Proteklog vikenda naš fotoreporter je zabilježio u Novom Vranduku produkte i rad vrijednog domaćinstva, Vezire i Enesa Sinanovića. Pored kuće je uredna bašta u kojoj je zasijano raznovrsno povrće, paprike, paradajz, grah “motkaš”, krastavci, kupus, luk crveni i bijeli, kukuruz šećerac. U maloj bašti “rodilo” je voće po nekoliko stabala, kruške, jabuke, šljive. Sva avlija je ukrašena prelijepim cvijećem.
Prisustvovali smo i nadjevanju na vijence crvenog i ljubičastog luka, koji je rodio „kao u Banatu“. Na red je došlo i sušenje voća (kruške) u sušnici koju je Enes sam napravio na stari, tradicionalan način. Sušnica, a neko je zove pušnicom, ima tri lijese na tri nivoa na koje se slaže voće za sušenje i sve je napravljeno perfektno i sa stilom.
Kruške se sijeku na dva ili tri dijela, a mogu i cijele, ako su sitnije i onda se slažu na lijesu. Nakon slaganja kruški, lijesa se ubacuje u sušnicu. Svaka lijesa, kada se ubaci u sušnicu, ima svoj drveni poklopac. Naravno, prvo je naložena vatra u ložištu sušnice i za sušenje idu deblja drva, jer bolje drže vatru.
Kada se zagrije sušnica počinje sušenje kruški i to traje oko 20-ak sati. Mora se paziti da se kruške ne suše naglo da ne bi pregorile. U toku sušenja moraju ponekad zamjeniti mjesta prva i treća lijesa, jer se prva najbrže suši, a potrebno je kontrolisati tok sušenja pojedinačnim otvaranjem poklopaca na sušnici i djelimičnim izvlačenjem lijesa na uvid.
Osušene kruške se pokupe sa lijese i odlažu na čisti papir u suhoj i prozračnoj prostoriji gdje stoje nekoliko dana. Nakon toga spremaju se za zimnicu, obično u papirnu kesu i spremne su za pravljenje kompota od krušaka. Ovako se suše i cijele šljive, koje će sazrijeti za nekoliko dana.
Pored sušnice je „pristavljen“ i kotlić sa kukuruzom šečerkom iz vlastite bašte, a u kotlić je stavljeno i nekoliko listova okomine sa kukuruza, koja daje poseban miris skuhanom kukuruzu – varenjku.
I izvještač Zenicabloga se podsjetio na dječačke dane, kada je i njegova porodica, šesdesetih godina prošlog vijeka, imala veću sušnicu-pušnicu, a pod od lijese bio je od pletenog pruća, za razliku od sadašnjih sa letvicama. Tada je kao petnaestogodišnji dječak pomagao svom rahmetli didi Sulejmanu oko izvlačenja lijesa, prebiranja suvih voćki i drugog.
Inače, Enes je otišao u penziju iz zeničke Željezare, a Vezira je bila vrijedna domaćica. Do prije nekoliko godina imali su i veliku kravu, koja je davala dosta mlijeka, te su se pravili razni sirevi, koje je Vezira odlično radila i čiji je masni sir stigao i u nekoliko evropskih zemalja. Godine su učinile svoje i više se ne može „držati“ krava, koja dosta daje, ali krava zahtjeva i dosta rada.
Oni su zadovoljni sa svojim životom, kćerku i sina su izveli na pravi put i oni su zasnovali svoje porodice. Svi su, hvala Bogu, stambeno rješeni. Tu je i četvoro unučadi, a dvije unuke su završile i fakultete. Kažu mi, samo da ih posluži zdravlje, a oni će se i dalje polako „zanimati“ sa lakšim poslovima, prema mogučnostima. Nedavno su nabavili i nekoliko kokoški za vlastitu potrebu. Želimo im puno zdravlja i života u slozi kao i do sada sa svojim najdražim.
Pogledajte foto galeriju koju je priredio naš Ekrem Imamović
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
