FOTO: Zenički “KORZO”

“Hajmo’ na korzo”, bile su česte riječi u predvečerja, lijepa zenička predvečerja, od pubertetskih pa do zrelih, a i kasnijih dana. Zeničko korzo prostirao se od raskrsnice Titove i ulice od Kočevske džamije (Kalemberova radnja, poslije prodavnica “Gvožđara Libela” pa do carine naspram “Beka”. Tu su bila okretišta, neoznačena. Cesta je bila pokaldrmisana kockom, a saobraćaj vozila se odvijao do 18 sati. Preko rampe na carini bile su smještene srednje škole, ekonomska, tehnička, gimnazija na bulevaru, metalurški fakultet, kao i škola učenika u privredi koja se nalazila na kraju srpske mahale. Kraj nastave je oko pola osam navečer, što je obećavalo velik “priliv” na zeničko korzo. Prije nego što korzo “krene”, sa jedne i sa druge strane se poredaju “kibiceri”, momci koji se nadaju da će im neka djevojka baciti pogled, pa da stupe upoznavanju i “skontavanju”. Tu su se svakako zadesili i oni koji nisu iskoristili prvi susret ljubavnog pogleda, a nepisano pravilo je bilo: “Hajde, ništa nije izgubljeno, srest ćemo se na korzu”.

Tu nije trebao nikakav sat, ako hemija radi i korzo će odraditi svoje. Djevojka koja je imala momka šetala je sa momkom, ostale sa drugaricama, što je bio znak da su “slobodne”. Rijetko su muškarci sami šetali, nego su češće bili kibiceri. Slastičarne “Zagreb”, “Pehlivan”, kafana “Rubaija”, radile su u punom kapacitetu, jer evo “novih parova”. Prvi susret, prvi zajednički kolač, kafa, čaj… Obližnji restorani bili su samo za starije, znao se neki red.

Šetalište je bilo toliko gusto da su momčići s Pišća znali donijeti ciglu i lagano je gurajući do sredine šetališta, uz smijeh posmatrali kako se parovi spotiču o ciglu, ne primjetivši je kako od šetača, tako i od ljubavnog zanosa. “Košpice, košpice…”, česti uzvici na korzu od uličnih prodavača, a u jesen “kestenje, kestenje”. Ispred izloga robne kuće NAMA (narodni magazin), poslije “Progres”, bilo je načičkano kako sa kibicerima, tako i sa momcima koji su čekali uposlenice robne kuće, svoje djevojke. Robna kuća je bila i dobrodošla ako je hladno, da se malo ugrije, a najbolje je to bilo na prvom spratu, gdje su se prodavale LP ploče, gdje je ljubazna prodavačica stavljala ploču na gramofon, a mušteriji davala slušalice da istu odsluša. Taman da se čovjek zagrije. U prizemlju robne kuće bio je dugački šank, ali samo za starije goste. Najveći “kibiceri” bili su stariji momci koji su mudro gledali iza zavjesa restorana “Korzo” i bili zadovoljni sa novim saznanjima “ko, s kim, kada, kako”…

Kada čovjek malo razmisli, upita se da li bi se “korzo” moglo svrstati u etnografska obilježja, možda u narodne običaje, ili građanske? Ako se u bosanskim narodnim običajima jasno ogledaju mnoge strane narodnog života života: viteška tradicija, ljepota narodne nošnje, bistrina rezonovanja i bogatstvo jezičnog izražavanja u pjesmi i prozi, te ljubav i privrženost naroda prema svojoj zemlji, što bi danas rekli: “I Srbi i Hrvati i Bošnjaci imaju svoje specifične običaje koji su se odvojeno razvijali kroz vjekove, da što bolje sačuvaju njihovu originalnost, a čiji su onda ovo običaji?“. E, to su zenički običaji, običaji koji se nisu dešavali odvojeno.

Koliko je taj običaj bio jak kazuje i to što su korzo pokušali preseliti u ulicu od kina Central do mosta kod hotela Metalurg. Trajalo je kratko, ali ipak dovoljno da se neki rado sjete prvog susreta koji je možda krunisan i brakom. Za one mlađe čitaoce, ovo je bilo vrijeme šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka, a stariji su već podobro zagazili u četvrtu i petu deceniju braka. Čestitam!