– Tek kada sam izgubio majku, shvatio sam šta su stariji mislili pod izrekom: “Kada izgubiš majku, tek si onda siroče.” I to je zaista tako. Naravno, sretan sam da je, opet nekako po tom narodnom, išlo sve po redu, ali moram priznati da roditelj nikada nije star kada odlazi – riječi su filmskog i pozorišnog glumca Harisa Burine (51). Dani otkako ga je, kako ističe, “napustio jedini prijatelj bez mita”, najteži su mu u životu. Sve se dogodilo u protekloj godini. Majka mu je imala moždani udar dok je bio na turneji sa monodramom “Ćorkan”. Tada su njegova supruga Uranela i on obustavili sve privatne i poslovne obaveze i posvetili se njoj, a oporavak je trajao šest mjeseci. Ali, nakon toga je pala i slomila kuk i opet je šest mjeseci bila u postelji…
– Učinili smo sve da je podignemo na noge, ali eto, sudbina je htjela da se dalje nije moglo. Sretan sam da je preselila bez velike patnje s obzirom na to da sam veliku patnju imao s ocem. Uloga majke u životu svakog čovjeka je ogromna i presretan sam što sam imao ženu pored sebe koja me je učila moralu, životu. Slobodno mogu da kažem da sam glumac, umjetnik ili dobar čovjek samo zato što je njen odgoj bio takav – dodao je. Burina se sada polako vraća svojim obavezama, glumi, publici.
Pripala Vam je uloga u predstavi “Sinovi umiru prvi”, koju na scenu Bosanskog narodnog pozorišta Zenica postavlja reditelj Boban Skerlić.
– Sretan sam da u ovakvoj situaciji počinjem da radim kako bih odagnao sve ružne misli od sebe. U toku su probe za predstavu “Sinovi umiru prvi”. Radujem se tom projektu, iako igram skoro najmanju ulogu. Također, već 31. januara u Splitu igram dvije izvedbe “Ćorkana”, a inače, ono što me najviše raduje od svega jeste da ću sa svojim bratom Sejom Sexonom uskoro, tamo negdje u februaru ili martu, dakle što prije, početi snimati film “Pišonja i Žuga”.
Film treba režirati Aleš Kurt, a scenarij piše Sejo Sexon, i to prema popularnim pjesmama “Zabranjenog pušenja” – “Balada o Pišonji i Žugi”, “Bos ili hadžija” i “Guzonjin sin”.
– Jeste. “Pišonja i Žuga” je osnova filma. Sejo je napisao fantastičan scenarij, koji se tiče svih nas. Na svoj način govori o prošlom i ovom, sadašnjem vremenu. Naravno, govori i o sudbini, o ta dva mladića, a iznad svega, govori o duhu Sarajeva i o jednoj poetici koja je u bivšoj Jugoslaviji bila moguća samo u Sarajevu. Dakle, sa mnogo humora dolazimo do suza.
Koja je uloga Vama pripala?
– Pa, ja sam taj Lepi, koji ih natjera na to sve. Mislim da će to, s obzirom na sav background, biti film koji nam je nedostajao i koji će raja zasigurno u cijelom regionu voljeti, jer se sjećaju dobrih vremena, ali se sjećaju i te nevjerovatne sudbine dvojice mladića. Ali, iznad svega, sjećamo se neke energije koja je tih osamdesetih vladala i mislim da će to biti, što bi Elvis J. Kurtović rekao: “Mislim da imamo hit.”
Rekli ste da je šteta što niste bili pjevač “Zabranjenog pušenja” te da je Nele Karajlić bio najbolji. Kako komentirate činjenicu da se svega toga sam odrekao?
– Prema mom mišljenju, život muškarca određuju žene.
Ko je glavni u porodici Burina?
– Ja sam glavni samo kada nisam u kući. Čim uđem u kuću, fataj se papuča. Obožavam svoju suprugu, volim je, ne dam je nikome i čak i onda kada me najviše na svijetu iznervira, ne bih mogao zamisliti svoj život bez Uranele.
U to vrijeme utjelovili ste čuveni lik Ahmeda Saračevića iz “Audicije”.
– “Audicija” je jedina predstava iz onoga doba koja je progovorila jezikom naroda, jezikom taksiste, jezikom doktora, pravnika, ali Boga mi, i tetke Hanife iz granapa. Ljudi su to prepoznali i osjetili da tu, ustvari, nema glume, da se tu radi o jednom životu na sceni. Učestvovao sam u svemu što je tih osamdesetih bilo najvažnije, ne samo u Sarajevu, BiH, nego i u Jugoslaviji. Ponosan sam na to vrijeme, zaslužili smo da nas ljudi i danas spominju. Ali, bojim se tih nekih velikih jubileja, ne bih volio da mislim da starim. Meni su, ipak, najdraže dvije nagrade, koje sam 1987. i 2003. godine dobio u Edinburgu. A sudbina glumca je takva da ja danas ne mogu ići ulicom a da mi ne govore: “Halo, Jakove, je l’ ti vratio Izet pare?”
Serija “Lud, zbunjen, normalan” je neko novo čudo koje se rodilo u godinama poslije rata.
– Scenarista Feđa Isović je čisti genij. Čovjek koji umije da sluša, vidi… on je jedan prokleti Hercegovac, koji je beskrajno duhovit. Sjećam se kada me je prvi put vidio, mislio je da je Al Pačino došao po njega u stan, jer je on tada bio mala raja, a sada sam ja mali penzioner za njega. No, smatram da je on, između ostalog, dobitnik zlatne medalje za nešto drugo. On je svojom serijom, praktično, pomirio na neki način cijeli Balkan, jer su ljudi konačno počeli da se, kao osamdesetih za “Audiciju” ili “Nadrealiste”, smiju istim stvarima. Dakle, smatram da je taj smijeh postao još jedina i posljednja komunikacija između nas na ovim prostorima.
Diplomirali ste u klasi Emira Kusturice na Akademiji scenskih umjetnosti. Šta mislite o svom nekadašnjem mentoru i njegovim političkim i huškačkim “izletima”?
– Muškarac sam koji, kada bi bio zaljubljen u neku djevojku, ja bih je čuvao, volio. I ako je ona mene voljela, nikada se ne bih njene ljubavi odrekao. Ako me je i prevarila, nikada ne bih rekao pred drugim muškarcem da sam s njom spavao, a isto tako sam sretan zbog lijepih trenutaka provedenih s njom.
Nekada ste željeli biti fudbaler. Šta se dogodilo?
– Dogodilo se to da je moj otac imao sina jedinca, kojem su, kada je imao 16 godina, ponudili da postane profesionalac, a on u tom trenutku nije bio zadovoljan sistemom u kojem je bio naš fudbal. Tada sam dobio priliku da potpišem za Čelik, a moj otac je rekao: “A, šta ako mu slomite nogu.” Ali, isto tako mi nikada nije rekao: “Nemoj u glumu.” Pa, valjda zato što sam sin jedinac, on je najbolje znao šta je za mene. Hvala mu. Ispalo je da je upravu.
Autor: Merima ČUSTOVIĆ – AVAZ
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
