Povodom osamdeset godina od potpisivanja Zeničke rezolucije i 110 godina od rođenja Fadila Imamovića, naš suradnik podsjeća na njegov život i djela
Vjera ljudi – eddin, etika – ahlak, sloboda – hurijjet, život – ennefs, čast – ird, imovina – mal, um i razum – akl, potomstvo – nesl, znanje – ilm, spoznaja – mearife su okviri, principi i vrijednosti u kojima se kretao život Fadil-efendije. To je potpuno adekvatno njegovom imenu, jer Fadil znači – dobročinitelj. Svojim životom on je to ime posvjedočio, a nije izdao.
Fadil ef. zajedno uzrasta i razvija se sa Željezarom, industrijalizacijom i rudnikom.
NI KOMUNISTA NI MLADI MUSLIMAN
Ako se pod morfološkom bazom društva podrazumijeva sve ono što se odnosi na demografiju i geografiju seoskih i gradskih centara, onda je bez ikakve sumnje Fadil ef. najveći poznavalac grada Zenice i Zeničana, zeničkih sela i seljaka, i skoro svih intelektualaca i tehničke inteligencije. Kao takav Fadil je mogao biti partizan i pripadnik NOR-a i NOB-a, i bio je, ali nikada nije mogao postati dijete partije i vojnik revolucije, uvijek na partijskom zadatku. Također, on je poznavao svakog mladog muslimana u glavu, i pomagao je svakog od njih koji mu se obratio, onoliko koliko je znao i mogao.
Zašto Fadil nikada nije mogao biti član Komunističke partije na partijskom zadatku? Zato što je čitav život bio na pravom univerzalnom Božijem putu, koji obuhvata i ovaj i onaj svijet, a partijski put je posebni, klasni i ideološki, samo partijski, a ne sveljudski put.
Zašto onda Fadil kao takav musliman, nije bio Mladi musliman? Možda zato što su ciljana grupa Mladih muslimana primarno muslimani, dakle posebnost, partikularnost, parcijalnost, a njegova ciljana grupa su ljudi, u sveljudskom smislu, a i Bosna i Hercegovina je mozaik religija i mikrokosmos naroda, kultura i tradicija (Ja ejjuhennnasu, Ja beni ademe…).
Život, stav i ponašanje Fadila Imamovića nosi neizbrisivu i nezaboravnu poruku; u ustavnoj demokratiji, pravnoj državi, vladavini prava i konstituenti, građani su lojalni ustavu, zakonima, institucijama i ustanovama, poštuju proceduru i demokratsku volju birača, a u nepravnoj državi građani kao podanici su servilni vođama, a ne zakonima i institucijama.
Dalje, vlast, ma kako je mi nazivali, islamska/neislamska, valjana je ukoliko je ograničena, kontrolisana, nadzirana i provjeravana. Vlast se prvo ograničava ustavom i zakonom, podjelom na zakonodavnu, sudsku i izvršnu, balansom i mandatom, a provjerava izborima, opozicijom, javnošću, javnim mnijenjem, svim vrstama medija i intelektualcima kao zastupnicima i advokatima opšteg dobra i interesa ljudi u kojima sami nemaju nikakvu korist.
Kada Fadil Imamović spašava Jalijsku džamiju, njen harem i mezarje, on spašava hram, a hram je grad, a grad je nacija. Državu državom čine ljudi i hramovi, zato je za Platona “hram otvorena Božija knjiga u kamenu, koja okuplja i sabira ljude, i čuva identitet i kulturu sjećanja”.
Ukoliko je kultura u osnovi svjesno i slobodno priznanje ovisnosti o Bogu, plemenit odnos prema ljudima i društvenost, obrada zemlje i ispravan odnos prema prirodi, Fadil ef. je neupitno kulturan čovjek. Njega čitav život interesira plemenito, ljudsko i društveno.
Ako pod sadržajem društvenog podrazumijevamo sveukupnost međuljudskih veza, relacija, komunikacija i odnosa, onda se on čitav život zalagao za prave i ispravne odnose među ljudima, narodima, religijama i kulturama, a to su: priznanje, koegzistencija, tolerancija, suživot, integracija i akulturacija, kao što se i svim žićem i bićem borio protiv nepravih i aljudskih odnosa, a to su: dominacija, asimilacija, diskriminacija, segregacija, aparthejd, nacionalizam i šovinizam. Kao šerijatliji, tu su mu životno mogla pomoći tri šerijatska principa: ahd – zavjet/ugovor, emn – univerzalna sigurnost ljudi i zimijj – zaštita drugog i drugačijeg. Ugovor, sigurnost i univerzalna zaštita se odnose na sve one koji nismo sami mi.
Fadil Imamović je prvo bio čovjek misije i iskonskog poziva, pa onda čovjek funkcije. To svjedoči vascijeli njegov život, i sve što su ljudi o njemu kazali, napisali, posvjedočili i dokumenti koje je on svojeručno napisao i potpisao u odsudnim i presudnim vremenima, koji su ga mogli života koštati, kao što su ‘’Proglas svim milicionerima i ostalim borcima, te svim poštenim i razboritim težacima’’ – potpisano 4. 10. 1944. godine, te Zenička rezolucija, od 26. 5. 1942, o spašavanju Roma u srednjoj Bosni, koju je potpisalo 27 uglednih zeničkih Bošnjaka. Prema vlastitom svjedočenju: ‘’Tekst rezolucije sam napisao ja, uz sudjelovanje Šaćira Konjhodžića, i ona je na sastanku Bošnjaka Zenice, 26. 5. 1942. godine, usvojena”.
U Proglasu borcima, potpisanom 4. 10. 1944. godine, obraća se riječima: “Mi nismo ustali na oružje da uništavamo i pljačkamo druge! Želimo da branimo svoj život, obraz i imovinu od onih koji na ta dobra nasrću. Na putu časne borbe moramo ostati svi. Onaj ko se prihvati pljačke i čini nasilje nad neboračkim osobljem, nije naš. Njega će stići nemilosrdna kazna. Uvijek sam bio i ostajem nepomirljivi protivnik nasilja i pljačke. Danas više nego ikada ranije, tražim od vas da budete pošteni i sačuvate obraz kako bi mirno i časno sačekali budućnost. Svaki mirni stanovnik treba da u vama nađe zaštitnika, bez obzira kojoj vjeri pripadao. I budite junaci u časnoj borbi odbrane. Pljačkaši i nasilnici su kukavice i izrodi, i njih ćemo uništiti. Budimo pravi i časni ljudi. Ne dozvolimo da nas izrodi i kukavice ukaljaju. Budimo zaštitnici mirnih žena, staraca i djece. Čuvajmo svetinju i imovinu tuđu, a ne dajmo da nas protivnici uništavaju. Idući ovim putem, Bog će nas pomoći i savladat ćemo sve poteškoće. Živjelo junaštvo i poštenje! Propast kukavičluku, nasilju i pljački!”
Ovaj Proglas i njegov sadržaj je dostojan Ebu Bekrovog obraćanja vojnicima u Džurfi, pred polazak na sirijsku granicu. Ovaj Proglas je najbolje i najveće svjedočanstvo Fadilove komunikacije i načina obraćanja ljudima, a to je clara et distinkta – jasan, precizan, razgovijetan, direktan, otvoren, povezan sadržajem, smislom i ciljem ispunjen govor.
Neprocjenjiva je uloga i značaj Fadila Imamovića što je sve muslimanske jedinice, kada je bilo najpogodnije vrijeme, preveo i uveo u partizane. Da nije tako bilo, na stotine i stotine njih bi zaglavilo na robijama kao klasni neprijatelji i saradnici mrskog neprijatelja.
Ne slučajno i ne neutemeljeno, Fadil Imamović je u kolektivnoj svijesti građana Zenice, ali i svih sela oko nje, 60 godina važio kao vox populi – glas naroda, meritum prava, zaštitnik i simbol zakona, norme i propisa, a ne samo kao sudija i advokat. Poznate su općeprihvaćene riječi u Zenici i građana i seljaka za skoro svaki problem: “Jesi li bio kod Fadila!? Šta on kaže? Šta on misli? On će to najbolje procijeniti, prosuditi i riješiti!”
U ličnosti Fadila, ljudi su u svojim glavama i osjećajima objedinjavali i simbolizirali garanciju i vlasti i države i politike i ustava i zakona i norme i suda i pravde i prava i zaštite kroz advokata. Zapravo on nikada nije bio samo sudija i advokat, nego prije toga i povrh toga iskonski alim, intelektualac, advokat, zaštitnik i promicatelj općeg dobra i univerzalnih vrijednosti, sreće i blagostanja za sve ljude.
Sav Fadilov život je ispunjen istinom, pravdom, zajednicom, društvom, društvenošću, formom, normom, etikom, sadržajem dobra i kulture. Ustvari, sloboda, vjera, religija, etika, kultura, pravo, društveno, empatija i zajednica u kojoj se pravo kao ideja, kao sadržaj ostvaruje i zajednicu uokviruje, za njega su kondicio sine qua non – života.
Kao musliman i svršenik Šerijatske gimnazije, vjerovao je da je izvor norme, bar osnovne “hakka”, iz koje slijedi i sa kojom se ravna i vrednuje svaka druga norma sam Bog. Da bi norme imale društvenu težinu, značaj i funkciju, znao je i bio je uvjeren u to, one se moraju spuštati u ustanove i institucije, i zato je bio generalni sekretar Suda BiH, predsjednik i član Advokatske komore i Udruženja pravnika i 14 godina predsjednik Republičkog sabora IZ-a za BiH, Hrvatsku i Sloveniju. Zato spašava knjige i deftere iz gruntovnice, koje su partizani htjeli spaliti kao relikte klasne svijesti, a time bi se napravio pravni diskontinuitet.
Da bi norme bile žive i djelotvorne u institucijama, oni koji rade u ustanovama i institucijama moraju imati znanje, poznavati duh, ideju, sadržaj, nakanu i smisao prava. Moraju imati znanje, kompetenciju, kvalifikaciju i biti utemeljeni na istini, poštenju, pravdi, te poznavati, priznavati, uvažavati i pomagati ljude.
Ljudi koji rade u institucijama, moraju posjedovati normativnu svijest, odgovornost i profesionalnu kompetenciju, kvalifikaciju i ljudsku orijentaciju. Bez normativne svijesti i odgovornosti, u tim ljudima, u narodu i građanima nema normativne kulture i ponašanja, a to je pogubno za svaku zajednicu i za svako društvo.
Kao malo ko drugi, Fadil je znao i bio uvjeren da moral oplemenjuje i prožima čovjeka pojedinca, a pravo i norma uređuju i uokviruju zdravu i ozbiljnu zajednicu. Fadil je u sebi uvijek nadilazio finog čovjeka. On je bio više od toga, znači – dobar čovjek. Ono što se danas u okviru političke filozofije i ustavne demokratije imenuje i kaže, posjedovao je građansku posvećenost, građansku vrlinu i građansku dispoziciju.
Ukoliko je građanska posvećenost, a jeste, slobodna, voljna, razumna i planirana privrženost i lojalnost osnovnim vrijednostima i principima ustavne demokratije, pravne države i vladavine prava (konstitucionalizma), onda je Fadil Imamović uistinu posjedovao građansku posvećenost.
Ukoliko je građanska vrlina stavljanje općeg dobra, cilja, ideala i interesa zajednice ispred sebe i ličnog interesa, to je kod Fadila bila deviza i konstanta života. On napušta poziciju sudije i kao ilegalac ide u partizane.
Ukoliko je građanska dispozicija formiranje ambijenta za opće dobro, sreću svih, korist većine i isticanje vrijednosti, prvo javnog pa onda privatnog karaktera, tu je Fadil učitelj u odnosima prema drugom i drugačijem. To pokazuju primjeri njegovog odnosa prema katoličkom župniku Milivoju Čekadi, kojeg je branio, i kolegi advokatu Davidu Raduloviću – Srbinu, i svoj sirotinji. Njegove su riječi: “Savjeti se ne naplaćuju, a sirotinja se besplatno zastupa i brani!”
Malo ko u BiH zna da je Fadil Imamović poslije Drugog svjetskog rata bio sa Mošom Pijadom, Milovanom Đilasom, Dragoljubom Jovanovićem član Ustavne komisije za izradu Prvog ustava FNRJ.
On mi je pričao da je Dragoljub Jovanović, predsjednik Seljačke stranke Srbije, molio Mošu Pijadu da ne zamjenjuju dotadašnje činovnike i službenike u stručnim službama; “jer smo ih mi u Kraljevini, 20 godina podučavali, a jedva su nešto naučili. Ako sada dovedete seljake, zaslužne partizane koji nikad u kancelarijama nisu bili, oni će se odnaroditi, odljuditi i pogospoditi i izgubit ćete časne borce, a nikad nećete dobiti Veberovu birokratiju.”
ZALAGANJE ZA UČENIKE
Dok je hfz. Halil Mehtić bio u pritvoru u zeničkoj kaznioni, Fadil ef. Imamović je lično sa predsjednikom tadašnjeg Odbora, hadžijom Hazimom Mutapčićem, Mehtićevoj ženi svaki mjesec nosio punu plaću. Pričao mi je kada su imali matursko veče u Šerijatskoj gimnaziji, otišli su po doktora Safvet-bega Bašagića da prisustvuje njihovoj akademiji. A pošto je on bio bolestan, oni su ga doslovce donijeli na ćilimu.
Nakon mog izlaska sa robije, kad sam prvi put negdje u aprilu ‘86. došao iz Sarajeva u Zenicu, na autobusku stanicu, on me je ugledao i kao mladić od 20 godina, pritrčao je meni, zagrlio me, digao me u zrak i nagrdio one koji su me na ‘bi gajri hakk’ u zatvor strpali. Govorio je toliko glasno da ga je svako ko je bio na stanici, mogao čuti.
Jednog od ljudi, a latini kažu Nomen est omen – imena ne treba navoditi, opisao je najkraćim mogućim riječima, a to je više nego knjiga, kad je kazao: “Vidiš, taj čovjek je nadmen, osion, surenjiv, nepovjerljiv, svadljiv, svojeglav, ohol, umišljen, samouvjeren, samodopadan, sve radi na svoju ruku i svakog lijepo sasluša, a samo sebe posluša!”
Na kraju bio bi grijeh i nepravda ne navesti i ovo: na zasjedanju Vrhovnog sabora IZ-a 1972. godine u Beogradu, zbog štrajka u Gazi Husrev-begovoj medresi, da nije bilo intervencije Fadila ef. Imamovića i kadije Hasiba Mujića, kao članova Vrhovnog sabora, u zaštiti učenika medrese, uslijedile bi drakonske kazne i vjerovatno bi mnogi učenici bili izbačeni iz škole.
Sa Hasanom ef. Ljevakovićem ja sam otišao i kod kadije Mujića i kod Fadil-efendije i upoznao ih sa sveukupnim stanjem u medresi, koje su oni prezentirali na zasjedanju Sabora. Njihov nastup i diskusija potpuno su preokrenuli tok sjednice u drugom pravcu i sjednica je završena odlukom da se niko od učenika ne kazni i da se pozovu da se vrate u školu, a njihovi zahtjevi u tišini i postupno kasnije su ispunjavani jedan po jedan.
Mustafa Spahić za OSLOBOĐENJE
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
