Istraživanje pokazalo da je na bh. tržištu rada aktivno svega 37 posto žena

Nedostatak predškolskih ustanova

“Prilikom upisa u predškolsku ustanovu prioritet imaju djeca čiji stariji brat ili sestra već borave u našem vrtiću. U stalnom smo kontaktu sa roditeljima te nastojimo da na vrijeme obezbijedimo to mjesto. S druge stane, često smo svjedočili da majke koje ne mogu da nađu adekvatnu brigu za svoje dijete, moraju da napuste posao, da se odreknu karijere i posvete brizi o porodici”, kaže Jelena Lubura, direktorica privatne predškolske ustanove “Mašin svijet” iz Istočnog Sarajeva.

Nažalost, ovaj scenario je čest. Na bh. tržištu rada aktivno je svega 37 posto žena, što je jedan od najnižih postotaka u Jugoistočnoj Evropi, podaci su Polazne studije. Dok muškarci poslovima neplaćene brige i njege posvete 3,5 sata, u slučaju žena to je 6,5 sati tokom kojih se brinu o djeci, starijim članovima/icama porodice, osobama sa invaliditetom, a ujedno obavljaju i kućanske poslove.

“Nesrazmjerna odgovornost za brigu i njegu izvor je rodne neravnopravnosti i nejednakog pristupa žena tržištu rada. Kako bi se pokrenule promjene, ključno je smanjiti količinu neplaćenog rada u oblasti brige i njege koji obavljaju žene kroz transformativne politike i ulaganje u ekonomiju brige i njege, što će omogućiti ženama da ostvare svoja ekonomska prava i prilike, povećati njihovo učešće u radnoj snazi, kao i pristup dostojanstvenim poslovima”, poručuju iz ureda UN Women u Bosni i Hercegovini.

Briga o djeci sa poteškoćama u razvoju

Veliki teret odgovornosti postoji i kada su u pitanju djeca sa poteškoćama u razvoju, čije majke najčešće preuzimaju uloge podrške koje sistem nije u mogućnosti pružiti. Poražavajući je podatak do kojeg se došlo na osnovu Studije, da 70% brakova sa djecom sa poteškoćama u razvoju završi razvodom, pri čemu većina odgovornosti za brigu o djetetu pada na majku.

Pomoć roditeljima, kao i podršku djeci, najčešće pružaju nevladine organizacije i udruženja poput “Udruženja Colibri” koje organizuje muzikoterapije, umjetničke radionice, savjetovanje, prilagođene individualnim potrebama i nivou vještina. Za svako dijete pojedinačno se izrađuju plan i program koji se prate, redovno evaluiraju, po potrebi mijenjaju i nadograđuju, sve dok dijete/osoba ne stekne određene vještine.

“Imali smo inicijative za GPS narukvice, za stambeno rješavanje porodica sa djecom sa teškoćama koje nemaju krov nad glavom i podstanari su, za povećanje invalidnine, za prednost pri zapošljavanju roditelja djece sa teškoćama, za otvaranje dnevnih i poludnevnih centara, za ranu intervenciju, za mnogo stvari od kojih nijedna nije u potpunosti riješena. Najveći problem je što u pravilu jedan roditelj mora ostaviti posao – a najčešće je to majka – da bi skrbila o djetetu. To implicira nizak životni standard i vrlo često siromaštvo za cijelu porodicu”, kazala je Aida Hrnjić, predsjednica Udruženja za podršku porodicama sa djecom i osobama sa poteškoćama u razvoju “Colibri”.

Moguća rješenja

Kako bi se pokrenule pozitivne promjene koje bi doprinijele ekonomskom osnaživanju žena i postizanju rodne ravnopravnosti, Studija daje nekoliko preporuka, a među njima su uspostavljanje centara za brigu i njegu, prilagođavanje obrazovnog sistema djeci s poteškoćama u razvoju, te uspostavljanje škola roditeljstva.