I danas imamo takvu vrstu pritiska gdje se od nas traži da se izvinimo cjelokupnoj javnosti, te nam se sugerira gdje bi trebao biti fokus našeg djelovanja. To je apsolutno neprihvatljivo, kaže glumac Saša Handžić.
Saša Handžić, glumac Bosanskog narodnog pozorišta Zenica, rođen je 1979. godine u Zenici, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Glumu je diplomirao na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu 2007. Na početku glumačke karijere bio je član Dječije scene BNP-a Zenica, a potom je pohađao i završio Dramski studio BNP-a Zenica. U tom periodu igrao je u brojnim predstavama iz produkcije Dječije i Omladinske scene.
Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu upisuje 2000. godine. Tokom studiranja ostvario je brojne glumačke kreacije, od kojih su najznačajnije: Filoktet u predstavi “Filoktet” H. Mullera, Liben u predstavi “Georg Danden” Moliera i Otelo u predstavi “Otelo” W. Shakespearea; diplomirao je na ulozi Serža u predstavi “Art Y. Reze” sa ocjenom 10. Tokom studija igrao je povremeno u BNP-u Zenica, Narodnom pozorištu u Sarajevu, East West centru Sarajevo, Altteatru Sarajevo, radiodramskim i TV emisijama na BHRT-u.
Godine 2009. postao je član glumačkog ansambla zeničkog pozorišta. Od tada je ostvario četrdesetak uloga u matičnom pozorištu, a za svoj rad je višestruko nagrađivan na festivalima u zemlji i inostranstvu. Osim u teatru, igrao je i na televiziji (“Na rubu pameti”, “Lud, zbunjen normalan”, “Žene s broja 13”) i filmu (“Dani Ismeta K.”, “Bric a Brac”, “Naša muzika”).
PROŽDIRANJE NEISTOMIŠLJENIKA
Dobitnik je dvadesetak nagrada za pozorišne uloge, među kojima su nagrada za najboljeg mladog glumca na Festivalu BH drame u Zenici 2009. godine za ulogu u predstavi “Švedsko srce moje majke”, nagrada za najboljeg glumca (i po stručnom žiriju i žiriju publike) za ulogu u predstavi “Mujo, Suljo i Fata” u društvu spektakla na Susretima pozorišta/kazališta BiH u Brčkom 2013, nagrada za najboljeg glumca za ulogu u predstavi “Neće biti smak svijeta” na Internacionalnom teatarskom festivalu Živi fest Živinice 2021. i nagrada za najbolju sporednu ulogu Ize u predstavi “Neće biti smak svijeta” i ulogu Vanje u predstavi “Kuća” na Internacionalnim teatarskim susretima Brčko distrikta BiH 2022. godine.
PREMIJERNA IZVEDBA PREDSTAVE “GROBNICA ZA BORISA DAVIDOVIČA, KAKO JE DANAS ZIDAMO” IZAZVALA JE RAZLIČITE REAKCIJE, A POSEBNO SE ISTIČE REAKCIJA UDRUŽENJA ZENIČKIH INTELEKTUALACA “SUDIJA GRADIŠA” KOJA OPTUŽUJE REDITELJA ZLATKA PAKOVIĆA I BNP ZA ANTIBOŠNJAČKU PROPAGANDU. VAŠ KOMENTAR.
– S obzirom na to da sam već radio sa Zlatkom Pakovićem na predstavi “Bojte se Allaha: smisao života i smrti Ćamila Sijarića”, te poznajući njegov cjelokupni rediteljski opus, znao sam da će i ova predstava sigurno izazvati različite reakcije. Zlatko je reditelj koji se uvijek bavi aktuelnim temama, propituje sadašnjost, anomalije sistema u kojem živimo i o njima oštro, precizno i nedvosmisleno progovara sa scene. U predstavi “Grobnica za Borisa Davidoviča, kako je danas zidamo” povlačimo paralelu između staljinističkog režima i sopstvene sadašnjosti. Osnovna poveznica ovih sistema je nemilosrdno proždiranje političkih neistomišljenika. Govorimo o korumpiranosti pravosudnih organa, falsificiranju dokumenata, veleizdaji, igranju tuđim životima zarad prikrivanja brutalne krađe. Zbog toga nas pomenuto društvo “intelektualaca” optužuje da vrijeđamo Bošnjake, hidžab, nikab, državu BiH, da negiramo genocid. Zapravo, ovim pismom oni samo dokazuju da se staljinističke metode koriste i danas. Napadi uvijek idu po istoj matrici, udara se na najosnovnije emocije, na patriotizam, na ulogu žrtve, ali te optužbe u realnosti nemaju gotovo nikakvo opravdanje, jer su tumačenja dijelova predstave potpuno pogrešno interpretirana.
KOLIKO POLITIČKI TEATAR MOŽE PROBUDITI SVIJEST KOD LJUDI?
– U dosadašnjoj karijeri često sam imao priliku igrati u predstavama koje se, između ostalog, bave i političkim zbivanjima. Zapravo, jedan od zadataka teatra i jeste da propituje aktuelni politički trenutak, te da sa scene o njemu progovara u umjetničkoj formi. Zbog toga su glumci i reditelji kroz istoriju često proganjani, a predstave i filmovi zabranjivani/cenzurisani. Evo, i danas imamo takvu vrstu pritiska, gdje se od nas traži da se izvinimo cjelokupnoj javnosti, te nam se sugerira gdje bi trebao biti fokus našeg djelovanja. To je apsolutno neprihvatljivo. Pogotovo u društvu koje je maksimalno zatrovano svekolikim i svakodnevnim političkim manipulacijama, izazivanjem nacionalne mržnje, spinovanjima, rušenjem države i sistema. Zanimljivo je da se “intelektualci” gotovo nikad ne oglašavaju povodom zapaljivih izjava političara, ali ih uvijek osobno dira kada se sa scene progovara o problemima u društvu. To je dokaz da teatar jeste moćno oružje, da riječ izgovorena na sceni ima posebnu težinu i zbog toga iskreno vjerujem da teatar može da mijenja svijest ljudi. Ukoliko zbog ove predstave barem jedan gledalac promjeni svoje mišljenje o društvenoj stvarnosti, naša misija je imala smisla.
JESMO LI SAZRELI ZA PROMJENE, ODNOSNO ZA ISTINE KOJE NISU PODUDARNE SA ONIM KOJE NAM SE SERVIRAJU?
– Nažalost, mislim da još nismo. Dokaz za to je i ovakva vrsta reakcije na predstavu. Protiv slobode javne riječi imamo ovakvu reakciju, a nema reakcije na to što nam je dojučerašnji premijer Federacije polovinu svog mandata (radnog vremena) “odradio” na suđenju, na optuženičkoj klupi. Za prijavu na bilo koji konkurs morate imati potvrdu o nekažnjavanju i potvrdu da se protiv vas ne vodi neki sudski proces. Ali to, po svemu sudeći, ne važi za visoke političke dužnosnike. Za mene to nije normalno, a društvo koje takve stvari dozvoljava nije spremno na promjene.
Zlatko je reditelj koji se uvijek bavi aktuelnim temama, propituje sadašnjost, anomalije sistema u kojem živimo
IGRATE FEDJUKINA U PREDSTAVI. NA PRESICI PRED PREMIJERU REČENO JE DA U DANAŠNJE VRIJEME NEMA NIKO KOGA BISTE UPOREDILI SA BORISOM DAVIDOVIČEM. KOLIKO FEDJUKINA IMAMO DANAS?
– Uloga isljednika Fedjukina je izuzetno zahtjevna. Fedjukin je tipičan sljedbenik staljinističke ideologije koji je spreman da za više ideje osudi, ili čak ubije, ljude za koje zna da su nevini. Gradili smo ga tako da on pored ove osnovne karakteristike ponekad pokazuje i neku vrstu empatije prema svojim žrtvama. Pored toga, Kišove rečenice su značenjski izuzetno bogate, sa mnogo podteksta, što pred glumca postavlja poseban izazov. Dodatnu težinu nosi i činjenica da je na praizvedbi, u dramatizaciji samog Danila Kiša, na sceni tadašnjeg Narodnog pozorišta Zenica, ulogu Fedjukina igrao doajen našeg glumišta, pokojni Žarko Mijatović. Mala scena na kojoj smo mi postavili “Grobnicu” nosi njegovo ime. Na neki simbolički način, zatvorio se krug oko te uloge, a pred mene stavio odgovornost i čast da je igram. Danas, po mom mišljenju, imamo mnogo više Fedjukina nego što ih je bilo u vrijeme staljinizma.
KAKAV JE BIO NAČIN RADA SA PAKOVIĆEM? KOLIKO JE TEŠKO BILO NAPRAVITI MINIMALISTIČKU PREDSTAVU KOJA TOLIKO TOGA GOVORI O DVA RAZLIČITA VREMENA?
– Sa Zlatkom smo imali izuzetnu saradnju, koja se prevashodno temeljila na uzajamnom povjerenju. Proces je prošao bez ikakvih problema iako smo se bavili jako teškim temama. Predstava je upravo zbog svoje minimalističke postavke potpuno glumačka, igra se na gotovo praznoj sceni sa publikom koja vam diše za vratom. To što mnogo toga govori o dva različita vremena, rezultat je mnogo istraživanja u samom procesu rada i kvalitetne dramaturške postavke.
MALO JE AUTORA KOJI SE USUĐUJU GOVORITI OTVORENO, FRLJIĆ, PAKOVIĆ… IMA LI TREĆI? NEDOSTAJE LI JEDAN TAKAV REDITELJ BOSNI?
– I sa Frljićem i sa Pakovićem sam imao čast sarađivati, a što se tiče trećeg, a ujedno i domaćeg reditelja koji se na sličan način bavi teatrom, rekao bih da je najbliži tome Haris Pašović. Sa njim sam također radio nekoliko predstava, i u njima smo često na sličan način propitivali naše društvo. Ne znam da li nam nedostaje više takvih reditelja, ali mislim da nam nedostaje reditelja koji se sa tolikom strašću (kao svi gore pomenuti) bave temama koje ih istinski diraju i potiču ih da o njima javno progovore.
OTKUD SAŠA U POZORIŠTU?
– Imao sam sreću da je moj pokojni otac Ibrahim Handžić bio glumac BNP-a Zenica, tako da sam od malih nogu, sa svih strana, imao priliku upoznati čari pozorišta, beskrajno se u njega zaljubiti, a potom (kao što mi je i on sam jednom prilikom rekao) i raditi najljepši posao na svijetu.
IMA LI ULOGA KOJE STE PRIŽELJKIVALI, A NISTE IH OSTVARILI I SA KIM NAJBOLJE SARAĐUJETE NA SCENI?
– Nemam neku ulogu koju posebno priželjkujem, ali bih volio da se u skorije vrijeme na našoj sceni postavi neka Čehovljeva drama. Zaželio sam se takve vrste drama i likova.
OSJETILI SMO POVJERENJE
Imam sreću da me reditelji vide u dosta različitih vrsta uloga, ne stavljaju me u određeni fah, što me posebno raduje. Na sceni najviše volim sarađivati sa glumcima koje smatram boljim od sebe. Za mene je gluma neprekidan proces učenja, istraživanja, rada na sebi, a pored takvih glumaca, i sam mogu više učiti i napredovati.
ADIS MEHANOVIĆ U PAKOVIĆEVOJ PREDSTAVI KOJA JE PREMIJERU U BNP-U ZENICA IMALA PROTEKLOG VIKENDA IGRA ULOGE BORISA DAVIDOVIČA I PREMIJERA DAVIDA ABRAMOVIČA. REKAO NAM JE DA SE NADA DA JE PREDSTAVA OSTVARILA EFEKAT.
– Neke predstave radite da biste probudili eventualno svijest kod ljudi. Ako se jedan čovjek od onih koji pogledaju predstavu zapita da li razmišlja ispravno, da li ga neko iskorištava za nešto, ostvarila je efekat. Kad je ovakav tip predstava u pitanju, trebaju se reći neke stvari. U predstavi se tematski daje naznaka šta, o kome i o kojem vremenu je riječ, ali su likovi vezani za Kiša i kombinaciju njegovih dijela.
REKAO JE DA JE ULOGA BORISA DAVIDOVIČA ZA NJEGA MOŽDA BILA I NAJZAHTJEVNIJA U DOSADAŠNJOJ GLUMAČKOJ KARIJERI ZATO ŠTO JE “DANAS TUMAČITI BORISA DAVIDOVIČA VELIKA DUŽNOST, OBAVEZA I ODGOVORNOST”, A PRITISAK KOJI JE U POČETKU OSJEĆAO POMOGLA MU JE DA RIJEŠI CIJELA EKIPA.
– Imali smo jako lijepu saradnju, zaista lijep proces bez i jedne jedine trzavice. Shvatili smo o čemu je riječ i nekako smo bili podatni za saradnju. Režiser Zlatko Paković pustio nas je, osjetili smo povjerenje i isplivalo je to što je isplivalo. Unutar procesa smo pričali o tome ko bi danas mogao biti Boris Davidovič, šta znači danas biti Boris Davidovič? Nismo uspjeli naći pravi primjer nekoga ko danas za ideje, za principe, za istinu ode do samog kraja, do svojih limita i psihičkih i fizičkih.
Autor: Mirza Dajić/oslobođenje.ba
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
