Intervju: Nisveta Kozlić – najinovativnija odgajateljica raste zajedno sa djecom – Nije prvi put da teta Nisveta Kozlić izlazi iz uobičajenih i ustaljenih okvira kako bi svojoj djeci osigurala bolje i sretnije odrastanje. Svojevremeno je baš u njenu vrtićku grupu primljen heroj nacije Ismail Zulfić, dječak bez ijedne ruke, kojem je ova maštovita i neumorna profesorica predškolskog odgoja pomogla da prevaziđe svaku prepreku i oduševi cijelo bh. drušvo. Kasnije je napisala knjigu priča za djecu „Leptir“, inspirisanu druženjem s Ismailom, ali i jedinstvenu i izuzetno dragocjenu u savremenoj dječijoj bosanskohercegovačkoj književnosti. Prije nekoliko dana je teta Nisveta dobila i zvanično priznanje za svoj rad.
Zbog najnovije prakse koju je provodila među, kako kaže, svojom djecom, proglašena je najinovativnijom odgajateljicom u predškolskom odgoju na takmičenju koje treću godinu organizira Centar za obrazovne inicijative Step by step.
Najinovativnija teta u našoj zemlji govorila je za Hayat.ba o svojim inovacijama u najodgovornije zanimanje za koje se čovjek može odlučiti.
Ko je i kakva je zapravo teta Nisveta?
Ja za sebe kažem da sam jedno veliko dijete koje nikada ne prestaje da raste, uči i razvija se. Iako na prvi pogled izgledam jako ozbiljno, moj vanjski izgled je u koliziji sa mojom nutrinom. Profesorica sam predškolskog odgoja i obrazovanja, zaposlena u PPU Sindibad u Zenici već trinaest godina, supruga i majka.
Odakle Nisveta Kozlić crpi motivaciju i energiju da uradi nešto više, drugačije, bolje?
Motivaciju i energiju za rad svakodnevno uzimam iz okruženja u kojem radim, okružena djecom. To je mjesto gdje ste sigurni jer imate posla sa iskrenim malim bićima koja, sve što imaju, kažu u lice. Bezgranična ljubav koju pružaju i činjenica da mnogo vremena u toku dana provedu sa vama jednostavno čovjeka tjeraju da sve svoje snage, one vama poznate, a i skrivene stavite u funkciju kako bi napravili i osmislili ambijent u kojem će rasti sretna djeca. Oni vide i vrate višestruko svaki trud. Osim toga, svakodnevno prolazim kroz odrastanje iako sam ja fizički taj proces završila, ali porastem svaki put kad moja djeca savladaju neku vještinu, nauče pravilno upotrebljavati olovku, vezati pertlu, iako u stvarnome životu porastem samo onda kada obujem visoku potpeticu.
Trinaest godina radite s djecom predškolskog uzrasta. Šta su prema vašoj ocjeni najveći izazovi savremenog doba u odgoju i obrazovanju djece?
Mnogo je izazova sa kojima se susrećem svakodnevno, ali započela bih sa brzim načinom života kojeg nažalost nisu pošteđena ni djeca predškolskog uzrasta. Nekada su djeca jutra započinjala polahko, uz mirise i zvuke mjesta gdje se najljepše osjećaju, u toplini doma. Danas su jutra brza, nervozna, užurbana, kako niko ne bi zakasnio na posao, u školu, vrtić i sl. A nakon vrtića nedostaje kvalitetno provedeno vrijeme jer djeca sve više vremena provode uz televizor, tablet i telefon. Baš ta česta druženja sa tehnološkim čudima od najranijeg uzrasta dovode do stanja u kojem mnogo djece ne stigne da razvije svoj puni potencijal do polaska u školu. Zapravo najveći izazov za mene je trenutno jeste uhvatiti se u koštac s tim problemom i formirati prvu liniju obrane za djecu predškolskog uzrasta, pružajući im kvalitetno vrijeme provedeno u vrtiću, kreirajući sretno i poticajno okruženje. Dalje, predškolstvo u našoj zemlji još nije dobilo zasluženo mjesto i sve do nedavno je važilo mišljenje da su vrtići samo mjesta gdje se čuvaju djeca. Međutim, vrtići su institucije u kojima se osim čuvanja djece odvija i ozbiljan i organizovan rad, uvažavajući sve osobenosti djece predškolskog uzrasta. Planovi koji se rade i dorađuju godinama zapravo zahtijevaju jedan viši nivo, a to je planiranje i rad na osnovu posmatranja i potreba formirane grupe. Posmatrajući grupu vi možete da vidite gdje trebate intervenirati i onda kreirate vlastiti plan rada koji u stvari integrišete u ovaj formalni, standardni i osim što uviđate pozitivne efekte istog, dobijete ono što je jako bitno, a to je da budete sretni. Jer, ako nemate sretnog i zadovoljnog odgajatelja nećete imati ni zadovoljnu djecu. Znači za mene je jedan od izazova kreirati vlastiti plan rada i integrisati ga u redovan, uviđati pozitivne efekte i biti sretan. A to mi se napokon desilo.
Kroz praksu za koju ste nagrađeni druženje ste suprotstavili usamljenosti, interakciju pasivnom posmatranju, knjigu savremenim digitalnim uređajima koji su nerijetko našoj djeci jedina igračka i „sagovornik“. Ispričajte nam ukratko i o ideji i o realizaciji.
Ideja je nastala iz posmatranja grupe i gdje je utjecaj savremene tehnologije vidno izražen. Potaknula sam djecu da nacrtaju kojih igara se igraju kod kuće. Tada sam „zakoračila“ u virtuelni svijet i donijela odluku da ću nešto mijenjati. Za djecu pišem priču o dječaku Neznanku koji biva zarobljen u zemlji Telefoniji. Djeci dajem prijedlog da mu mi pomognemo, što sa oduševljenejm prihvataju. Također, redovno čitanje pred spavanje nam je postala rutina. Djecu podstičem da se prisjete naših zajedničkih doživljaja, pa je tako nastala priča „Maca“ , potom „Gusjenica“ .Dva mjeseca smo putovali u ledeno, zatim kameno doba i tako je nastala priča „Jedan mali dinosaur“ i „Kamenko uči glasove bosankog jezika“. Iz ovog perioda nastalo je pričajuće kamenje i pričajuće drveće i naravno još mnogo doživljaja i lijepih priča. Pravili smo planove priče, liječili knjige, izrađivali bookmarekere, obilježavali razne datume, družili se sa književnicima, postali redovni članovi biblioteke, umjesto igračaka za rođendan mi djeci poklanjamo knjige. Kako bi djeca čitanje knjiga doživjela na najljepši način čitali smo u prirodi, u parku, ispod jabuke i sl, pravili smo okrugle priče, kvadrataste priče, zvučne priče i još mnogo toga.Djeci izrađujem platnene slikovnice koje imaju višestruki pozitivan utjecaj na razvoj djece predškolskog uzrasta. Uključila sam roditelje i dala zadatak da izrade knjigu o svome djetetu, potom otvorila konkurs pod nazivom „Moja priča iz vrtića“. Nagrada za prvo mjesto je platnena slikovnica. Sretna sam da imam roditelje spremne za saradnju iako im ovaj ubrzani način života ostavlja malo prostora za to. Babina/tatina pričaonica, koju sam organizirala, naišla je na stidljivo uključivanje očeva, ali se danas očevi više uključuju jer sam ih informisala da ću im ja pomoći osmisliti koncept pričaonice, pa je uključenost veća. Drago mi je i zahvalna sam roditeljima što su mi vjerovali da je sve ono što radim za dobrobit djece.
Kako su reagirala djeca na vašu inovaciju?
Svakodnevno otkrivam pozitivne efekte svog rada. Djeca su sretna, motivisana, oduševljena, zavoljeli su knjige, obogatili su govor, mišljenje, logičko zaključivanje, inicijativu i ono najvažnije uključena su u svaki segment ovog procesa.
Ko god je bio u vrtiću u kojem radite, zna da u Sindibadu vlada drugarstvo u svakom smislu i na svakom nivou. Koliko vam takva radna atmosfera i okruženje pomaže u realizaciji vaših, nerijetko kompliciranih, pa čak ni jeftinih aktivnosti?
Djeca uče po modelu.U našem malom kolektivu zaista vlada jedna pozitivna atmosfera u kojem svako ko želi može da se profesionalno izgradi i imat će svesrdnu podršku. Sretna sam što zajedno sa svim uposlenicima kreiram poticajno okruženje puno uvažavanja i saradnje. Sve se to prenosi i na djecu. Dakle u poticajnom okuženju, gdje se uspjeh pojedinca doživljava kao vlastiti, moraju rasti sretna djeca.
Koliko i šta vam znači priznanje i nagrada za najinovativniju odgajateljicu?
Mnogo mi znači i važno mi je jer potvrđuje da se rad i zalaganje isplate, bez obzira radili u velikim ili malim ustanovama. Iako sam neizmjerno sretna , za mene predstavlja još veću motivaciju i odgovornost da ovaj posao radim još bolje i požrtvovanije.
Šta smatrate najvećim problemima u našem predškolskom obrazovanju? Šta treba promijeniti da bude više teta koje nastoje raditi nesvakodnevno i bolje?
Problema je mnogo, a najveći je što svakom djetetu nije dostupno predškolsko obrazovanje u našoj domovini. Svakako da bi predškolstvu trebala veća podrška onih koji odlučuju i donose zakone i standarde. Ja dolazim iz privatnog sektora i problemi javnog i privatnog sektora se razlikuju. Ako se uzme u obzir činjenica da se predškolstvo temelji na humanističkim principima, potrebna je onda podrška odgovornih institucija i privatnom sektoru. Ipak, činjenica da nemam psihološkog pritiska mene lično motiviše da budem odgovorna i požrtvovana.
Šta biste savjetovali svojim mlađim, pa, zašto ne, i iskusnijim kolegama i kolegicama?
Savjetovujem mlade ali i onim iskusnije da na početku svoga radnog angažmana pokažu da im je stalo do ovog posla, da su spremni da uče, prihvate kritiku ali i da rade na sebi. Vrijeme se mijenja i sve je više izazova na koje trebamo odgovoriti, jer mi smo ti koji gradimo temelje zdravoj i cjelovitoj ličnosti i imamo određene odgovornosti u razvoju i kreiranju sretnog društva. Svima nama su tu negdje problemi isti i ne postoje idealni uvjeti za rad niti gotovi planovi rada već smo mi svi kreatori plana rada u svojoj sobi/učionici.
Spremate li djeci još neka iznenađenja u skorijoj budućnosti?
Ono što je sigurno je da ću ovaj plan realizovati sve dok radim ovaj posao. Djeca me inspirišu i ja ću sigurno uvijek uvoditi neke nove stvari kako bi djeci bilo što poticajnije i kako će se sa radošću sjećati svog boravka u vrtiću. U planu imam jedan priručnik za rad sa djecom bez gornjih ekstremiteta u ranom uzrastu. Vidjet ćemo, još se osjećam snažnom i motiviranom.
I na kraju, zašto sve ovo radite?
Kada u rukama imate najveće resurse ove zemlje, djecu, onda morate znati koju odgovornost imate u kreiranju sretnog i zadovoljnog društva. Onda kada potaknete pravilan razvoj drugog, u ovom slučaju djece, tada ćete osjetiti i svoj vlastiti razvoj. Ovo radim jer želim dati doprinos razvoju sretnog društva, ali i zato što ovaj posao neizmjerno volim i što me raditi ga čini sretnom.
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
