

Gdje su nestali „staromodni” oblici ambalaže poput voštanog papira, pogotovo za nešto što će tek kratko ostati u ambalaži? I staniol nije baš idealan, ali je i on bolji od plastike. To se odnosi i na proizvođače cigareta: njihovi filtri u pravilu su proizvedeni od sintetičkih vlakana. I tu postoji alternativa na koju bi se moglo prisiliti proizvođače.

Zato je i zahtjev EP-a da se, čak i kod plastičnih proizvoda za koje trenutno ne postoji bolja alternativa, ukupno smanji količina plastike u EU-u za najmanje četvrtinu već do godine 2025.

Tko će to platiti?

Veliko pitanje koji se postavlja i pred europski parlamentarce i u predstojećoj potrazi za kompromisom jest i tko će platiti neophodno čišćenje bačene plastike? Dosad je to uglavnom padalo na trošak države, ponegdje blagajnu otvaraju i turističke zajednice. Idealno bi bilo da račun plaćaju oni koji su i bacili taj otpad u okoliš, ali u svakom slučaju zvuči pravedno da bi u troškovima morali sudjelovati i oni koji proizvode takve predmete.

To se osobito tiče plastičnog otpada u moru: istina, za golem dio su krivi stanovnici i „furešti”, ali za zastrašujući dio te plastike su krivi i ribari. Pogotovo kad je riječ o ribarskim mrežama EP postavlja zahtjev da i proizvođači budu odgovorni da se najmanje 50% korištenih mreža barem pokupi iz mora, a njih 15% i reciklira do godine 2025.

Već je i prije bilo prijedloga za „porez na plastiku” za baš sve koji prerađuju taj materijal i dosad tu nikad nije nađena sloga. Zapravo, čak i u Njemačkoj gdje već preko dvadesetak godina postoji sustav poput Zelene točke (Grüner Punkt) proizvođači plaćaju da nose tu oznaku, ali to ne znači da taj otpad onda i ne završi u divljini. Najbolje još prolazi ambalaža koja je zapravo najmanji problem: limenke, ali ne one od aluminija. Ali i u Njemačkoj i uz pristojbe Zelene točke manje od polovice plastike i plastične ambalaže bude reciklirano.

Neka bude manje plastike

Obzirom da nije sporan problem koji plastika u našem smeću stvara u okolišu, minimalni zahtjev za sve zemlje članice Europske unije jest da natjeraju proizvođače na korištenje alternativnih i razgradivih materijala gdje god je to moguće, od slamki za piće do ambalaže za namirnice. Usprkos tome što ni njemački model nije idealan, bio bi već golemi korak kada bi se i druge zemlje EU-a složile oko nekog modela koji bi barem doveo do reciklaže plastičnih boca: po prijedlogu EK, do 2025. bi barem 90% plastičnih boca trebao završiti u reciklaži.

No i tu je veliko pitanje, što je to „plastična boca”: u Njemačkoj su već kaucijom ljudi navedeni sakupljati svoje boce od na primjer mineralne vode, ali kad opet plastična boca na primjer sredstva za čišćenje završi u „običnom” otpadu šteta nije mnogo manja. Tu se čuju i ideje natpisa upozorenja: možda slično kao kod cigareta, potrošače bi trebalo upozoriti što se događa ako bace takav predmet u okoliš.

Nakon ovog zaključka Europskog parlamenta koji je donesen golemom većinom zastupnika (571 „za”, 53 „protiv” i 34 suzdržanih), ministri okoliša su prema informacijama u Bruxellesu najavili već ove godine možda čak i postići slogu oko smanjenja plastike u našem okolišu. No i kad te mjere bi moglo proći još dvije godine da te zabrane budu i provedene. Po trenutnoj količini, to bi onda bilo još oko 55 milijuna tona plastičnog smeća koje će nastati u EU.

dw.com