Iskustvo COVID pacijenta u Sarajevu- Sve što znate o korona virusu nedovoljno je da vas pripremi za šok koji preživite kada vam, nakon testiranja, ljekar kaže da ste COVID pozitivni. Simptomi za koje ste mislili da su blagi, skoro jednogodišnje pripremanje organizma na sve nenajavljene ali latentno očekivane udare, vjera kako posjedujete jaku volju i stabilnu ličnost spremnu da se nosi sa svakim izazovom; sve se to rasprši kao sapunica u zraku i čovjek ostane ogoljen sa spoznajom da je bolestan.
U mome slučaju sve je krenulo prilično žestoko. Nakon jednodnevne, veoma visoke, temperature odlazak kod ljekara bio je neizbježan korak u otkrivanju boljke, a kada je nakon covid testiranja pulmolog potvrdio da bolujem od upale pluća kombinirane sa upalom grla i upalom sinusa prvobitnu nevjericu, zbunjenost i primordijalni strah zamijenila je racionalnost. Nevolja na čovjeka djeluje na način ili da se prepusti pasivnosti ili da počne grozničavo tragati za rješenjem problema.
Specifičnost COVID pneumonije jeste što je čovjek u najdoslovnijem smislu ostavljen da bude sam. Ukućani se zbog opasnosti od prenosa infekcije moraju dislocirati, a svi oni koji bi željeli pomoći moraju biti zaustavljeni na ulaznim vratima. Kada shvatite da ćete provesti petnaest dana u fizičkoj izolaciji i samoći počinjete razumijevati o kakvoj je bolesti riječ. COVID upala pluća ima jednu veoma nezahvalnu osobinu jer nakon uvođenja antibiotiske terapije, u pravilu, ne dolazi do naglog, progresivnog ili trenutnog poboljšanja zdravstvenog stanja.
Upravo suprotno, moje je iskustvo bilo takvo da sam svakog sljedećeg dana osjećao više kumulativnih tegoba koje su se ispoljavale u sve jačem intenzitetu. I dok sam prvog dana bolesti, čekajući duže od pet sati da mi ljekari u COVID ambulanti na Saraj polju ustanove dijagnozu, osjećao bijes i ljutnju zbog tromosti i neorganizovanosti sistema sljedećih ću dana shvatiti da ta malobrojna grupa ljudi radi izuzetno težak i naporan posao.
Fizički napor medicinskog osoblja
Gotovo svo tehničko medicinsko osoblje, s kojima sam intenzivno dolazio u kontakt narednih desetak dana, bilo je izloženo užasnim fizičkim i psihičkim naporima. U ćaskanju, kojim sam se nastojao osloboditi straha, doznao sam da su mnogi od njih prebolovali koronu, da su i pored toga što rade duge, teške i mučne smjene ostavljeni da sami brinu o populaciji oboljelih, koja je svakim danom rasla, i da su pored hronične iscrpljenosti i hroničnog umora zapravo i hronično potplaćeni.
Agonija moje bolesti imala je jednu uznemiravajuću dinamiku. Pored toga što sam oralno konzumirao lijekove svakoga dana sam morao ići u ambulantu kako bih primio injekciju. Snagu sam gubio rapidno, izgubio sam naglo apetit i konstantno sam imao visoku tjelesnu temperaturu i sve je to, pored činjenice da sam bio pozitivan na prisustvo korona virusa sa propisanom kućnom izolacijom, bilo sastavni dio svakodnevne terapijske „šetnje“. Hodao sam do ambulante i nazad svakoga jutra, potpuno iscrpljen, iz sljedećih razloga. Visoka temperatura i prisustvo virusa u organizmu kao jednu od posljedica imali su gubitak snage, ali isto tako, veoma izraženo i neprekidne nesvjestice i poremećaj centra za ravnotežu.
Razmišljao sam ovako; budem li vozio kola mogao bih zbog trenutnog gubitka svjest, ili napada opšte malaksalosti izgubiti kontrolu nad vozilom i skriviti saobraćajni udes, što je bila užasavajuća pomisao, posebice kada sam znao da bi me korona bolesnog bilo izuzetno komplikovano medicinski tretirati u slučaju povrede. Ali, i bez toga, pomisao da bih morao stajati na ulici, čekati policiju, objašnjavati šta se desilo, u stanju kada sam imao snage i volje jedino ležati u krevetu bile su misli koje su me plašile.
Vožnja taksijem, isto tako nije dolazila u obzir, jer malo bi koji vozač pristao primiti korona zaraženu osobu, a da krijem stanje nisam smio i nisam mogao. Na prvi pogled, svakome je bilo jasno da sa mojim organizmom nešto nije u redu. Članove porodice nisam smio izlagati takvom riziku iz istih razloga iz kojih to nisam činio štedeći nepoznate i anonimne taksiste. Dakle, ostala je samo još jedna opcija – da u ambulantu svakoga dana idem pješke, što sam i činio.
Te su „šetnje“ zaista bile posebne. Kao relativno mlad i fizički jak čovjek, svjestan sam toga i sada, dvadesetak dana kasnije, tih sam, otprilike, 700-tinjak metara prelazio sa osjećajem da sam umorni starac opterećen nepreglednim brojem „teških oboljenja“. Hodao sam sporo, teško dišući i jako kašljajući, ali ono što me najviše deprimiralo bili su pogledi ljudi s kojima sam se mimoilazio. U njihovim sam začuđenim i uplašenim očima mogao vidjeti kakvo je zapravo moje stanje, mogao sam vidjeti kako me svako od njih gleda pogledom koji je nadilazio sažaljenje i empatiju, vidio sam poglede ispunjene opominjućim užasom. Činilo se da iz njihovih očiju izlaze riječi: “Ovo je polumejt, a ne živ čovjek”.
Tretman u ambulanti
Za razliku od turobnih šetnji tretman u ambulanti bio je čista blagodat. Svukao bih hlače sa butine i olabavio kaiš na farmerkama, a zatim legao na krevet čekajući da dobijem terapiju. Zatvorio bih oči potpuno ravnodušan na dešavanja oko mene udišući svježi zrak koji je ulazio u prostoriju kroz širom otvoren prozor. Meni nije bilo potrebno govoriti da opustim tijelo, ja sam ležeći na tom hladnom skaju i udišući isparavanja sredstava za dezinfekciju imao osjećaj da ležim na nekoj ležaljci uz obalu Jadranskog mora. Nakon što bih primio terapiju vraćao sam se kući slijedeći istu onespokojavajuću rutinu, oborene glave, zaustavljajući se svakih desetak koraka nastojeći ustima uhvatiti što više svježeg jutarnjeg zraka. Odmah po dolasku u kuću odlazio sam ležati u krevet, u pravilu spavati, bez da sam se presvlačio, gladan, iscrpljen i žedan. Jer, imao sam snage samo da ležim i ništa više.
Moj se dan nastavljao u veoma jednoobraznom ritmu. Morao sam unositi u tijelo što više tečnosti pa sam pio velike količine vode i čaja. Kuhanje je svih tih prvih petneastak dana bilo pravi problem, jer dok bih došao do kuhinje i stavio šerpu sa vodom na kolo izgubio bih svu akumuliranu snagu a dok bih čekao da voda uskipti sjedio sam potpuno izgubljen i nesvjestan prostora i vremena. Kada bih zgotovio čaj i presuo ga u termos bocu kako bi mu očuvao toplotu odlazio bih nazad u krevet ležeći nepomičan po sat vremena nemajući ni snage ni volje da pijem napitak koji sam pripravio. Taj sam mali kućni ritual ponavljao gotovo deset puta dnevno i svaki put sam mislio da je to zadnji, da više neću imati snage obaviti čak ni tu najjednostavniju kućansku zadaću. Svakoga sam puta bio na rubu plača, očajan i uplašen, ali uvijek sam smogao snage ponoviti tih šest ili sedam elemenata radnje i poslije se prisiljavati da pijem tečnost koja je bila gotovo bezukusna.
Najveća mora COVID upala je nemogućnost da se obori tjelesna temepratura. Lično sam se s tim problemom borio 14 dana i to uz temepraturu koja je u pravilu bila oko 38. podioka konstantno se penjući do sljedećeg 39. U to sam vrijeme dobijao svakojake savjete i većinu sam poslušao, a u obaranju tjelesne temperature najviše mi je pomogla narodna metoda.
Opisaću sada samo jedan od, čini mi se, četiri ili pet najkritičnijih dana. Zet Enes, svakoga je dana donosio ručak koji bi spremila sestra Zina, ali sva je ta hrana bačena, čak i pileće supe neophodne da se digne nivo elektrolita u tijelu. Ja, jednostavno, nisam mogao ništa ni jesti ni piti, a temperaturu sam obarao pijući lijekove na bazi paracetamola. Samo, ta se metoda pokazala ekstremno neučinkovitom i kako će se pokazati veoma frustrirajućom.
Izmjerio bih tjelesnu temepraturu u 18:00 sati, dakle nakon cjelodnevnog uzimanja raznoraznih terapija i toplomjer bi, na moje izuzetno neprijatno iznenađenje, pokazao da se popela do razine od 38,4. Pošto sam u kontinuitetu imao povišenu temperaturu neprekidno ispijajući paracetamole u predvečerje bih popio dvije tablete istovremeno. Čekao sam dva sata vjerujući kako će agresivno konzumiranje lijkova potisnuti tjelesnu temperaturu nadajući se kako ću provesti mirno veče. Ali, dva sata kasnije, čekao me dodatni šok. Tjelesna temperatura ne da nije je spala na normalnu razinu, ona se podigla za pola stepena.
Tada sam na sugestiju doktora Amera, kućnog prijatelja sestre i zeta, za obaranje temperature počeo koristiti brufen. Popio bih brufen u 20:00 i čekao da se nešto desi. Dva sata kasnije bio bih na istom mjestu, tablete nisu djelovale, u meni je rastao strah. Uz neprekidne telefonske konsultacije sa sestrom oboma nam je, nakon poziva koji je obavila sa ljekarom iz Vojne bolnice, postalo jasno kako postoji sasvim realna mogućnost za moju hospitalizaciju. Ljekar je rekao ‘ne obori li temperaturu do ponoći, neka dođe u medicinsku ustanovu’.
Prelomni trenutak mog liječenja
To je bio prelomni trenutak mog liječenja, jer sam se tada okrenuo „narodskim„ metodama. I to onoj za koju sam vjerovao da je najdjelotovornija, što će se pokazati dobrim instinktom. Te prve noći sam alkoholne obloge stavljao na noge gotovo puna dva sata i kada sam oko ponoći izmjerio temperaturu, prepadnut, anksiozan, uplakan i očajan toplomjer je pokazao nevjerovatnu cifru – 37,3. Nazvao sam sestru i sav usplahiren joj saopštio vijest i onda se potpuno ispražnjen od svega, snage i emocija najviše, skljokao u krevet.
Metodu „rakijskih obloga“ koristio sam sljedećih pet ili šest dana i svaki je put bila učinkovita. U međuvremenu sam prolazio kroz različita psihološka stanja, ponekad čak buncajući i halucinirajući, emotivno potpuno razoren. Sjećam se, u trenucima najgore agonije, toliko mi je centar za ravnotežu bio pogođen da sam hodajući kroz kuću udarao u apsolutno svaku stvar pored koje bih prolazio. U svemu tome bila je i jedna dobra stvar, jedna odlična i sudbinski presuđujuća stvar – cijelo vrijeme sam dobro disao, što me spasilo dodatnih tegoba i trenutne hospitalizacije. Nakon petnaest dana agonije napokon sam se našao na željno očekivanom kolosjeku ozdravljenja.
O radu medicinskog osoblja, o ne javljanju na telefone, o tome kako se ponašaju zaposleni u COVID ambulantama, a kako oni u ambulantama porodične medicine, pisaću drugom prilikom. Sada mogu samo napisati da svaki put kada pomislim na one hrabre i istrajne medicinske sestre i doktorice u COVID ambulanti u Saraj polju grlo mi se stisne, a oči orose suzama. Njima, bezbroj puta hvala na svemu, jer one su mi pomogle da shvatim šta se zapravo krije iza one izlizane fraze „heroji u bijelom“. To su prave heroine našeg doba, evo sada već duže od godinu dana na prvoj liniji fronta.
IZVOR : AL JAZEERA – Jasmin Agić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
