Kako koračam u svijetu ljudi, smrtnika i nepokondirenih hodača, i uz to volim prirodu evo još jednom skrećem pozornost na planinski biser, niti planina niti brijeg, nego nešto između, što bi rekli taman. Nedjeljni iskorak u ovaj Bogom dani rezervoar sunca i snijega, vijugavih staza koje će i one upornije zamoriti a opet niko da zaluta.
Nedjelja i još zimski školski raspust bili su prigoda da se na Smetovima nađe najviše djece. Samo bezdušni mogu se oglušiti na onaj smijeh koji dopire od njih sa svih strana.Ima ih oko restorana na ljuljačkama i oko snješka se zabavili, dok roditelji ispijaju kaficu ili čaj za marku onu bosansku. Drugi se opet sankaju,treći grudvaju. Javno gradsko preduzeće za prevoz putnika organiziralo je i autobus za marku, opet bosansku. Turistička zajednica je obilježila i znakovno kuda se kretati ka određenim destinacijama ali i posadila katru sa dobrodošlicom. Na parkingu odavno nema mjesta jer je parkiranje džaba pa se novopridošli parkiraju niz put prema domu željezare ili gore uz put prem izviđačkom domu. Samo je Šaban sa mercedesom kojem je generacija, zajedno su davno doživjeli stotu, pokušava ući u šetališnu zonu.
Nepregledne kolone pješaka, zanesenjaka, studenata, đaka, na sreću bez ludaka, upijaju sunce koje u izobilju pada na već ozarena lica. I doktor na biciklu pristiže na već pun parking, kažu direktor bolnice, bivši, sadašnji budući nije niti moja kamera uspjela zabilježiti jer se brže smjenjuju bar kada je Kantonalna bolnica u pitanju.
Stižu mi i prijatelji, čekam ih u zasjedi, zagrljen suncem koje me ugrijalo i podiže temperaturu do tačke znojenja. Šetamo prema spomeniku natiskani a da niko nikome ne smeta, svako u svojoj priči i samo svome uživanju. Potom se u povratku spuštamo do doma „Željezara“ ispred kojeg na par mjesta vidim i rukom ispisane i printane poruke, kako se boravak treba prijaviti nekom domaru radi naplate takse za boravak marka po osobi. Iako je i ovo marka, neću je svrstat u bosansku nego li u onu pohlepnu koju je zacrtla družina pomenutog društva. Na čast neka im služi mada je oni nemaju.Da su se bar pobrinuli da dvorište ispred doma počiste od mnogih plastičnih flaša.Jok!
Spuštam se u zonu gdje ovo društvo ne gospodari na snježnu padinu i srećem malog Muju koji mi razdragano upada u kadar ali i kako to zeničani vole reći „upada“ na utabanu stazu za sankanje. Uslikam ga nekoliko puta, ali mu ne bi dosta i on Mujo bi pozirao do sutra. Na onom finijem dijelu ove padine klub eksremnih sportova „Škorpio“ realizuje školu skijanja za najmlađe. Lijepo je vidjeti te nesigurne spustove, još bez štapova, dječice koja sa dnu staze čekaju da ugledaju „prst gore“ njihova instruktora. Želja me povuče da se i ja okušam u već poodavno zaboravljenoj disciplini koju sam kao dijete usavršavao više na pozadini nego na sankama. Posudim sanke od djece i evo me niz stazu.Nisam zaboravio, ako sam malo i podjetinjio neka sam.
Na povratku po ustaljenom običaju natočim planinske vode sa izvora i uvijek mi na um padne ona pjesma „ko se jednom napije vode“, što da ne sa Smetova.Ja se svaki put vraćam.
Probajte i vi. Sve za marku a lijepo kao da ste na nekoj od skupih destinacija gdje vam se i zrak umije naplatiti. Dobro došli u izletište za kokuze.
foto i tekst: Said Šteta
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
