Zeničanin Rasim Redžić je prije nešto manje od godinu ostao bez desne ruke na radnom mjestu. Prvi zahvati i reakcija nadležnih zdravstvenih institucija ukazivali su da se Rasim nema čemu lijepome nadati, a onda je jedna posjeta jednog čovjeka preokrenula Rasimov život u pozitivu, tako da danas Rasim kuje planove za, kako kaže, novi početak.
Nakon što je stradao na radnom mjestu u kompaniji ArcelorMittal Zenica, jedna ruka mu je amputirana, a druga operisana. Zbog neprikladno određane amputacije, te pogoršanja zdravstvenog stanja u samoj bolnici u Sarajevu, Rasim je bio na ivici – hoće li mu povreda dodatno otići “na zlo”.
– Onda me je posjetio tadašnji direktor moje kompanije Bidžu Nair (Biju), dugo smo razgovarali i u jednom trenutku me pitao dozvoljavam li mu da fotografiše moju nezaraslu ranu, te da foto pošalje stručnim osobama koje rade za kompaniju. Iskreno govoreći, nisam ništa očekivao, ni od kompanije, ni od njega, nisam od onih koji bi se nešto tužakali, ganjali po sudovima, bila je ljudska greška, tako se dogodilo i… Za dva – tri dana sam “usvanuo” u najmodernijoj njemačkoj klinici, liječili su me i operisali najveći svjetski stručnjaci, imao sam apartman za kakav nisam sanjao da postoji. Direktor mi je rekao da su ljekari bili šokirani načinom kako je sanirana rana, ali su uspjeli da ugrade mioelectric protezu, To je trenutno najmodernija svjetska proteza – vještačka ruka. Nema novije ni bolje, priča za Zenicablog Rasim.
ArcelorMittal je, ističe ovaj skromni čovjek, platio put, smještaj, liječenje, samu protezu, imao je i džeparac, bio je u Njemačkoj sedmicama, onda su pokrili sve druge troškove, kontrole, svega. I tu ni izbliza nije kraj. Do sada je proživio dvanaest operativnih zahvata. Samo troškovi operacije u Njemačkoj i proteze bili su veći od 250.000 KM. Ove sedmice, u kompaniji u kojoj je stradao, potpisao je prijem novčanog čeka naknade za povredu na radu, čime je “zaokružena” priča o brizi AMZ-a za njegovo stanje.
– Rekli su doslovno da napišem šta mi je potrebno da bih imao funkcionalan život. Nakon izvjesnog vremena su mi zaposlili suprugu, stipendiraju mi školovanje sina… Dodatno su pomogli da regulišem invalidska prava na punu penziju, jer me tu lokalna administracija u PIO pokušala zakinuti. Ipak, na kraju sada prima punu penziju, a ne onu “planiranu” od 300-tinjak KM, jer mu je neki administrativac u Fondu naveo da se “povreda dogodila van radnog mjesta”. I na kraju, nešto čemu se iskreno poslije svega ni najmanje nisam nadao, je značajna novčana naknada, kaže.
Iznos novčane naknade nećemo navesti, a u dogovoru sa Rasimom reći ćemo samo da je na nivou jedne dobre plaće za – desetak godina rada.
– Nije isto kao kad čovjek ima ruku. Nemam osjećaj “opipljivosti”, moram gledati šta ću i kako uzeti, ali ipak mozgom dajem nalog nervima koji to prenose na ruku. Skoro pa normalno, a nekad i još bolje, kaže ovaj raspoloženi i šali vrlo sklon mladi čovjek (39).
– Sve se doslovno odigralo u sekundi, kada sam u valjaonici odlučio pogledati nešto u mašini. Stao sam na traku, kolega je pokrenuo mašinu i odigralo se tako kako Nikome za poželjeti, ali idemo dalje. Protekli mjeseci su bili mjeseci rehabilitacije, imao sam još par operacija. Danas ovom “rukom” se oblačim, navlačim čarape, cipele, lovim, vozim bicikl, čak i automobil sa ručnim mjenjačem. Da, idem na termine, igram sad sa svojom rajom malo i nogomet. Za mene negativne stvari ne postoje. Ja sam sretan što postojim i svaki se dan nastojim zabaviti, otići negdje. Želim iskoristiti maksimum od ovoga što mi je ostalo. Hoću živjeti punim plućima, kaže ovaj optimistični Zeničanin, dodajući da mu je najveći oslonac supruga Emina.
U više navrata nam je ponovio da “kapu do poda skida svom poslodavcu, Mittalu, koji mu je platio kompletno liječenje u Njemačkoj, te sve drugo što mu je pripalo, a kaže, nije ni izbliza očekivao”. U nekim drugim nesrećama, radnici su se odlučili ne razgovarati sa poslodavcem, nego se “ganjati preko Suda”, ali su presuđeni iznosi odšteta višestruko, pa i desetostruko manji od onog što je dobio Rasim.
Ipak, nije sve tako lijepo kao priča o tome kako je Rasim zbrinut proteklih devet mjeseci. Naime, četiri godine traje garancija za protezu, za nju će biti neophodno mijenjanje baterija, a Rasim jedva da je, uz pomoć kompanije, uspio državi dokazati da je – invalid.
– Pored svega, tri mjeseca sam dokazivao status invalida, da bih dobio punu penziju. Apsurd svih apsurda je da ova, najmodernija proteza u BiH, za naš zdravstveni sistem ne postoji. Od države imam pravo na 1.500 KM za četiri godine, a obična plastična imitacija ruke košta 2.000 KM. Kad sam pitao pa znaju li da za to novca ne možeš platiti ni plastičnu protezu koja nema nikakvu osim estetsku funkciju rekli su – razliku treba sam aplikant zaraditi i platiti. Ja ću za četiri godine morati mijenjati bateriju, kao i dio u koji ruka ulazi u protezu, jer ako smršavim ili se udebljam, postoji mogućnost da proteza više ne odgovara. Reako sam već vašim kolegama novinarima, ako ministri mogu dobiti telefone najnovije modele, valjda invalidu u ovoj državi pripadne baterija za ruku, ističe Redžić.
Naš junak sa “robotskom rukom” na kraju poručuje – budite pozitivni i takvog će vas prihvatiti okruženje. Onda će vam stvari krenuti uzlaznom putanjom.
– Ja sam neke stvari u životu planirao za 10, 20 godina. Dogodila se nesreća i umjesto da me unazadi, da ih nikad ne ostvari, sudbina, bog i moja odluka da ne budem “proklet” su htjeli da sam dobio puno više od očekivanog. Tako je stranac, kapitalista, koji pazi na svaku marku, prema meni, a znam da nije samo prema meni, ispao daleko više fer nego cijeli sistem i država čiji sam stanovnik. Znate li da ja ne mogu biti član niti jednog udruženja invalida u Zenici, jer po nekim pravilima nigdje ne pripadam. Ljudi poput mene trebaju zaštitu sistema. Ne mogu uvesti auto, jer po tim nekim njihovim pravilima nisam “pravi invalid”. Ja sam imao sreću da imam punu zaštitu kompanije u kojoj sam radio, neki drugi su imali mnogo manje sreće. Još nisam planirao šta ću raditi u životu, ali sam siguran da ću se aktivno boriti za prava ljudi koji su stradali kao ja, na poslu, kaže za kraj Rasim.
Fotosi iz lične arhive Rasima Redžića i kompanije ArcelorMittal Zenica
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
