Još u 2010. godini, svoju fotografsku karijeru, Dijana Muminović je započela povratkom u domovinu. Upoznavanjem žena iz Bosne u Americi koje su još uvijek tragale za voljenima izgubljenim u ratu 90-tih, svoj povratak Dijana je posvetila fotografisanju posljedica rata, s ciljem da bi bila glas onih koje su po prvi put u svom životu govorile sa Dijanom.
A iskustvo koje će joj najviše ostati u sjećanju, donijeti mnogobrojne nagrade u svijetu fotografije, izložbu u Kongresu u Washingtonu, italijanskom Senatu, a također i pokazati važnost fotografije, jeste istkustvo na jezeru Peručac. Ovog septembra i novembra, fotografija nastala na ovom jezeru, predstavljena je u Brooklynu i Bronx dokumentarnom centru povodom 30-og rođendana Fondacije Alexije sa izložbom “Od tragedije do svjetlosti”.
“Perućac je bio nevjerovatna ljepota i brutalni užas istovremeno. Oduzimao nam je dah dok smo plovili čamcem i posmatrali refleksije u bistro-tamno zelenom jezeru. Toliko smo bili očarani ljepotom, da je bilo teško zamisliti da kada izađemo iz čamca, ćemo biti na suhom tlu jezera, i gdje ćemo hodati po kostima ljudi bačenih u rijeku 90-tih,” rekla je Dijana.
“Pronađeni su ostaci kostiju 2009. godine kada je hidroelektrana Bajina Bašta u blizini Višegrada popravljala neku grešku, a zatim su ostaci počeli da plove na površinu rijeke, gdje ih je primjetio lokalni mještanin iz Višegrada,” sjeća se Dijana kada su joj iz ICMP-a (Institut za nestale u BiH) govorili.
“Perućac je bio poseban u smislu da je stotinu volontera širom BiH dolazilo svaki dan puna tri mjeseca da pomognu, odnosno, da kopaju po jezeru.”
2010. godine je identificirano 180 tijela iz jezera, ali jezero je ponovo bilo potopljeno prije nego se istraživanje završilo. Nekoliko godina kasnije, jezero je opet presušilo i identificirano je još 19 tijela, ali kako kažu istrazivači, sigurno je da sva tijela nisu pronađena.
“Nakon Peručca provela sam još nekoliko godina fotografirajući masovne grobnice. Penjala na brda i planine kako bi došli do jama u kojima su tražene grobnice, prisustvovala obilježavanjima i godišnjicama,” rekla je Dijana. “I bojala sam se, a istovremeno i ohrabrila. Divila svim profesionalcima koji su uspjeli deminirati mjesta i ići na mjesta naše zemlje za koje nisam znala ni da postoje..”
Danas je Dijana ponosna što i nakon mnogo godina njene fotografije pronalaze mjesto gdje će drugi vidjeti dio priče kojoj je bila posvećena.
“Posebno mi je drago da je to u New Yorku i da je dio Fondacije koja me je jednom nagradila, a u kojoj za njenih 30 godina je prošlo mnogo fotografa.”
Danas Dijana korača planinama uz dobro poznavanje prošlosti, ali korača u nadi ka boljoj budućnosti gdje, kako objašnjava, fokusira se na na vidljivu površinu naše zemlje—planine i njene ljepote. “Kopanje po prošlosti je bolno, ne samo žrtvama, ali i svjedocima, fotografima, volonterima. Svima. Voljela bih da ne ostanemo zauvijek zakopani u prošlosti.”
Kao fotožurnalist, Dijana osjeća da je uspjela dati svoj doprinos i prenijeti dio historije i prezentovati je na mjestima gdje je bilo potrebno, ljudima koji su trebali da čuju, vide i znaju. Na ovu temu Dijana je izdala i elektronsku knjigu pod nazivom “Tajne Peručca” koju možete pogledati u PDF formatu – OVDJE.
Dijana je osnivačica Škole fotografije u Zenici čiji je cilj da na druge prenosi moć fotografije.
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
