U ediciji “Bosanski portreti”, a u izdanju Izdavačke kuće “Vrijeme” iz Zenice, narednih dana će iz štampe izaći kultna knjiga Moja generacija čuvenog antifašiste Avde Hume, čovjeka koji će “zasigurno biti zapamćen kao jedna od najvažnijih političkih ličnosti Bosne i Hercegovine u 20. stoljeću”, i to, prije svega, zbog “ključne uloge koju je zajedno s Rodoljubom Čolakovićem i Josipom Brozom Titom imao u reafirmaciji bosanskohercegovačke državnosti na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a i Drugom zasjedanju AVNOJ-a”.
Mostarac, heroj kojem su mu partijski drugovi zaprijetili da će ga “izbrisati iz istorije”, zaslužuje historijsku reafirmaciju u našoj stvarnosti ne samo kao antifašista i narodni heroj, već državnik i političar koji je postavio temelje obnove bosanskohercegovačke državnosti na ZAVNOBiH-u.
Humo je rođen u Mostaru 1914. godine. Školovao se u rodnom gradu, Bihaću i Beogradu, gdje je diplomirao na Filozofskom fakultetu, studij svjetske i jugoslavenske književnosti. Član Komunističke partije Jugoslavije postao je 1935. godine. Pred rat i tokom Drugog svjetskog rata bio je jedan od pokretača i glavnih organizatora patriotskog ujedinjavanja naroda Bosne i Hercegovine u borbi protiv fašizma.
Organizator otpora
Nedovoljno je poznato da je upravo po zadatku KP Humo tokom Drugog svjetskog rata u Sarajevu organizirao ilagalni rad, te komandovao cijelom mrežom ilegalaca među kojima je bio i čuveni Valter Perić. Njegovo konspirativno ime u vrijeme ilegalnog rada bilo je “Kulturni”.
Učestvovao je u pripremanju i organiziranju Prvog i Drugog zasjedanja Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ), bio je vijećnik AVNOJ-a i potpredsjednik Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH).
Jedan je od pokretača lista Oslobođenje, a bio je ministar i potpredsjednik vlade Narodne Republike Bosne i Hercegovine, predsjednik Izvršnog vijeća narodne Skupštine Bosne i Hercegovine, državni sekretar za finansije vlade Federativne Narodne Republike Jugoslavije i potpredsjednik Saveznog vijeća Narodne skupštine Jugoslavije.
Od kraja Drugog svjetskog rata do 1963. godine redovno je biran za republičkog saveznog poslanika. Bio je organizacioni sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Bosnu i Hercegovinu i dobitnik Nagrade ZAVNOBiH.
Zanimljivo je da je Humo čak stigao biti i predsjednik Savezne komisije za nuklearnu energiju, te da se uz njega vežu priče o “atomskoj bombi kao najstrože čuvanoj jugoslovenskoj tajni”.
Tokom rata njegova supruga Olga bila je jedna od sekretarica Josipa Broza Tita, a njegov amidža (u Hercegovini bi kazali adža) je književnik Hamza Humo.
Inače, biblioteka “Bosanski portreti”, u kojoj će biti objavljena Humina Moja generacija, u sebi okuplja najdragocjenije što je ova zemlja imala i ima – ljude!
Nakon djela Muslimani u Drugom svjetskom ratu Marka Attile Hoarea, ovo je još jedan kapitalni izdavački poduhvat izdavačke kuće iz Zenice.
Tito je na Kupresu rekao: Muslimanima govorite Allah je velik!
“Avdo Humo bio je rijedak, dragocjen i velik čovjek, a njegova knjiga Moja generacija bez ikakve sumnje spada u red najvećih dometa bosanskohercegovačke političke esejistike i memoaristike, ali i uspomenske književnosti općenito”, piše u uvodniku knjige izdavač Muamer Spahić, objašnjavajući povod za ponovno objavljivanja ove knjige.
Ono što je posebno interesantno, predgovor za ovu knjigu, koja će sigurno izazvati pažnju naše i regionalne javnosti, napisao je poznati bosanskohercegovački novinar Senad Avdić.
“Avdu Humu povijesni dokumenti legitimiraju kao jednu od dvije najvažnije osobe, revolucoinarne ličnosti, zaslužne za jednakopravan položaj u okviru jugoslavenske federacije republika i pokrajina, koja je, nepobitan i jedinstven temelj državnosti i suverenosti Bosne i Hercegovine međunarodno verificirane nakon disolucije zajedničke države početkom 90-ih godina prošlog stoljeća. Druga historijska ličnost, koja je rame uz rame s Humom iznijela najveći teret u tom projektu jeste Rodoljub Čolaković. Humo i Čolaković su, kao čelni ljudi Pokrajinskog komiteta KP za BiH nakon početnog sloma jugoslavenskog partizanskog pokreta (u Srbiji, kroz tzv. Užičku Republiku) i prebacivanja rukovodstva i glavnine oružanih snaga Narodnooslobodilačke vojske u Bosnu i Hercegovinu, praktično bili “domaćini” rukovodstvu NOV-a”, podsjeća Avdić.
Sloboda narodu!
Nadalje, Avdić pojašnjava da knjiga britanskog povjesničara Marka Attile Hoarea Bosanski muslimani u Drugom svjetskom ratu” impresivno i uvjerljivo “svjedoči kako su bosanskohercegovački komunisti, ali i drugi učesnici NOP-a drugačijeg idejnog profila i političkih uvjerenja, tokom cijelog rata nalazili načina da nametnu i izgrade političku, teritorijalnu, administrativnu, kulturnu posebnost i autonomnost Bosne i Hercegovine unutar komunističkog poretka”.
“Partizanskom komunističkom vrhu tokom boravka i vođenja borbenih dejstava u Bosni i Hercegovini neophodna je bila podrška najširih slojeva naroda, a narodu je trebala zaštita od pogroma fašista i njihovih domaćih izvođača radova, ustaških i četničkih ubica i koljača. Muslimanskom narodu u BiH trebale su garancije za njegov biološki opstanak, a to mu je jedino omogućavao život u slobodnoj i cjelovitoj Bosni i Hercegovini, zajednici ravnopravnih naroda i građana. To je razlog što su muslimanski komunisti, među kojima je Avdo Humo zauzimao najistaknutije mjesto, imali ogroman uspjeh u projektu uključivanja u narodnooslobodilački pokret i oslobodilački front uglednih muslimanskih političara građanske i nacionalne provenijencije (…)”, podvukao je Avdić.
Inače, knjiga “Moja generacija prvi put je objavljena tek nakon autorove smrti, 1984. godine, i to “nakon dugogodišnjih zabrana i opstrukcija tadašnjih bosanskohercegovačkih komunističkih prvaka”. Možda se tu trebaju tražiti razlozi zašto je u široj javnosti ova knjiga nedovoljno poznata, što dodato čini razložnim potez IK Vrijeme.
“Sudbonosni dječaci”
Spahić ističe da Dragoslav Draža Marković, jedan od čelnika državnog rukovodstva Srbije tokom druge polovine 20. stoljeća, u svojoj memoarskoj knjizi Život i politika navodi da mu je Branko Mikulić, tadašnji visoki komunistički partijski dužnosnik iz Bosne i Hercegovine, zaprijetio da će, ako se neko u Beogradu usudi objaviti knjigu Avde Hume Moja generacija, oni u Sarajevu odmah “objaviti Koču Popovića”.
“Avdo Humo i Koča Popović bili su vrlo osebujne ličnosti Titovog socijalističkog doba – intelektualci britkog uma, istaknuti revolucionari komunisti, hrabri partizanski ratnici, narodni heroji, visoki državni dužnosnici socijalističke Jugoslavije… Njihove osobne vertikale – duhovni profil, široko obrazovanje, moralni stav i intelektualni integritet – na kraju su ih neminovno gurnule u opoziciju, ispostavilo se, rigidnom i nedemokratskom sistemu za koji su se tako zdušno borili. Iako uvjereni komunisti, koji su se zalagali za “diktaturu proletarijata”, obojica su imali građansko porijeklo – Koča Popović potjecao je iz bogate trgovačke, a Avdo Humo iz vrlo ugledne i imućne aginske porodice”, piše Spahić.
Iako knjigu gotovo instinktivno možemo svrstati u domen memoara, “zbog miješanja stilova i tematskih cjelina ona se žanrovski, zapravo, gnijezdi između autobiografije i memoara”.
“U prvom, “autobiografskom”, dijelu autor pripovijeda o prošlosti svoje porodice, uspomenama iz djetinjstva, svakodnevnom životu te širem društvenom (političkom, ali i privatnom) okruženju u kojem je živio. U drugom dijelu knjige Humo ne “subjektivizira naraciju” i gotovo isključivo svjedoči o političkim odnosima i procesima u kojima je sudjelovao”, pojašnjava Spahić.
Avdo Humo je, bilježi Spahić, od intelektualaca, a pogotovo od književnika, očekivao da budu moralno i intelektualno angažirani i to javno, “pa ne čudi da je bio fasciniran reskim stvaralačkim umom i dubokom moralnom odgovornošću Miroslava Krleže, koji je po njegovu uvjerenju svojim književnim djelom i javnim nastupom krčio puteve modernizmu i naprednijim gledanjima”.
“Ivi Andriću, Dragiši Vasiću i Milošu Crnjanskom zamjerao je da se zbog boljih činovničkih mjesta ili višeg položaja u diplomatskoj službi nisu opredjeljivali za široki front borbe protiv fašizma, nego su ostajali na pozicijama konzervativnog tradicionalizma, i da su im “problemi naroda i borbe radničke klase bili tuđi”, dodaje on.
Zašto je Humino djelo značajno? O tome Senad Avdić, također, piše…
“Memoarska knjiga Moja generacija Avde Hume objavljena neposredno nakon njegove smrti, 1984. godine, jedinstveno je djelo koje svjedoči o jednoj dramatičnoj, tragičnoj, ali prije svega herojskoj historijskoj epohi, onoj između dva svjetska rata. “Sudbonosni dječaci”, tako je veliki bosanskohercegovački pjesnik Duško Trifunović nazvao generaciju mladih pjesnika književno stasalih 60-ih godina prošlog stoljeća. Sudbonosnim mladićima (i djevojkama) mogla bi se nazvati generacija o kojoj iscrpno, pedantno i precizno piše Humo u svojim sjećanjima. Kroz Humin život i knjigu, koja obuhvata razdoblje od njegove rane mladosti u Mostaru do jeseni 1943. godine, prodefilirale su brojne značajne historijske i manje historijske ličnosti, njegovi prijatelji, poznanici, saborci, najbliži srodnici, tako da nema čitaoca na prostoru Bosne i Hercegovine, pa i nekadašnje zajedničke zemlje, kojeg se barem neki dijelovi knjige, ličnosti i događaji okupljeni u njoj neće ticati kao dio njegove kolektivne ili individualne povijesti”, zaključuje Avdić.
Afirmacija bosanskih muslimana
Nedovoljno je naglašena i uloga Hume u afirmaciji nacionalnog identiteta bosanskih muslimana, Bošnjaka. Nacionalnost bosanskih Muslimana bilo je vjerovatno jedino pitanje o kojem se još od studentskih dana u Beogradu nije slagao s Veselinom Maslešom, jednim od najvažnijih jugoslavenskih komunističkih idelologa, “čovjeka kojeg je inače u drugim stvarima sa divljenjem slušao i oduševljavao se njegovim člancima”.
Za Maslešu su bosanski Muslimani bili samo “vjerska grupa”, a Humo je “nalazio argumente protiv Vesine teze”.
Za vrijeme Informbiroa 1948. godine Humo se prvi se (u početku i jedini) u najužem rukovodstvu Bosne i Hercegovine nedvosmisleno izjasnio protiv Staljinove rezolucije. Proces njegove sistemske izolacije započeo je još šezdesetih, a kulminirao sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada je u Bačkoj Palanci 1971. godine održao čuveni govor u kojem se, po uzoru na francuske i italijanske komunističke drugove, založio za demokratizaciju socijalističkog društva uvođenjem višepartijskog sistema. Ostao je usamljen, izoliran i osuđen na “gubitak prošlosti”, a onemogućeno mu je bilo kakvo javno djelovanje.
Objavio je knjige “Godine iskušenja i podviga” i “Svetozar Marković: filozof i revolucionar”. Pred sam kraj života vrlo pomno je istraživao historiju nastanka građanstva u Bosni i Hercegovini, s posebnim naglaskom na problemu nastanka muslimanskog građanstva i pitanjem nacionalne afirmacije bosanskih Muslimana.
Smrt ga je pretekla u namjeri “da izloži cjelinu tih izučavanja i promišljanja”. Avdo Humo bio je obrazovan, rafiniran, aristokratski odmjeren i uviđavan čovjek.
Umro je u Opatiji 1983. godine od posljedica srčanog udara.
Faruk Vele/RadioSarajevo.ba
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
