Preminuo je Veljko Bulajić, jedan od najvećih filmskih reditelja s naših prostora koji je trajno oblikovao regionalnu kinematografiju. Vijest o smrti potvrdili su članovi porodice.
Reditelj Veljko Bulajić rođen je u mjestašcu Vilusi na pola puta od Trebinja do Nikšića, 22.marta 1928. godine. Završio je srednju školu u Sarajevu. On je većinu svog života radno proveo u Hrvatskoj i prvenstveno je poznat po režiranju filmova sa tematikom iz Drugog svjetskog rata. Bulajić je bio partizan u Drugom svjetskom ratu, i priključio se grupi jugoslavenskih partizana u dobi od 13 godina. Bulajić i njegova dva starija brata su ranjeni u borbama, i u jednom je trenutku cijela njegova porodica bila zatvorena u italijanskom fašističkom koncentracionom logoru. Dvojica preživjele braće, Veljko i Stevan, kasnije će pisati filmove Kozara i Bitka na Neretvi.
Od 1946. je živio u Zagrebu, gdje se školovao u večernjim školama te radio u odjelu za kulturu Doma JNA. Privučen filmom, upisao je filmski kurs u Jadran filmu, a potom kao stipendist studirao filmsku režiju u Centro Sperimentale di Cinematografia u Rimu. Asistirao je Vatroslavu Mimici na igranom filmu U oluji (1952.), a potom režirao šest kratkometražnih dokumentarnih filmova; prvi mu je bio Kamen i more (1953.), u crnogorskoj produkciji, a iste godine je u hrvatskoj produkciji ostvario film Brod lutalica.
U igranom filmu debitirao je dugometražnim ostvarenjem Vlak bez voznog reda (1959., nagrađen za najbolji film i scenarij na festivalu igranog filma u Puli), uvrštenim u glavni program festivala u Cannesu.
Za film Uzavreli grad (1961.) dobio je Veliku zlatnu arenu za najbolji film i Zlatnu arenu za scenarij na pulskom festivalu. U centru njegova opusa ipak trajno ostaju ratna drama i spektakli o Drugom svjetskom ratu u svjetski poznatim filmovima Kozara (1962., Velika zlatna arena za najbolji film, Zlatne arene za režiju i scenarij; Zlatna medalja na festivalu u Moskvi) i Bitka na Neretvi (1969., nominacija za nagradu Oscar u kategoriji stranoga filma), produkcijskom vrhuncu jugoslavenske kinematografije, te u kasnijem djelu Veliki transport (1983.).
Bitka na Neretvi je daleko najskuplji filmski spektakl snimljen u bivšoj Jugoslaviji. U filmu su glumile holivudske zvijezde Orson Welles, Franco Nero, Yul Brynner, Sergei Bondarchuk, kao i tadašnje jugoslavenske zvijezde Ljubiša Samardžić, Milena Dravić i Velimir Bata Živojinović.
Nakon razornog potresa u Skoplju 1963. realizirao je dugometražni dokumentarni film Skopje 63 (1964.), za koji je primio više međunarodnih nagrada, uključujući Grand Prix – Lav Svetog Marka za najbolji dokumentarni film na festivalu u Veneciji. Za televiziju je ostvario dokumentarnu seriju Crna Gora (1972.) te zapažene dokumentarne filmove Titovi memoari (1981.) i Mjesto sjećanja Vukovar (2015.).
Dobio je Nagradu “Vladimir Nazor” za životno djelo (2009.). Dobitnik je velikog broja nagrada, pisao je i scenarije za svoje i nekoliko filmova drugih redatelja.
Prema podacima Hrvatske javne radiotelevizije, njegovi su filmovi dostigli publiku veću od 500 miliona gledalaca širom svijeta. Četiri najgledanija jugoslovenska filma svih vremena režirao je Bulajić.
Nakon što je počeo priču o “Uzavrelom gradu”, Veljko Bulajić više se nije sjetio ni Tita, ni Vrdoljaka.
Bulajiću nije nimalo žao što je Sergio Grmek Germani u dosad najveću retrospektivu filmova socijalističke Jugoslavije uvrstio upravo “Uzavreli grad”.
Sam Bulajić je medijima kazivao kako je za otvoren pristup temi gradnje zeničke željezare, koja je metafora i novog društva, vrlo zaslužan uspjeh prethodno snimljenog “Vlaka bez voznog reda”. Također je zahvalan i danas na velikoj i jednoglasnoj podršci tada nove generacije filmskih kritičara koji su “Uzavreli grad” dočekali hvalospjevima.
U Puli je film osvojio Zlatnu arenu i još nekoliko nagrada, nakon toga je bio dobro primljen i u Veneciji, a na kraju godine u velikoj anketi među jugoslavenskim kritičarima proglašen je najboljim filmom 1961.
Ipak, sve to nije omelo republički Socijalistički savez BiH da na sam dan zakazane zeničke premijere u Oslobođenju objavi mišljenje kako je riječ o “sasvim promašenom filmu koji ne govori o graditeljima željezare Zenica, već o suputnicima koji su dolutali u Zenicu, o skitnicama i prostitutkama”. Premijera je otkazana.
Slično je bilo i u Sovjetskom Savezu koji je film najprije otkupio, a zatim zabranio.
U glumačkoj ekipi bila je i tada 20-godišnja Milena Dravić. – Još pamtim prve urmašice koje sam okusila, ali i to kako nas je Veljko na minus 12 natjerao u rijeku Bosnu – rekla je velika glumica.
Pogledajte kadrove za vrijeme snimanja filma Uzavreli grad, filma koji je sniman o Zenici u Zenici, krajem 50-tih i početkom 60-tih godina prošlog vijeka.
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
