IN MEMORIAM: U Zenici preminuo veliki književnik Kemal Mahmutefendić

Bošnjački i bosanskohercegovački pisac Kemal Mahmutefendić, koji je tokom svog spisateljskog djelovanja objavljivao poeziju, novele, romane za djecu, drame, putopise, eseje, aforizme i basne, nedavno je u izdanju “Planjaxa” čitalačkoj publici predstavio svoju novu knjigu pjesama Ex nihilo – iz ničega, nikome, ni o čemu. Ukupno 99 pjesama, koje se nalaze u ovoj zbirci, podijeljene su u tri velika ciklusa – …ako me još može biti, Samo vi ne i Jer ono čega nema, to te čeka… Pri uvrštavanju pjesama u zbirku uveliko mu je pomogao književni kritičar Željko Grahovac, njegov veliki prijatelj.

Ovaj autor, uz rahmetli Aliju Hasagića Dubočanina, pripada grupi najplodonosnijih lirskih pisaca ovog područja. Ex nihilo – iz ničega, nikome, ni o čemu mu je 26. zbirka pjesama, a na svom stolu, kako nam je otkrio, ima materijala za još najmanje 20 knjiga autorske lirike. Iako je izuzetno uspješan i u drugim žanrovima, posebno u oblasti dječije književnosti, iz koje su mu neka značajna djela na lektirskom popisu, rekao je da mu poezija najbolje pristaje i da je ostao i da će ostati slijepo vjeran Hljebnikovom konceptu “zaumnog jezika”, koji se u poeziji javlja u svom najsavršenijem obliku. Uprkos činjenici da će 8. aprila iduće godine zagaziti u devetu deceniju života, nema namjeru stati pisati jer je za njega pisanje, kako priznaje, život.

Kako nam je na početku pokušao objasniti, naslov njegove knjige Ex nihilo – iz ničega, nikome, ni o čemu jedna je gotovo humoristična replika na Božije stvaranje, ali je opet ostavio čitaocima da sami shvate poruku i naslova i sadržaja. Poezija je, kako govori, unutrašnja stvar koja se stvara u čovjeku, koja ne traži dijalog, već je jedan vječni monolog.

“Iako u naslovu moje nove knjige jasno stoji riječ ‘nikome’, čovjek je jedno društveno biće i sve ono što kreira biva namijenjeno nekome i za nekoga. Tako i sve moje pjesme koje sam napisao imaju svoje ‘zašto’ i ‘zato’. U Ex nihilo – iz ničega, nikome, ni o čemu nalaze se rukopisi koji su nastali ranije, prije možda pet ili deset godina, a nedavno ih je moj prijatelj Željko Grahovac lijepo rasporedio i odlučio uvrstiti u knjigu. U zbirci se nalazi tačno 99 pjesama, i to je, moram reći, puka slučajnost. Puno je onih koji pitaju gdje je stota, ima li u izostanku te stote pjesme nekog skrivenog značenja, ali na to im pitanje ne mogu ponuditi neki konkretan odgovor jer on ne postoji. U svakom slučaju, kompliment je što su ljudi i dalje zainteresirani za moje djelovanje”, počeo je Mahmutefendić.

Sarajlija sa zeničkom adresom nam govori da Ex nihilo – iz ničega, nikome, ni o čemu ništa ne razlikuje od njegovih prethodnih pjesničkih izdanja. Govori da je izraziti egzistencijalistički pjesnik i da nije vezan za neke konkretne književne izazove.

“Jednostavno, pišem ono što osjećam, što je u meni, što me proganja, ono što će me možda odvesti i na drugi svijet. Pišem o onome što možda nema ni perspektivu. Pišem književnost koja vodi prema spoznaji ličnosti. Mnogi pisci svoja djela konceptualiziraju, što duboko poštujem, ali to je za mene više politika nego osjećaj. Ne vjerujem u umjetnost koja podilazi bilo kome, do sada nisam vjerovao niti ću vjerovati. Čovjek je svoje, autentično biće, i kao takvo je prirodno povezano sa svim drugim autentičnim bićima. Biti svoj, bez obzira na sve, jedini je put koji vodi u duhovnu nadgradnju”, kazao je za Stav.

ŽIVI SVOJ ŽIVOT I GOVORI SVOJU RIJEČ

Funkcija poezije u savremenom trenutku, prema mišljenju Kemala Mahmutefendića, nije ništa drugačija od njene funkcije u doba nastajanja Epa o Gilgamešu. Tako je, smatra, i sa svim drugim pojavnim oblicima umjetnosti.

“Poezija, kao i bilo koja druga književna forma, pa i bilo koja druga forma umjetnosti, uvijek postavlja nekoliko pitanja. Među tim pitanjima izdvajaju se ona zašto smo tu i kako provodimo naše vrijeme na ovom svijetu koji je takav kakav jeste. Jednostavno, ona je neumrla i nije za upotrebu, ona je ‘ex nihilo’. Poezija ne bi trebala tražiti da je neko upotrijebi. Ona je samoživa i funkcionira kao jedna zasebnost, potpuno je neosvojiva. Čak i ja, kao neko ko se bavi poezijom, ne mogu je osvojiti. Ona se naprosto dešava u meni i ja nju doživljavam kao takvu. Poezija je moj unutrašnji govor. Ja sam biće koje živi, kao i sva druga bića, i koje govori i osjeća”, njegove su riječi.

On dodaje i to da savremeni trenutak apsolutno pogoduje nastanku umjetnosti, a objasnio je i zašto: “Sadašnji trenutak je potrebno ubijati, treba ga sprečavati u tome da te prevari, i u tom procesu može nastati prelijepa poezija i umjetnost.”

“Živi svoj život i govori svoju riječ ne prilagođavajući se ničemu. Tako je radio i naš veliki Mehmedalija Mak Dizdar. U početku je vodio dijalog sa svijetom, a onda je u nekom momentu shvatio poentu, što je rezultiralo nastankom ‘Kamenog spavača’ i ‘Modre rijeke’, možda i najsavršenijih djela naše književnosti uopće. Ta remek-djela nastala su u procesu razgovora autora sa samim sobom”, istakao je Mahmutefendić.

Također, upozorio je da, uprkos prisutnosti “zaumnog jezika” i uprkos činjenici da poezija, pa i cjelokupna književnost, nastaju u procesu autorazgovora, književnost treba deelitizirati.

“Elitizirati književnost je pogrešno. To je već upotreba književnosti i umjetnosti kao jedne nadcjeline, a već sam kazao da se ona ne smije upotrebljavati. Treba umjetnost učiniti dostupnom svima, a na ljudima je da se dignu dotle i pokušaju dokučiti njene ljepote. Bit će i onih, kao što ih je uvijek i bilo, koje umjetnost neće zanimati. To također treba poštovati. Širu javnost treba nastojati uključiti u književne tokove, ali to se ne može dogoditi naglo jer joj otvarate prostor s kojim nije upoznata. Vraćam se na svoju prvobitnu tezu da šira javnost upotrebljava stvari, a književnost i umjetnost nisu stvari. Dakle, moj unutrašnji stav o ovom pitanju jeste – priđi, vidi i shvati ako možeš”, kaže autor zbirke pjesama Ex nihilo – iz ničega, nikome, ni o čemu.

POEZIJA JE ŽIVOT I ŽIVOT JE POEZIJA

Kada piše svoju književnost, Kemal Mahmutefendić kroz metaforu objašnjava da se “digne na nebo, pa spusti na zemlju”.

“Tokom života objavio sam 55 knjiga, a zanimljivo je da nikada nisam imao ambicije da na bilo koji način to uspije. Pisao sam zato što sam morao pisati. Pisao sam i u najgorim životnim uvjetima. Jedan meni drag pjesnik bi kazao da je svoja najbolja djela napisao u zahodu. Kada počne taj unutrašnji govor – zabilježi ga. Piši bez obzira gdje si. Tu pojavu unutrašnjeg govora opisujem kao svoj put na nebo pa povratak na zemlju. To je to, nema tu puno filozofiranja. Sigurno postoje i oni koji taj ciklus pisanja mistificiraju, ali barem u mom slučaju, tu nema nikakve mistike. Meni je 79 godina i čitav život tako pišem. Kao student u Beogradu sam pisao tako, ‘na koljenu’, ali i sada, kao zenički penzioner”, pojasnio nam je jedan od najvećih živućih autora s ovih prostora.

“Ja sam pjesnik ustvari”, rekao je Kemal Mahmutefendić i tako nam u jednoj rečenici odgovorio na pitanje koja mu književna forma najbolje pristaje.

“Pisao sam novele, romane za djecu, drame, putopise, eseje, aforizme i basne, ali mene proganja poezija. Volim i dječiju književnost pošto djeca najiskrenije osjećaju pisanu riječ, ali sam pjesnik i volio bih uspjeti kao pjesnik. Čitavu historiju postojanja ljudskog roda prati poezija u ovom ili onom obliku. Ako bih morao dobiti Nobelovu nagradu za književnost, volio bih je dobiti kao pjesnik”, našalio se.

Iako smo svi svakim danom sve bliži danu našeg odlaska, pa tako i naš veliki književnik koji trenutno obitava u Zenici, on nam govori da će pisati sve dok može misliti i micati desnu ruku.

“Kada bih rekao da imam na radnom stolu materijala za još 20 knjiga, ne biste mi vjerovali. Vjerovatno ih neću nikada za života ni objaviti. Kod mene nema stajanja, dok dišem, pisat ću i objavljivat ću. Poezija je život i život je poezija”, zaključio je naš razgovor Kemal Mahmutefendić.

Autor:  STAV