Priča o Bruni, dobrom čovjeku i umjetničkoj duši – Ako vam se ponekad učini da je preko kamenog mosta, pored vas projurio Grunf iz stripa o Alanu Fordu, s mantilom koji leprša sa one njegove preistorijske naprave ( bicikla s početka vijeka ) i razbarušenom kosom poput Direrove, ne bojte se!
Ne halucinirate, iz Mitalla nisu pušteni novi otrovi, niti vam je sin uvalio malo vutre u duvan koji kupujete na pijaci zbog svakodnevog vam zvocanja i njegovog mirisa na nargile, nego je to pored vas prolepršao dah slobode, kreativnosti i najčudnijeg oblika koje jedno veliko zeničko srce može da ima! Vozač iz priče je moj prijatelj ČOKI – Bruno Lozančić, kome sam još u toku rata obećao bubreg za ne daj Bože, pošto moje srce ima otkad sam ga sreo. Bio je rat, kada mi je on nasred Titove ( sa istog ovog krševitog bicikla ), skoro sa izvinjavanjem pružio veliku novčanicu i riječ koja mi i danas grije srce: – Izvini, nemam više, ali će ti pomoći da sahraniš oca…! Ubijenog oca sam sahranio a sudbina mi je zauzvrat dala velikog čovjeka za prijatelja!
Bruno je jedno od onih bića od svijetla koja još uvijek drže ovaj truli svijet na njegovim klimavim nogama. Melek, rekli bi stari Zeničani! Bruno je i onaj nasmijani dječak sa Jalije, sa već srebrnim nitima u kosi ispod koje vrcaju nevjerovatne ideje; lijepe misli, kreacije odjeće za dame i igračke za djecu, gravure, slike i nakit koji pod njegovim vještim prstima dobijaju pečat vrhunske umjetnosti! Nema toga što ovaj moj Đepeto ne može smisliti i ostvariti. Da vas podsjetim, Đepeto je bliski Brunov „rođak“, lik iz jedne druge bajke i drugog vremena, onaj koji je svojevremeno mogao sve, pa i da napravi dječaka od tvrdog drveta, za svoju mekanu dušu.
Jednom prilikom Bruno me pozva u ribolov, a ja, kao i svaki pjesnik, iskoristih priliku da šmugnem od obaveza, iako bih na onoj jesenjoj kiši lakše sklonio puža sa trotoara, nego stavio crva na udicu. Stuštimo ti se, dakle, nas dvojica u njegovom krševitom autu ( a i kakav bi bio ), u Donji Vakuf! A tamo, ja, kao zakleti džainista ( neka vrsta eko-sekte iz Indije, koji čitav život, poput hirurga, nose platneni povez preko usta da slučajno ne bi progutali bilo kakav sitni oblik života ), elem, ja, džainista, stuštim se na najbliže pivo, a Bruno poče da lovi pastrmke na zastavicu! Nekoliko gostiju u kafani upita me zašto mi drug nije ušao? Kad rekoh da će Bruno ostati na vodi do noćas, oni se zgledaše: – Naš Bruno?! Znaš li ti da se ova rječica posred grada zove „Brunin revir?! On ti je naša ribarska legenda!“. E pa Čokija znaju i na sjevernom polu, pomislih. Elem, legenda je pecala i pecala i vraćala ribe u vodu sve do kasne večeri, a ja iste noći ne smjedoh majci na oči sa samo dvije dozvoljene ribe za ponijeti.
Ovih par crtica sam napisao kao uvod u priču o otvaranju Brunove slikarske galerije, njegove nove zanimacije u staroj čaršiji. Razletim se okolo da javim prijateljima za otvaranje prekrasne, male galerije, pozvah novinare, televiziju… koja je, po običaju obećala, pa slagala. Zainteresovanih jedva „nahvatam“ nekoliko, jer niko ne zna da moj frend, pored brojnih talenata – i fantastično slika. A za te slike sam pravi ramove, sam rasteže platna… Nekoliko minuta pred otvaranje, u 18,20 h – ni žive duše! A slike – da te zaboli srce od ljepote! Bruno se samo smije: – Ma ne sikiraj se! A navukao meze, pića i kolača iz „Slatkog ćošeta“, za 100 ljudi. Ujedanput, iza ćoškova, iz nekih kola, odovud i odonud počeše da dolaze neki fini, elegantni ljudi, parovi ruku pod ruku, vidi se – civilizovani ljudi od kulture! Prostor se učas napuni tako da to godinama nisam vidio, čak ni na izložbama „poznatih“, lokalnih slikara, niti književnim večerima zeničkih „klasika“ sa 50 knjiga i deset prijatelja i jednom nagradicom. Nasta grljenje i ljubljenje, čestitke, raspitivanje za familiju, prijatelje… Shvatih da su to uistinu brojni Brunovi prijatelji, kultivisani, uspješni ljudi, pristigli za ovu priliku i sa drugih kontinenata.
I kako to već ide, profesor, mr Jasmin Kukavica ( i on je, naravno, slikar i prijatelj ribar ) održao je prekrasnu riječ o prijateljevom radu i rijetkoj ali dragocjenoj pojavi dobrog, talentovanog i kreativnog čovjeka, koji živi i stvara među nama, ali tako tiho i skromno, da Zeničani i ne znaju kakav biser od čovjeka prolazi svaki dan pored njih, na svom starom, predratnom „kontrašu“. Svratite dragi Zeničani u onaj zapušteni hodnik stare čaršije, gdje je donedavno bila isto tako lijepa mala knjižara „Logos“. Svratite u galeriju „Brunner“ da popijete kafu sa rijetkim čovjekom i umjetnikom, Brunom, da upijete malo koloraturne ljepote, da popričate o ljudima i odmorite od ljudi.
Bojan Bogdanović
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
