Otimačina i nepravedno postupanje komunističko-ateističke vlasti. Oduzimanje zemljišta i poljoprivrednih proizvoda u Donjoj Gračanici, Hecama i Ričicama (općina Zenica) poslije 2. sv. rata 1945-1990. godine.
Za posao oko izgradnje Željezare, korita rijeke Bosne, naselja Kanal, kao i za izgradnju pruge normalnog kolosijeka, te teretne željezničke stanice bilo je potrebno prenijeti vlasništvo zemljišta na grad, odnosno državu. Vlasnici tog zemljišta su bili uglavnom posjedničke i težačke porodice sa periferije grada (Donje Gračanice, Ričica, Heca i Tetova) iz porodica: Sivac, Cogo, Bošnjak, Skender, Kadrić, Stupar, Vehabović, Beganović, Bajramović, Alić, Helvida, Šišić i drugih, te porodice Babahmetović i Čamđić na lokalitetu Blatuša.
U Donjoj Gračanici su oduzimane parcele u “Polju” i “Lukama”. Muslimani su cjelokupnu imovinu najviše ulagali u nekretnine, a prije svega u zemljište. Neki od glavnih razloga su: stroga vjerska zabrana bogaćenja na račun kamate (to je distanciralo muslimane od banaka i “harama”), vezanost za feudalni sistem proizvodnje i česta promjena vladajućih režima. Stoljećima je to bila plodna oranica gdje se proizvodila hrana, a Gračanica je bilo jedno od najbogatijih sela u zeničkom kraju što se vidjelo još po popisima iz tursko-osmanske države, kada su najviše prihoda po osnovu poljoprivrednih artikala uplaćivali državi. Međutim, umjesto pravične naknade ljudima su oduzimali najvrjedniju zemlju uz minimalne naknade, ili zamjenom za državne obveznice koje ljudi nisu umjeli ni izgovoriti, a kamoli znali šta znače. Obeštećenja su bila minimalna, a rok otplate obveznica 30 godina.
U ličnim arhivama nasljednika nekadašnjih vlasnika zemljišta se i danas mogu pronaći ti bezvrijedni papiri (obveznice), koji podsjećaju na jedan represivan i nepravedan sistem vlasti. Parola je tada glasila: “Zemlja seljacima, fabrike radnicima”. Sistem radničkog samoupravljanja se sveo na partijsko upravljanje KPJ (odnosno kasnije SKJ), putem partijskih činovnika po preduzećima. Zapošljavanje je bilo po partijskom diktatu, a članovi partije su imali prednost u svakom pogledu, kod školovanja, zapošljavanja ili napredovanju na radnom mjestu.
Na skici se vidi stari tok Bosne sa adama. Gornji dio se u narodu zvao “Bokovi” i tu su bili vlasnici uglavnom stanovnici Ričica, a donji dio se nazivao “Dužice” i vlasnici su bili uglavnom stanovnici Donje Gračanice. Danas su u “Polju” i na “Lukama” pogoni visoke peći i koksare. Kuća kod brane na Bosni je bila u vlasništvu Tome Kuliša, a odmah pored te kuće rijeka Bosna je skretala starim koritom prema Podbrežju i vraćala se kod ušća Gračaničke rijeke u današnje korito.
Neki od zemljoposjednika iz Gračanice, Ričica i Heca kojima je oduzeto zemljište bez adekvatne nadoknade:
Alija Heco (1887-1951) iz Heca je zbog odbijanja predaje svojih poljoprivrednih proizvoda prokazan i uhapšen od strane tadašnje komunističke vlasti, pa je osuđen na zatvorsku kaznu od godinu dana kao “državni neprijatelj”. Alija je preživio 1. i 2. svjetski rat, bio pismen i ugledan čovjek, govorio njemački jezik, poznavao turski i arapski, pomagao komšiluku kao zamjenik muhtara u Hecama. Bio je vakif dijela zemljišta za mesdžid u Hecama i bez naknade je 30 godina obavljao teravih-namaze u Hecama. Oduzeto mu je puno zemlje u Polju pri izgradnje “Nove Željezare” bez prava na naknadu. U zatvoru u N. Zenici je obolio a umro je nekoliko sedmica poslije izlaska iz zatvora 1951. godine.
Derviš (Salko) Sivac (1890-1952) iz Brca je bio efendija u Gračanici, ali i vrijedan poljoprivrednik sa mnogočlanom familijom. Derviš je, sa Latifa-hanumom (rođ. Heco), imao 5 sinova (Hazim, Rifat, Ismet, Izet i Hajrudin) i 3 kćerke (Hajrija, Fahrija i Razija). Bili su složni i obrađivali su dosta zemlje u Brcu, Polju, Planama, Mokracu, Bari, Tuku, Stupu, Zamlinci, Selišću, Lukama, Kruškama, Brguljicama i Mešanovom brdu. Držali su stoku i konje, prehranjivali se i štedili za izgradnju kuće, koju su završili 1951. god. u centralnom dijelu Gračanice (Mahala) (dupleks kuća). Komunistička vlast je (tada) najavila oduzimanje te kuće kao višak imovine, mada su oni bili brojna porodica, sa oženjenim sinovima i unučadima (18 članova porodice). Dervišovi sinovi Ismet i Hazim su 1952. godine preselili u novu kuću, a vlast je naredila da se prizemlje kuće pretvori u društvenu imovinu. Tu je otvorena prodavnica i skadište poljoprivrednih proizvoda i alkohola, bez obaveze plaćanja kirije vlasnicima. Prodavnica (zadruga) je bila u tom prostoru sve do 1959. godine. Pored toga, Dervišu je oduzeto mnogo zemlje u Polju, uz naknadu u državnim obveznicama sa rokom naplate od 30 godina.
Šerif (Sulejman) Kadrić (1921-1994) – Šerifu je 1949. godine oduzeto 8 duluma zemlje u Polju (danas Koksara) za koje je dobio “obveznice”, a dio obveznica je mogao mjesečno mijenjati za hranu u veoma malom iznosu. Velika polja su oduzeta, Šerif je hranio 5 sinova i 4 kćerke, a ostao je bez ravničarske zemlje.
Ćamil (Salko) Sivac (1898-1956), brat Dervišov, je imao puno zemlje u Polju. Komunistička vlast je, za potrebe izgradnje “Nove Željezare” i trase nove “Omladinske pruge Šamac – Sarajevo”, putem “Gradske eksproprijacione komisije”, oduzela od Ćamila (i drugih mještana Donje Gračanice, Tetova i Ričica) mnogo zemljišta. Komisija je naredila isplatu u dinarima, kao obeštećenje, ali u državnim obveznicama, i to sa rokom otplate na 30 godina. Na kraju Rješenja o oduzimanju imovine je obavezno stajalo: “smrt fašizmu – sloboda narodu”. Navedena parola je bila samo maska za otimačinu zemlje od naroda, bez prava na žalbu. Alternativa je bila proglašavanje za “državnog neprijatelja” i zatvorska kazna.
Avdija (Salko) Skender (1895) iz Brca je imao posjede na lijevoj obali Bosne u Tetovu, koje je posjedovao sa svojom hanumom Umom Bajramović (1900). Zemlja je oduzeta i za nju su izdate obveznice sa rokom naplate od 30 godina, a koje nikada nisu realizovane. Avdija je bio prinuđen na obradu zemlje u brdskom dijelu Gračaničke kotline, je prehranjivao brojnu porodicu.
Husejn (Pašo) Beganović (1891-1958) iz Ričica bio je posjednik i trgovac sa velikim imanjem. Aktivno je učestvovao u političkom djelovanju političke partije JMO (Jugoslovenska muslimanska organizacija) u Kraljevini Jugoslaviji, a 1927. godine (jedan od četvorice iz Zenice) ulazi u Glavni odbor JMO u Sarajevu. Posjedovao je preko 300 duluma zemlje u Polju (“Bokovi”) i na Mokracu (uz uskotračnu prugu). Njegova hanuma Hatidža je 1944. godine poginula prilikom bombardovanja željezničkog mosta u momentu kada su bombe pogodile njihovu kuću koja se nalazila u neposrednoj blizini. Husejnov i Hatidžin sin Mulo je 1942. godine odveden od strane ustaške vlasti u logor Jasenovac gdje je ubijen pri pokušaju bijega i prelaska Save. Husejn se ponovo ženi, nakon pogibije hanume Hatidže, sa Umijom i ima sa njom četiri sina i kćerku. Komunistička vlast je njemu i njegovim nasljednicima oduzela većinu zemljišta radi izgradnje “Nove željezare”, prokopavanja kanala za novi tok rijeke Bosne, izgradnje pruge širokog kolosijeka, izgradnje magistralne ceste M-17, izgradnje osnovne škole na Kanalu i Peharama itd. Ni on, a ni ostali posjednici nikad nisu isplaćeni za navedene posjede, a vlast je za većinu tih posjeda dodijelila obveznice sa rokom isplate na 30 godina. Na mjestu njegove velike porodične kuće je poslije 1950. godine napravljena Mljekara Zenica. Kuća je bila jedna od najvećih u čitavom kraju – sa tri betonske ploče i električnom rasvjetom, a useljena je 1940. godine, pred sami početak 2. svjetskog rata.
Na fotografijama su:
Katarstarska skica Gračanice iz 1882. godine Alija Heco, Derviš i Latifa Sivac, Šerif i Lejla Kadrić, Ćamil Sivac, Avdija i Uma Skender, Husejn Beganović i njegov posjed na mjestu mljekare ZIM Zenica.
Iz knjige “Gračanica između Vranduka i Bilinog polja” – Asim Kadrić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
