HKD „Napredak“ Zenica, u amfiteatru KŠC-a Sv. Pavao, 9. decembra upriličilo je književnu večer povodom 90. godišnjice rođenja istaknutog bh. književnika Muhameda Kondžića.
Na ovom kulturnom događaju sudjelovali su književnici: Željko Grahovac, Željko Ivanković i Selvedin Avdić.
Grahovac, pjesnik, esejist, član Društva pisaca BiH, govorio je o Kondžićevu životu i radu jer ga je osobno poznavao, dok se Ivanković – književnik, pjesnik, radio-dramski pisac, esejist, književni kritičar, prevoditelj i novinar – koji ga je također poznavao, osvrnuo na njegov književni opus. Avdić, pisac i urednik online magazina Žurnal, nije pak poznavao Kondžića, ali je o njegovu životu i životnom usudu spoznavao putem literature i njegovih poznanika i prijatelja.
U muzičkom dijelu programa nastupili su prof. Davorin Bošnjaković, te učenici: Andrej Buhić, Lana Lazić, Amina Bajramović i Nina Trbić. Program je moderirala prof. Sanja Jelović.
Nakon izlagača publika je mogla podijeliti svoja sjećanja o Muhamedu Kondžiću, a između ostalih obratio se i don Luka Brković, tadašnji čajdraški župnik i obnovitelj Napretka u Zenici, čiji je Muhamed bio član i dobročinitelj – kupivši stroj za tipkanje koji je bio tada potreban Napretku.
Sudionici su se složili da je Kondžić nepravedno zapostavljen te kako bi trebalo po njemu nazvati barem ulicu ili neku građevinu u Gradu Zenici, kako bi se njegov lik i djelo afirmirali i izvukli iz zaborava.
Inače, Kondžić je bio sudionik obnoviteljske skupštine Napretka 1990. u Sarajevu i član HKD-a Napredak Zenica. Bio je vrlo osebujna i talentirana osoba, koja je kroz život proživjela niz patnji i tragedija.
Zbog njegovih veza s Napretkom, ali i bogate književne ostavštine kojom je zadužio BiH i rodnu Derventu te grad u kojem je živio i stvarao – Zenicu, Napretkove podružnice u Derventi i Zenici odlučile su njemu u čast organizirati književne večeri.
Ko je bio Muhamed Kondžić?
Muhamed Kondžić rođen je u Derventi 1932. Diplomirao je studije jugoslovenskih književnosti i jezika u Sarajevu. Kratko je radio kao učitelj i profesor u Derventi, a zatim se posvetio novinarstvu.
Na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu diplomirao je jezik i književnost i potom se vratio u rodni grad, gdje je najprije radio kao profesor a potom kao novinar. Pišući u ondašnjim angažiranim lokalnim i tvorničkim novinama i biltenima, mijenjao je mjesta službovanja i života: Prnjavor, Slavonski Brod, Tuzla, Travnik, a onda se skrasio u Zenici, gdje je zasnovao obitelj, dobio sina, stekao stan.
Pisanjem je zarađivao za život, a pisanjem će zaraditi i tragičnu sudbinu. U zeničkim Radničkim novinama objavio je krajem 1960-ih članak poetski sročena naslova: Koga kriju knjige dugovanja. Pisao je u njemu o pronevjerama i to ne u vrhu države, republike, općine, nego u nekakvoj poljoprivrednoj zadruzi u Vitezu. Ali u toj nikakvoj temi, niodakle, nizašto pronašao se netko… Nastala je strka, ispitivanja, sumnjičenja, te je Muhamed ostao bez posla.
Pratili su ga, upratili, doveli lažne svjedoke, podigli javnost protiv njega, optužili ga 1972. i osudili za kontrarevolucionarnu djelatnost: podrivao je državu i partiju! A za te stvari suci su tada bili široke ruke u dodjeljivanju godina robije. Muhamed Kondžić dobio je tri i pol godine.
Nažalost, ni godina dana nije bio u zatvoru a javili su mu da mu je sina jedinca pregazio kamion. Godinu iza toga njegova supruga, u očaju se popela na najvišu zgradu u Zenici, skočila i ubila se. Ubrzo iza toga pedantne stanarske vlasti uočile su da on više nije obiteljski čovjek i da mu ne treba više stan, te je ostao i bez njega.
Kad je na kraju robije vlastima predao smotuljak svoje robijaške odjeće i koraknuo na ulicu, ništa na svijetu više nije imao osim ulice. Danovao je po parkovima, noćio po ostacima ruševina, a zimi se zavlačio u šahtove, jer je dolje bilo toplije.
Ali, kao što svaki novi život sazrijeva u tami i tišini i rađa se u boli, tako se i njegov književni talent u toj stisci i tmini oslobodio, dokraja iščistio i odjedanput bljesnuo kao dijamant iz kala. Nitko nije ni slutio što je on sve bilježio po starim rokovnicima, na svežnjevima listova papira istrgnutih tko zna odakle (…) Onda se dogodilo nešto nevjerojatno. Sarajevski dnevni list Oslobođenje raspisao je 1976. uobičajeni godišnji natječaj za kratku priču. Kandidati su se prijavljivali anonimno pod šifrom, a mogućnost dokazivanja identiteta imali su donošenjem kopije teksta koji su poslali na natječaj (…) Objavljene su tri šifre za tri prva mjesta i još dvije šifre pripovijetki koje je Oslobođenje od autora htjelo otkupiti za objavljivanje zato što su bile istinski dobra književna djela. Kad se konačno razotkrilo autorstvo, javnost je bila ugodno iznenađena viješću da je svih pet pripovijetki napisao jedan autor, nekakav Muhamed Kondžić. Ali drugovima iz Oslobođenja ugodno iznenađenje brzo se pretvorilo u neugodno, čim im je UDB-a javila kako je riječ o narodnom neprijatelju, osuđenom za kontrarevolucionarno djelovanje. Zato nije bilo javne dodjele nagrada, zašutjelo se naglo o tom velikom propustu drugova novinara i, mislilo se: sve će to ponovno prekriti zaborav. No, nije se dugo moglo skrivati nešto što svojom vrijednošću i talentom nadilazi gotovo svo ondašnje bh. književno stvaralaštvo (…) Kondžićeva djela malo-pomalo počela su se objavljivati, čak je i neke književne nagrade smio primiti, a među njima i nagradu Društva književnika BiH.
U slijedećih 10-ak godina Kondžić je objavio sva svoja djela: Noć nema svjedoka, Sarajevo, 1979.; Silicijum front, Sarajevo, 1982.; Žive muke, Sarajevo, 1983.; Ham-dagova osveta, Sarajevo, 1984.; Uvježbavanje boli, Sarajevo, 1988.; Limeni lijes za Salcburg, Zenica, 1989. i Sužnji, zbirka pripovjedaka, Svjetlost, Sarajevo, 1991.
No, kad je možda pomislio da će još dugo moći svojom plemenitom mišlju popravljati svijet, jer imao je tada samo 59 godina, iznova je doživio smak svoga svijeta. Sustav koji mu je zagorčio život složio se odjednom kao kula od karata (…) Ponadao se, zašto ne, da će netko sada početi cijeniti njegove muke i nevolje, njegovo herojstvo i stradanje, da će barem skinuti kapu i reći mašala! (…) Svi su se zabavili lovom na nove položaje i nove izvore moći. I isti oni koji su ga proganjali na pravdi Boga i osuđivali za rušenje onoga što je samo do sebe propalo, opet sjede u prvim redovima i čuvaju neke nove temelje nekog novog sistema upravljanja, odlučivanja, vjerovanja (…) I puklo je u njemu iznova, najprije novim prkosom i inatom, pa se usred Zenice očitovao Hrvatom, neki misle samo zato što to toga trena u tom mjestu nije bilo nimalo unosno. Potom je jednog ratnog dana napisao pismo Općoj biblioteci u Zenici tražeći nešto nevjerojatno: da se sve njegove knjige povuku iz opticaja. Budući da to biblioteka nije učinila, jer nije ni mogla ni znala kako bi, on je 22. oktobra1994. na trg ispred biblioteke donio sve svoje knjige koje je imao kod sebe i javno ih spalio. „Zaludu sam se trudio, zaludu pisao i govorio!“, mislio je vjerojatno ko starozavjetni prorok Jona dok je s okupljenim znatiželjnicima gledao kao mu gori ono jedino, najveće i najdraže što je imao. I sve je izgorjelo, sve što je donio, osim jedne knjige, koja je usprkos vatri ostala čitava. Bio je to roman Žive muke.
Nepune dvije godine kasnije, 19. oktobra 1996. velika duša velikog pjesnika i patnika Muhameda Kondžića otišla je u bolji svijet. Preminuo je u garsonjeri koja mu je nakon književnih uspjeha bila dana na raspolaganje, sam, neshvaćen do kraja. Na stolu je ostavio taman toliko novaca da se može platiti pogreb, na kojemu nikoga nije bilo osim onih koji profesionalno obavljaju pokope. Bilo mu je tada samo 64 godine.
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
