Šestog septembra 2021. godine u ponedjeljak od posljedica COVID-a 19 napustio nas je Ferid Spahić iz Puhovca. Osjećam potrebu da kao njegov prijatelj, ali i uime Udruženja „Baton“ Zenica gdje je obavljao funkciju koordinatora Udruženja, napišem nekoliko redova kako bih sačuvao od zaborava spomen na ovog izuzetnog čovjeka.
Rođen je 1943. godine u Puhovcu kod Zenice. Cijeli svoj život posvetio je ovom gradu, bio je veoma radan, vitalan i zdrav, a smrt ga je srela u 79. godini života.
Upoznali smo se prije nekoliko godina poslije jednog od mojih televizijskih intervjua i od tada intenzivno svakodnevno drugovali. Kao od svih prije i od mene je tražio podršku u traženju kostiju svoga poginulog brata Raifa, šehida Armije Republike Bosne i Hercegovine. Njegovog brata lično sam poznavao, a i bio sam u toj akciji kada smo u dubokom snjegu budoželjsko-okrugličkih šuma izgubili Raifa i još pet saboraca.
Bio sam zaprepašten kada sam vidio tu silnu dokumentaciju, dopise, zahtjeve i molbe svim zvaničnicima, članovima Predsjedništva BiH pa i predsjednicima država u regionu, svim visokim predstavnicima OHR-a, Komisiji za nestale, tužilaštvima, ministrima, gradonačelnicima, predstavnicima političkih partija… jednostavno, on je od svih neumorno tražio podršku u traženju brata.
Sjećam se da sam ga tada upitao zašto s tolikim intenzitetom troši sve svoje slobodno vreme i novac. Ferid mi je odgovorio da je riječ o zavjetu i obećanju, koje je svojevremeno dao ocu Uzejru i majci Hasibi na samrtnoj postelji, da će istrajati u potrazi za kostima mrtvog brata i dostojno ih, uz šehidske nišane, pored njih ukopati.
Znao sam da istinski želi da ispuni roditeljski zavjet, a mene je kupio svojom iskrenošću i istrajnošću jer sam znao da nas naša vjera uči da je obećanje dug. Ferid se u traganju ponašao kao vojnik: hrabar i ustrajan, nikada nije odustajao niti se povlačio.
Najslikovitiji primjer za to je činjenica da je posjedovao ratni snimak TV Pala u kojem su snimljeni srpski vojnici koji nad mrtvim tijelima naših saboraca slavljenički i ponosno pričaju o ovom vojnom podvigu. Upravo ovaj video će ga kasnije odvesti u Zvornik i Višegrad i to na vrata da se, licem u lice, suoči s komandnim kadrom i bez obzira na prijetnje i uvrede traži informaciju gdje su ukopali posmrtne ostatke naših vojnika.
Mora se priznati da je bio iznimno hrabar, baš poput svoga brata šehida Raifa, posebno je bilo opasno kada je sam išao i plaćao te bivše vojnike da u gustim crnogoričnim šumama Okruglice, Žalja i Rokoča traže kosti naših vojnika.
Dok sam ga detaljno slušao snažno me podsjećao na radnju višestruko nagrađenog filma „Cut“ tj. „Rez“ režisera Fatiha Akina, kada njegov glavni junak Nazaret Manoogian, poput našeg Ferida, u traganju stalno ide dalje i nikada ne odustaje.
U saradnji s TV kućom IML TV-Bilal Isaković, naše udruženje je u svojoj dokumentarističkoj produkciji „Baton-Arduba“, uradilo dva intervjua s našim Feridom. Tu su i gostovanja na Televiziji Zenica te mu je ta podrška puno značila.
U zadnje vrijeme Tužilaštvo Zeničko-dobojskog kantona ponovo je intenziviralo rad na ovom predmetu i to mu je ulivalo nadu.
Vidjevši njegovu disciplinu, predanost u radu i odgovornost, zamoli smo ga da prihvati ulogu koordinatora u aktivnostima Udruženja „Baton“ Zenica, a on je to sa zadovoljstvom prihvatio.
Vremenom smo postali prijatelji, a nije prolazio dan da se ne čujemo ili vidimo makar na sat vremena. Njegova voljena hanuma Mehriba odavno je preselila na ahiret tako da je živio sam. Praktikovali smo da iz Radakova idemo u čaršiju pješke na jaciju, a tada sam u razgovoru čuo kolikim velikim životnim iskustvom i jasnim sjećanjima vlada ovaj čovjek.
Detaljno mi je opisivao kuće i sokake te 1946. godine kada je s didom prvi put došao u Zenicu, a s obzirom na to da je radni vijek proveo Kadrovskoj službi Željezare Zenica poznavao je i pomogao pri zaposlenju velikom broju ljudi s babinskog kraja pa i cijele Zenice.
Posebno mjesto u njegovim pričama imao je njegov dido Hasan Spahić, koji mu je prenio detaljna svjedočanstva i iskustva iz dubokih i blatnjavih rovova Leveva tj. ruskog fronta u Prvom svjetskom ratu, iz zaboravljene kule u Vardi, s Markovog kamena u Puhovcu te o genocidu u Radinovićima 1943, kao i mnoga druga svjedočanstva.
Babo Uzejr je u Drugom svjetskom ratu ostao bez ruke, a u ovom zadnjem bez brata. Jednostavno, ratovi njihovu kuću nisu zaobišli. Uspio sam ga nagovoriti da započne pisanje memoara i sjećanja na ljude i događaje, ali, nažalost, ovaj posao nismo završili.
Međutim, ono što smo počeli i što nam daje nadu u ispunjenje roditeljskog zavjeta i smiraja svim porodicama koje još tragaju za svojim „nestalima“ jesu započeti pregovori sa Islamskom zajednicom Bosne i Hercegovine i Ministarstvom za boračka pitanja ZDK.
Naime, Udruženje „Baton“ Zenica uputilo je zahtjev da se da saglasnost za podizanje nišana svakom nestalom poginulom borcu, a njih je približno 150 u Bosni i Hercegovini koji se vode kao nestali.
Naučno utemeljenje uzimamo sa šehidskog nišana Mahmuta Brankovića – koji datira s kraja 15. stoljeća, vjerovatno oko 1485. godine – i kojem na nišanu piše „pogibe na despotovu polju“. Dakle, tijelo šehida Mahmuta Brankovića ne nalazi se ispod nišana nego samo svjedoči njegovo postojanje, žrtvu i doprinos u odbrani domovine.
Odlučili smo da napravimo ovaj korak upravo zbog našeg Ferida, koji povodom Dana šehida – koji se u Bosni i Hercegovini obilježava drugog dana Ramazanskog bajrama – nema gdje da ode, da prouči Jasin-i-Šerif i umiri svoju dušu. Još čekamo odgovor i nadamo se jer je ovo hairli aktivnost, a naša djeca treba da nas pamte po dobru.
Na samom kraju, zamolimo Dragog Boga da našem Feridu pomogne i da ga pridruži društvu njegovog brata šehida Raifa, oca Uzejra i dide Hasana i svih dobrih naših predaka.
S tugom i žaljenjem, dr.sc. Amir Ismić, predsjednik Udruženja „Baton“ Zenica
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
