Držeći vaz na šanku zagrebačkog noćnog kluba Alcatraza uz ko zna koju naiskap smlaćenu žuju, zaključuje mi objašnjenje o societas modelu navijačkog upravljanja sportskim klubovima poznati splitski novinar i prije svega, hajdukovac: ko o čemu – sirotinja o poštenju, bogati o uspjehu!
Pa ajde, veli on, kad’ si čuja jebate da uspješan čovik mlati o poštenju. Samo ćeš od nas bijede čuti kuknjavu o poštenju, moralu i obrazu.
Pa gospe ti Sinjske, svako priča o onome šta je iskusija. Zato mi, prosjaci i sinovi, jebate pričamo o poštenju, lako je tako, kada poštenje nikada nije ni bilo na iskušenju! Lako je biti pošten kad si ka crkveni miš i pun dronjaka, sidiš isprid zadruge sa bambučom i truniš o tuđem nečasnom uspjehu, ajde prika moj da te vidim da sjediš u upravnim odborima, da provodiš tendere od nekoliko milijardi. Skužaj, ali vremena za priču tada ima ne bi!
Stidljivo se ubacujem sa komentarom, jer vidim da je koja kapljica više obuzela zagovornika koncepta jedan čovjek jedan glas, pa pokušavam usmjeriti razgovor u mirnu splitsku luku: Hajde ba Jure, smiri se brate. Samo sam pitao da li će Hajduk osvojiti titulu nakon dvije decenije suše. Nisam htio teških tema za ranojutarnje kafanske sate.
Nastavlja on: ne, ne, ne! Nemoj me sad prekidati, otkriću ti sve o mogućem uspjehu šire društvene zajednice koja upravlja klubom, umjesto jednog čovika biznismena. A prika moj i Čelik je preuzeo ovaj koncept. Pa lipo, bome lipo. Ajde da te izljubin i čestitam bratski. Krenuli ste pravim stopama! Kontra sile, kontra mraka, kontra cilega svita.
Nakon što me zabalio frfljajući o ‘ajdučkom srcu, nastavio je: Nego ‘di san sta’?
Pa otkrivaš mi neke tajne o narodskom modelu upravljanja sportskim kolektivima, ubacujem se ja tiho i nježno.
E da prika moj, jesi ti čuja ikad .ebenog Florentina Pereza, tamo nekog pariškog Šeika ili Uli Henesa da pričaju o tome kako su Real Madrid, PSG ili Bajern Minhen pošteni klubovi i da im je to najveći ponos. Nisi prika, čuja si samo 14 ušatih trofeja Lige prvaka, 8 titula prvaka za 10 godina, prihodi milijardu, prodaja marketinških prava od 2 milijarde, a o poštenju, etici ni jedne riječi, samo bacaju parole: neka institucije rade svoj posao. Šta ti kaziva moj brale, nema kad uspjeh pričati – on sam za sebe dovoljno zbori.
E ali zato o etičkim pobudama uprava PSG-a, Totenhema, Juventusa priča puk, jer prika moj puk nema milione na raspolaganju da se time pozabavi i da to preokupira život. Mjera kvaliteta puka je poštenje, a njima novac, moć i rezultati. Zar si ikada čuja čovika da hvali tuđe, a vlastiti život kudi ka pogrešan. Nećeš to čuti prika, svi su za sebe mjera idealnog, jer a) time pravdaju vlastitu nemoć u kapitalističkoj tranziciji ili b) zaista jesu mjera uspjeha u kapitalističkom društvu.
Ubacujem se ja i govorim, Jure zar da nije bitno imati pošten model upravljanja klubom, a koji će onda dugoročno biti garant uspješnosti, klubovi su narodni a ne odnarođeni?!
Na to mi sada već zajampuren, ušiljenog pogleda, moj sugovornik daje neviđene paralele, baš kao autistični Dastin Hofman u filmu Kišni čovjek. Ko zna, valjda ta žuja neke ljude uvjeri da ih dovodi u stadij blistavih umova, kao neki podražaj postizanju radne temperature. Elem, zbori on meni: e pa da me razumiš, ja ću ti bliskim rječnikom objasniti kako meni izgleda taj societas model. Napominjem ti, upozorava me, da ti scenu iz tog, nama ‘rvatima stranog filma na stranom jeziku, prepričavam sa pretpostavkom tačnosti titlova, pa dakle pošto kupija, pošto proda’.
I pazite sad šta mi izgovara: Tata, ja bi ovo radio! Sićaš li se moj prika, pa nastavlja: Izgovara tako Miško ocu kondukteru Krstiću, u kultnoj sceni ponajboljeg remek djela jugoslovenske kinematografije, filmu Ko to tamo peva, proizašle iz pera neprevaziđenog scenariste Dušana Kovačevića.
Na to ja njemu: Nema djeteta rođenog na Balkanu, da nije upoznato sa scenom u kojoj moralna inspekcija putnika autobusa firme Krstić, na jednoj od pauza tokom putovanja za Beograd, uočava da mlada supruga i mladoženja nisu u vidokrugu, pa odluči ući im u trag. I tako, blatnjavim tragovima, šunjajući se na prstima, nailaze na neobičan prizor ljubavnog klinča netom vjenčanog para. Zabezeknuti prizorom, mladi Miško u zanosu praktično, ekstazi uzbuđenja sa unezvjerenim pogledom saopštava ocu: tata, ja bi ovo radio!, na šta mu otac šeretski, sa namjerom da uvjeri blesavo mladunče da su neki nagoni neprolazni, naročito kad ih ne upražnjavaš, odgovara: I tata bi sine!
E kužiš me prika, zna san jebate da ćeš razumit samo ove jugopizdarije, na to mi rezolutno lascivnim rječnikom odgovara moj Jure. A sićaš se kako se scena privodi kraju, bez željno iščekivanog završetka?
Na to ja osokoljen odrešito nastavljam: bračni par u ljubavnom zanosu, uočava desetak očiju širom otvorenih, otvorenih usta poput peševa, na šta Brka dežurni sveznajući mudroser, konstatuje: sramota! Logika koju koristi: napad je najbolja odbrana, na šta mu pjevač Gaga Nikolić, apelom za trezvenost, dobacuje da je družina njih uhodila pa ih zato i vide u tom “sramotnom” prizoru, na šta slavodobitno Brka zaključuje: Svejedno!
Pitaš se, govori mi Jure, sada već frfljajući opijeno u zanosu: zašto sam te podsjeti’a na ovu scenu i gdje je tu poveznica sa societas modelom navijačkog upravljanja sportskim društvima? Pitaš se moj prika zašto te već dvije pune stranice kucanog u wordu teksta perem u više voda, da ti objasnim nešto šporko, nešto jednostavno za popizdit’. E prika moj skužaj, ali ja san ti upravo objasnia dosege societas modela! Samo nemoš ti to razumit!
U očaju besprizorne scene pokušavam da dobijem objašnjenje kakve veze scena ograničenog Miška i njegovog oca, uz opasku Danila Bate Stojkovića ima sa “narodnim” upravljanjem klubom!? Na to Jure zausti: kužin prika, tebi je željezarski sumpor izija mozak, pa ću ti objasniti, Berluskoni, Anjeli, Abramovič, Šeik bin Mansur, Daniel Levi, sve je to isto za potrebe ove paralele. Svi su ti oni taj par koji uživa u ljubavnom zanosu. Oni upravljaju klubovima svjetskog glasa, proizvode nevjerovatnu dobit, ugovaraju basnoslovne transfere. Oni jedu kavijar, putuju na egzotične destinacije, nose Armani, plizne po spa centrima, žive život kao u crtanim filmovima. Sve kao i Slavko Štimac u toj sceni filma “Ko to tamo peva”. Apsolutno ih ne zanima da li ih ko gleda, gdje to čine i kako, jer su u životnom zanosu.
Ja: jah, kontam, jebe se njih za sve kad je njima jebenica, i?
Jure: Mi svi ostali kroz medije, forume, sjedaljke, tabirimo, njihovo postupanje. Mi raščlanjujemo njihovu poslovnu politiku, sportske rezultate, njihov privatni život, stil života, bahatost ili skromnost a tumačimo kako nama odgovara i sve to potiho govoreći u sebi i eventualno najbližima oko sebe: joj, ja bi ovo radio.
A svi horski na to odgovaramo međusobno: I tata bi sine, rado na Karibe, uzeo profit od milijarde, pa rentao na sedmičnom nivou jahtu od dva miliona dolara i dogovarao sa Ronaldom, Mbapeom ili Džekom neki milionski transfer.
Ja: dobro brate, oni bi kao da žive luksuzne živote, a mi im kao ne’damo. I kakve veze sa tim ima Brka koji govori sramota, a tek društveno upravljanje klubom?
Jure: alo prika, ala si nervozan za popizdit. Di žuriš?, ali ajde. Eh, kada nas Masimo Morati, Dino de Laurentis, i slični koji uživaju u životima za izneredit’ se, uoče da ih tumačimo durbinima, da su nam oči upravljene prema njima dok osnivaju neku Superligu za bogataše, kada dižu cijene nogometašima u neslućene visine koje čine nemogućim ostvarenje snova nekim autsajderima u evropskim duelima, kada odluče da idu na osame tokom ljetovanja i da skrivaju razgovore, kao i bankovne izvode, tada mi shvatimo da su to učinili jer su nas ugledali kako ih nadziremo u vlastitom očaju i isfrustriranosti.
Ja: I šta onda?
Jure: onda mi u nelagodi ne odstupimo, jer nas je više, mi smo demokratska većina! Tada mi preko naslovnih stranica medija, na ulicama, na tribinama vičemo: SRAMOTA!
Ja: a kao nije sramota?
Jure: eto prika, vidiš ti si preuzeo ulogu Bate Stojkovića, vidiš da sam na pravom putu, ajme kako mi ova žuja razbistri vidike. Oni su ti brale moj, zavidni Slavku Štimcu jer on dahće u Nedu Arnerić, a oni mogu samo da puhću i dahću u prazno. Daj čovjeku vlasti, pa ćeš vidjeti kakav je..
Ja: prika, ali ti si za societas model jebemga, demokratska većina?!
Jure: jesan brate, jer identitet nije na prodaju, rezultati su prolazni veličina kluba je vječna!
I to su posljednje riječi kojih se sjećam te večeri. Iako će on cijeli život demantovati da se ovaj razgovor ikada odvio, ja imam obavezu ustvrditi da se razgovor desio jedanaestog avgusta 2016. godine, kada je vjera u Hajduk, mog splitskog druga bila na najvećem iskušenju nakon što sam prethodnu večer dobio najveću moguću čast da me splićanin pozove u grotlo Poljuda na najveći derbi hrvatskog nogometa i ludu feštu sa 34 000 zaljubljenika u hajdučki dišpet.
Sve što sam ja vidio tu ludu večer je 34 000 fanatika koji su usprkos rezultatu 0:4 u 94 minuti zdušno uzvikivali: Nije u šoldima sve!
Zato dobro osluškujte, u posljednjim sekundama, punim Bilinim će se zaoriti neprolazna: i kad…!
Sretno crno-crveni u novoj sezoni.
Autor Demirel Delić
Autor je Zeničanin, autor niza kolumni i tekstova u Oslobođenju i Večernjem listu. Radi kao pravni savjetnik u VSTV-u.
Sadržaj teksta predstavlja lične stavove autora i ne održavaju stavove institucije VSTV-a BiH ili redakcije portala Zenicablog.
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
