Isti dan, ovaj ponosni Zeničanin, na sceni svoje matične kuće – Bosanskog narodnog pozorišta Zenica, izvest će 200. “Ćorkana”, monodramu koju neumorno, uvijek pred punim dvoranama, igra već deset godina.

– Usuditi se ostati sam na sceni i igrati monodramu je najteži glumački izazov. Upravo zato što to glumci najbolje znaju, nema mnogo pojedinaca koji se usuđuju da urade takvo nešto. Vrijeme je pokazalo da se samo Haris Burina uspio sroditi sa Nobelovcem Ivom Andrićem, usuditi se potući sa njegovim djelom, i napraviti od toga jedan vrhunski pozorišni doživljaj. U svim knjigama u kojima je publika ostavljala svoje utiske nakon predstave postoji jedna kratka rečenica koja opravdava sav moj trud, moju ljubav prema pozorištu, prema mom poslu. Ona glasi: “Ovo su mogli samo Andrić i Burina. Aferim. Ćorkan”. To je za mene mjera svih emocija i svih mojih energija koje sam unio i došao do 200 jubilarne predstave. Mogao sam odigrati i 400 predstava da sam htio da to komercijaliziram, ali to nisam uradio. Razlozi su jednostavni. Ja sam najprije istinski pravi glumac koji živi taj posao, koji se ne bavi tim poslom, nego ga živi, i drugi je što sam postavio pred sebe takav standard da nijednog trenutka nisam smio ni odustati, niti spuštati nivo. Danas sam zaista sretan što je to tako, i pokazalo se da sam jedini u regionu koji igra monodramu, a ovo je očito vrijeme stand-up glumaca, nečega što traje kao vic dok je smiješan, a kada prestane biti smiješan, više se ne prepričava – kaže Burina.

Osvrnuo se i na komentare da je njegova predstava toliko dobra, kao da je Andrić “Ćorkana” pisao samo za njega, odnosno da je nemoguće zamisliti drugog glumca da ga igra, kao što je nemoguće da iko bolje utjelovi Hasanaginicu od naše pokojne Nade Đurevske.

– Pa zar ima veče časti za jednog glumca – istakao je Burina.

Njemu je, između ostalog, pošlo za rukom da dobije dva puta nagradu Festivala u škotskom Edinburgu, ali emotivno mu više znači priznaje njegovog grada.

– Ova nagrada se naravno ne može uspoređivati sa drugim nagradama iz prostog razloga što je ona srcu preča od ostalih. Međutim, meni je drago da Zenica pamti da sam ja jedini koji je u historiji najvećeg i najmnogobrojnijeg festivala na svijetu, koji se održava u Edinburgu, i koji je lično prije 68 godina otvorila Elizabeta II, osvojio nagradu dva puta. Zenica to nije zaboravila, a opet ova nagrada Grada Zenice je za mene jedan simbol da ima smisla biti u svojoj sredini, s obzirom na to da je u Bosni uvijek tako, najbolji si mrtav. Kad umjetnik umre, onda ga svi hvale, a za vrijeme života uvijek talentovane i pametne ljude omalovažavamo. Sretan sam da sam dobio nagradu svog grada u trenutku dok sam još živ – ističe kroz smijeh Burina.

Ali iako je uvijek isticao Zenicu kao svoj rodni grad, mnogi misle da je Sarajlija. Objasnio je zašto…

– Jedna od mojih najvećih dostignuća jeste to što većina Sarajlija ne vjeruje da ja nisam Sarajlija, da sam Zeničanin. To je za mene nagrada Grada Sarajeva, njegovih Sarajlija. Ja sam se toliko integrisao sa gradom, sa ljudima, sa Sarajlijama, da je nemoguće bilo pomisliti da sam ja bilo gdje drugo rođen. To je za mene velika čast. A Zenica mi je dala onaj miruh koji čovjek pamti u djetinjstvu i nosi ga sa sobom čitav život – pojašnjava Burina.

Pitali smo ga i kako je uspio toliko dobro integrirati se u bosansko društvo, koje, kako je i sam kazao, uspješne ljude priznaje tek poslije njihove smrti, ili da dodamo, nakon što ih svijet proslavi.

– Ja se uopće nisam trudio da osvajam nikog. Nego sam shvatio na vrijeme, još od malih nogu, kada sam ušao u svijet glume, da si glumac samo na sceni. A da si u normalnom životu jednak kao ostali. Ljudi vjerovatno osjećaju da ja njih poštujem i da je za mene svaki čovjek, od stolara, zanatlije, doktora, novinara…, umjetnik na svoj način, i nikad nisam stavljao svoju umjetnost ispred njihove. Naprotiv, ja sam učio od svih ostalih jer je moja umjetnost takva da u njoj mogu da sublimiram sva ljudska stanja i sva ljudska saznanja. Ljudi vole kad se ne ponašate kao neko ko je zvijezda. Ljudi vole kada vas mogu osjećati kao sugrađanina, a kasnije se ponose što vas znaju jer ste vi ipak onaj koji dolazi sa bine ili ispred kamere. Zaista se nikad nisam trudio nego sam bio svoj, bio sam prirodan, a ljudi to prepoznaju. I ja sam jako zahvalan, iako ništa nisam uradio – odgovara Burina.

Vrijeme pandemije provodio je sa kreativnim ljudima, a objasnio je i kako je sve to na njega djelovalo.

– Najprije je došlo kao šok, onda je došlo kao neki momenat za pauzu, s obzirom na to da cijeli život radim, a onda je nastupilo preispitivanje, i naravno vrhunac svih tih stanja jeste – a šta dalje i kako u budućnosti. Ja sam toliko sretan što ću odigrati tu 200. izvedbu, ne samo što je to jubilarna predstava, nego zato što moj život bez publike nema smisla. Dakle, veliki sam optimista da ni ovo zlo ne može, kao ni svako drugo, trajati 100 godina, i da ćemo se konačno pokrenuti, da će nam biti otvorena vrata da učinimo nešto bolje i svrsishodnije u ovome životu. Ljubav me je uvijek vodila otkako znam za sebe, tako da vjerujem u ovu ljubav prema životu, i da će nas jednostavno spasiti. Naravno, moramo se uozbiljiti, ali iz potrebe da se osjećamo dobrima i zdravima jer samo tako možemo stvarati, raditi, voljeti svoje bližnje i postojati – poručio je Burina.