IN MEMORIAM: dr. Fadil Ademović- Sve one najviše pozicije i vrijednosti koje u radu, i praktično i teoretski, profesionalni novinar može postići svojim talentom, znanjem, radom i zalaganjem dosegnuo je Fadil Ademović u dugom sedamdesetogišnjem radu
Piše: Raif Čehajić, publicist
U Sarajevu je 13. marta 2021. u 90-toj godini života preminuo doajen bosanskohercegovačkog novinarstva i publicistike dr. Fadil Ademović, a tri dana kasnije sahranjen je na groblju Vlakovo. Tuga za izgubljenim prevelika je da bi se za novinara mogla tek tako prećutati samo u sebi; ona traži riječi utjehe, satkane od zatečene boli i ponosa što smo imali priliku ga poznavati i družiti se s njim. Kada nas napusti nama draga osoba, kolega i iskreni prijatelj, obično se od tog momenta počinjemo tužno i sjetno, kako to biva, sjećati svih tih susreta s njom.
Moje poznanstvo s Fadilom Ademovićem, istina povremeno, traje veoma dugo, gotovo toliko dugo koliko je on proveo u profesiji koja nas je zapravo i povezala. Kao šesnaestogodišnjak okuražio sam se i te 1960. godine – nakon što sam na stranicama zeničke „Naše riječi“ objavio dvije pjesme i jednu priču za djecu – ušao u Redakciju, na čijem čelu je bio upravo Fadil. Kao glavni i odgovorni urednik primio me u društvu Branislava Kovačevića, Nijaza Gradinčića i Branislava Tucakovića – osnivača ovog lista, kako bi me pohvalio za te radove i ohrabrio da nastavim pisati dječje priče, dajući mi i nekoliko novinarskih savjeta. Sa današnje distance gledanja na taj susret i poznanstvo, pitam se šta je to glavni urednik imao razgovarati sa učenikom osmog razreda osnovne škole. A, eto, imao je, jer je cijenio rad i pisanje svih saradnika, pa i onih početnika. Otada smo se viđali na sastancima dopisnika u Kaknju, gdje je on obavezno dolazi s ekipom novinara koji su pravili sresku, sedmičnu novinu. Bilo je u tim našim susretima i dužih pauza, naročito kad je on prešao na rad u Sarajevo, sve dok i ja nisam postao Sarajlija pa smo se onda viđali i slučajno na konferencijama za štampu, kako su se tada zvale presice. Češći susreti su uslijedili nakon rata, nekada dogovoreni a češće slučajni, kao na primjer u zgradi „Oslobođenja“ ili u slobodnom vremenu na Aleji na Ilidži. U svim tim susretima dominirali su razgovori o profesiji, o sjećanjima na naše zajedničke kolege s kojima smo radili; on kao njihov pretpostavljeni a ja kao saradnik ili pomoćnik.
Posljednji put susreli smo se prije tri godine na Ciglanama u jednoj bašti kafića kada se on vratio upravo iz Australije, iz gostovanja kod starije kćerke Dijane, koju je često spominjao u razgovoru. Potom se sjećam još jednog našeg telefonskog razgovora prošle godine i time se zatvorio krug mojih druženje s prvim mojim urednikom, koji je imao zaista prebogatu profesionalnu biografiju, kao rijetko koji novinar.
Fadil Ademović je rođen 1931. godine u Bijeljini u revolucionarnoj i antifašističkoj porodici (njegov stariji brat Adem, prvoborac poginuo je 1944. u partizanima). Nakon što je završio žurnalistiku na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, kraće vrijeme je kao novinar radio u rodnom gradu a krajem 1950-tih dolazi u Zenicu gdje je desetak godina u „Našoj riječi“ bio glavni i odgovorni urednik u ekipi prvih zeničkih novinara: Bože Majstorovića, Dušana Jakšića, Branislava Kovačevića, Avde Husarića, Nijaza Gradinčića, Branislava Tucakovića i Milivoje Đurića. Potom odlazi u Sarajevo radeći u dnevniku „Oslobođenju“ i sedmičniku „Svijetu“ a potom prelazi za glavnog i odgovornog urednika u časopisu za poljoprivredu „Zadrugar“. Uz rad je magistrirao i doktorirao na sarajevskom Fakultetu političkih nauka, na kome je bio profesor na drugom i trećem stepenu studija žurnalistike. Posljednjih osam godina radnog vijeka radio je kao savjetnik u Predsjedništvu BiH, čiji je bio i glasnogovornik. Uz naučno-istraživačku praksu, profesionalno se bavio i publicistikom, uredničkim i historiografskim radom. Svojevremeno je duže godina bio angažovan u novinarskim asocijacijama – u dva mandata predsjednik Udruženja novinara BiH, odnosno Saveza novinara BiH.
Sa sigurnošću se može reći da je sve one najviše pozicije i vrijednosti koje profesionalni novinar u radu, i praktično i teoretski, može postići svojim talentom, znanjem, radom i zalaganjem Ademović je u dugom sedamdesetogišnjem radu zasigurno dosegnuo. Za njega pisanje, kojim je ispunjavao život do posljednjih godina, značilo je „ostati vjeran svom idealu – istini i želji da svijet bude bolji i pravedniji“, dok je u knjigama je otvarao mnoge zanimljive i aktuelne teme, postavljao pitanja i tražio najbolje odgovore.
Ostat će upamćen i kao autor mnogih tekstova u brojnim listovima i časopisima, kao i po mnoštvu historiografskih radova i feljtona, objavljenih u „Oslobođenju“ i reviji „Svijet“. Bio je vrsni novinar i urednik književnih i drugih izdanja, zatim pisac, pa profesor i doktor žurnalističkih nauka, te istraživač u oblasti historije i razvoja novinarstva i medija. Iz tog istraživanja nastale su mnoge knjige: “Prve novine i prvi novinari u Bosni i Hercegovini”, a zatim je 1988. godine objavio obimnu knjigu “Bosanskohercegovačka štampa između dva svjetska rata (1918 – 1941)”. Osim toga, autor je više od 30 publikacija koje su obilježile ovo vrijeme i postavile temelj istini, među kojima se posebno pamte:“Novinarstvo i ustaška propaganda u Nezavisnoj državi Hrvatskoj (1941-1945)”, zatim „Četništvo i četnička propaganda u jugoslavenskim zemljama u Drugom svjetskom ratu“, “Princ palikuća u Sarajevu”, “JNA – beznađe zla”, i dr. Udruženje izdavača i knjižara BiH njegovo djelo “Atif Purivatra – život i djelo” uvrstilo je među najbolje knjige u 2002. godini.
No, Fadil Ademović je, pored urođene darovitosti za novinarstvo, besprijekornog rada i velikog znanja, imao veoma razvijenu socijalnu inteligenciju i znao je veoma dobro komunicirati u društvu i s ljudima, a bio je i veliki humanist, što su u potvrdili ovih dana i neki njegovi susjedi opraštajući se od njega javnom zahvalom za ono što je učinio za njih u vrijeme agresorske opsade Sarajeva.
Za svoj sedamdesetogodišnji novinarski i publicistički rad dobio je mnoga priznanja i nagrade, od kojih su najznačajnija: Nagrada za životno djelo “Veselin Masleša” Saveza novinara BiH, pa Nagradu za životno djelo “Moša Pijade” Saveza novinara Jugoslavije, te nagrade gradova Zenice i Bijeljine.
Posljednjih godina živi je i radi na relacija Sarajevo-Sidnej, gdje su mu živjela djeca.
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
