Ivan Opačak

Riječ je o Ivanu Opačku, bivšem igraču Čelika i još devet drugih klubova, te bivšem reprezentativcu BiH. Opačak je jedan od rijetkih sportista rođenih u Zenici o kojem i dan danas navijači Čelika govore s velikim poštovanjem. Nisu zaboravili sjajne igre, ali i odnos prema crno-crvenom dresu. Ovaj bivši košarkaš, koji se prije nešto više od dvije godine oprostio od aktivnog bavljenja košarkom, trenutno je totalno van košarke, zaokupljen je drugim stvarima i košarka mu trenutno nije na prvom mjestu.

S Ivanom Opačkom razgovarali smo u jednom zeničkom hotelu o mnogim stvarima. Interesovalo nas je šta trenutno radi, nedostaje li mu angažman u košarci, dotakli smo se i njegovog Čelika, bh. lige u košarci, ali i reprezentacije BiH. Zeničanin je takav sagovornik, da biste s njim mogli provesti sate razgovarajući o sportu i košarci, jer on je neko ko je uvijek živio za taj sport i nastojao postići što više.

Prvo pitanje koje sigurno mnoge interesuje, gdje je i šta trenutno radi Ivan Opačak?

“Prošle su više od dvije godine kako sam prestao igrati, moja prva i jedina želja nakon završetka karijere bila je da ostanem u košarci. Ostao sam u Čeliku jednu godinu, prošlu sam radio u Sparsima, bio sam pomoćni trener Marku Trbiću, pa sam onda i sam dobio priliku da vodim tim zadnja dva mjeseca i evo sad spletom raznih okolnosti, privatnih obaveza, poslova, nisam trenutno u sportu, odnosno košarci, više sam uz porodicu i te neke druge obaveze”.

Nakon završetka karijere i sumiranja svega, gledajući iz ove perspektive, da li si zadovoljan svojom karijerom i misliš li da si mogao napraviti i više u košarci?

“Uvijek sam u glavi imao nakon završetka karijere, da ostanem u košarci, da li kao trener ili sa strane na nekoj poziciji, jednostavno vidio sam se aktivno da i dalje radim u tome sportu. Sutra mi neće biti žao jer sam probao najprije u svome Čeliku da nešto napravim, pa zatim i u Sparsima. Košarka mi fali posljednjih par mjeseci kada radim nešto van tog sporta. Kada je u pitanju karijera, sigurno da je moglo biti i bolje. Kada sumiram sve, jako sam zadovoljan jer sam ostao zdrav, ja sam ona ratna generacija igrača, koji su počeli igrati i trenirati u ratu. Moj prvi kontakt s košarkom je bio na Kamberovića polju i Sead Škrgo školi dok su padale granate po Zenici, to današnja djeca kad im pričaš ne mogu da shvate. Mi smo igrali bez patika, nismo imali opremu, nismo imali ništa i na kraju zacrtao sam cilj da budem ozbiljan igrač, da igram na ozbiljnom nivou, da postanem reprezentativac i obezbjedim sebi jedan lagodan život, mislim da sam u tome uspio”.

Potvrda o tvojoj košarkaškoj i ljudskoj veličini bila je na tvom oproštaju, kada su u zeničkoj Areni zaigrali: Teletović, Nurkić, Barać, Preldžić, Rizvić, Bajramović i mnogi drugi. To je bio spektakl koji ne pamti Zenica posljednjih 10-tak godina?

“Iz ove perspektive gledajući mislim da je to jedan od najvećih sportsko-revijalnih događaja nakon rata u Zenici. Takva imena se nikada nisu srela u našem gradu, to je meni bila jedna potvrda da me nisu zaboravili i da cijene ono što sam napravio u košarci, za ovaj grad i klub. Uvijek sam isticao ko sam i odakle sam, gdje god sam igrao ljudi su to znali cijeniti. Mogu kazati da svi ti momci koji su tog dana bili u Zenici, iskazali su mi veliko poštovanje, drago mi je za sve Zeničane koji su došli i posebno mi je drago što je taj dan bili mnogo djece, koja treniraju košarku, jer smo htjeli budućim generacijama da pokažemo ko su ti momci, koji su nekad ponikli u Zenici, BiH, da steknu dojam pravog košarkaškog spektakla. Ja kao inicijator tog događaja htio sam da pomognem svom klubu jer sam htio da dođe neki veliki sponzor, ali to se nije ostvarilo, ostalo je bilo bez premca i taj dan neću nikada zaboraviti”.

Vratimo se malo tvome Čeliku, toliko puta si se vraćao, pomagao klubu, igrao povrijeđen, bolestan, nakon završetka karijere bio si sportski direktor i trener, ali nekako si ostao razočaran svime što se događalo u tih godinu dana u tvome matičnom klubu?

“To je za mene jako teška tema, moglo bi se  o njoj pričati dugo. Zenica u tome trenutku nije bila spremna za jedan profesionalan rad. Ja sam imao viziju da sa mladim timom krenemo od nule uz jedan olimpijski ciklus od četiri godine da pokušamo napraviti nešto. Htio sam ozbiljnog trenera, nisam htio da mi trener poslije posla dolazi na treninge, niti da mi igrači negdje rade, pa da dođu na treninge, to nije profesionalizam i borio sam se s tim. Zenica jednostavno nije bila spremna na to, ekonomska situacija je loša, bila je izborna godina, sve je bilo protiv nas. U klubu su se naslijedile mnoge stvari, jednostavno nije bio pravi momenat da se u tome trenutku napravi nešto. Sve ono što sam u životu radio je košarka, to je bila prva i posljednja stvar, ne mogu da shvatim da neko radi i dođe poslije na trening, to je amaterizam, to je ono što ja u životu nisam htio raditi. Nisu ti treneri, ni igrači krivi, jednostavno svi mi živimo u gradu, gdje smo spali na takvu razinu i to je amaterizam, nisam htio da to radim, izašao sam iz toga, žao mi je, probao sam, ali ostalo je nedorečeno. Jedini izlaz iz svega je finasijska podrška i veća ulaganja, jer tada se mogu napraviti igrači, edukovati treneri, dovoditi prava pojačanja. Ne vidim u skorijoj budućnosti nekoga da će ozbiljno uložiti u košarku u Zenici, jednostavno klubovi se oslanjaju na Gradski budžet, ali ne može se uvijek od Grada tražiti da bude glavni sponzor. Trebaju jaki ljudi i sponzori, a za to treba vremena i strpljenja, da nema trenutno ovih entuzijasta što su u klubu, Čelik bi se davno ugasio”.

Bio si trener u Sparsima, iznenada si dobio šansu da naslijediš Marka Trbića. Kako je bilo voditi seniore jednog od najboljih klubova u BiH?

“Sparsi su primjer kako treba raditi u našoj košarci na zdravoj osnovi. Sparsi i Široki jedini rade pravu stvar u našoj košarci, svaka čast Igokei i Zrinjskom za sve što postižu zadnjih godina, ali to je nekako sve blic projekat. Igokea je ove sezone počela malo da ubacuje tu svoju djecu, nadam se da će tako nastaviti i u narednom periodu. Ja sam došao u Sparse kao pomoćnik Marka Trbića, svidjela mi se priča, naučio sam mnogo od njega. On me nakon što nismo dobro otvorili Ligu za prvaka predložio umjesto sebe, malo sam razmislio i prihvatio da budem glavni trener. Nismo uspjeli nakon majstorice protiv Zrinjskog da na sportskom planu izborimo plasman u ABA 2 ligu, ali eto za zelenim stolom Sparsi su dobili poziv i ove sezone su u vrhu te lige. Što se tiče mene, to je za mene veliko iskustvo, vidio sam da mogu to raditi i živjeti s tim, ali eto neke privatne stvari su mi se trenutno ispriječile. Dobro sam se osjećao u ulozi trenera, ali imam iskustvo više, ako mi se ikad pruži prilika, nadam se da ću nekad i negdje opet biti trener”.

Kakvo je tvoje mišljenje o bh. ligi, čini se da je kvalitet iz godine u godinu sve slabiji, da li je to zbog toga što nema jake Bosne, Slobode, Čelika i Borca, klubova iz velikih sredina?

“Realno liga je svake godine sve gora. Moramo shvatiti da moramo ulagati u mlade igrače, primjer je evo iz susjedstva Hrvatska i Srbija, trude se da dignu kvalitet lige na viši nivo. Pa evo U-16 Hrvatske je bila prvak Evrope, U-2O selekcija bila je druga, a njihov predsjednik kaže da 90 posto igrača iz tih selekcija igra i ima veliku minutažu, znači imaju kontinuitet, tako da je to najbitnije, da naši igrači moraju mnogo više igrati. Naravno moramo dovoditi i strance, ali kvalitetne, a posebno da imamo Ligu za mlade, koja bi se igrala kroz cijelu godinu. To je nešto što bi sigurno diglo našu košarku na veći nivo. Sve blic varijante u budućnosti ne vode ka nekom uspjehu, jedini klubovi koji izbacuju mlade igrače su Sparsi i Široki, to je jedini put ka budućnosti”.

Košarkaški savez BiH je preuzeo vaš prijatelj Mirza Teletović, koji je faktički s terena došao na mjesto čelnog čovjeka saveza. Koliko on može dignuti našu košarku na viši nivo?

“Mirza je sjajan momak i meni je žao što je morao ranije prekinuti karijeru, jer sam siguran da je mogao još par godina igrati na vrhunskom nivou. On je čovjek na pravom mjestu i jedini koji može donijeti boljitak našoj košarci, ja sam razgovarao s njim nedavno u Zenici i on je dijagnosticirao sve probleme, zna šta treba uraditi, ali za to treba i vremena. Moramo biti strpljivi, evo tu je novi selektor, mlada nam je i reprezentacija to je sve dugotrajan proces, a mi smo nestrpljiva nacija. Siguran sam da Teletović može napraviti dobre stvari, samo ga treba pustiti da radi i na kraju će se vidjeti rezultati”.

Novi selektor je Vedran Bosnić, igrali ste nekad i sami protiv njega, pokazao je u dvije utakmice da s mladom reprezentacijom može da se nosi i s jačim selekcijama. Kakva je budućnost seniorske, ali i mladih selekcija, možemo li se uskoro nadati nekom velikom takmičenju?

“Moramo biti strpljivi kao što sam rekao, novi selektor ima jako dobru situaciju, gdje nema rezultatski imperativ, on može u ovim utakmicama probati sve igrače i vidjeti čime raspolaže. Naravno na kraju će se odlučiti koji su od njih i najboljih i na koje može računati u narednim godinama. Imamo toliko talenta, naših ljudi ima svugdje po svijetu. Dobro bi bilo kada bi savez napravio tu skauting službu, evo vidim da Elvir Ovčina trener u Njemačkoj, Bariša Krasić u Hrvatskoj, naši bivši reprezentativci se bave trenerskim poslom svugdje u Evropi i svi mogu da pomognu savezu makar na taj način da predlože nekog igrača ili skrenu pažnju. Ne smijemo gubiti naše talente, pred selektorom je veliki posao sigurno. Čampara je kao mlad pokazao da se na njega može računati, ali potreban nam je playmaker, pa makar i stranac uz kojeg će on odrastati. Fali nam uz Nurkića još jedan centar, tu imamo još Musu, koji je pokazao svoje kvalitete, imamo još mladih igrača, koji su skrenuli pažnju na sebe. Treba raditi, biti strpljiv i rezultati će doći”.

Ima li u BiH neki igrač koji te podsjeća na sebe, za kojeg misliš da ima veliku želju i volju, te da bi u budućnosti mogao postati dobar igrač i napraviti karijeru sličnu tvojoj?

“Danas su mladi igrači malo drugačiji, nego u moje virjeme, ali igrač u kojem sam vidio da ima istu strast i ljubav prema košarci, strast prema radu, te da se odvikne svega radi košarke je košarkaš Sparsa Ibrahim Durmo. Sa njim sam imao priliku da igram i poslije da mu budem trener u Sparsima. Pred njim je mislim lijepa budućnost i vjerujem da može biti jedan standardan reprezentativac, što je pokazao evo dva ciklusa je već tu u seniorskoj reprezentaciji. Njegov košarkaški put je dokaz da se s radom može sve, Durmo je u tri godine od košarkaša u drugom rangu takmičenja došao do kapitena Sparsa i seniorskog reprezentativca BiH. To nije mala stvar i za njega je posebno dobro što ima za trenera Marka Trbića sa kojim će još više napredovati. Njega vidim kao standardnog reprezentativa narednih 10-tak godina i košarkaša koji me podsjeća na sebe na osnovu želje, rada, truda, odricanja i ostalih nekih stvari, a pogotovo što je iz Zenice”.

Iako si trenutno van košarke, tvoja ljubav prema sportu sigurno će uskoro dovesti do toga da budeš ponovo aktivan na tom polju i radiš da tako kažem u struci?

“Pa mene diplomski rad samo djeli od diplome sportskog menadžmenta, imam to neko trenersko iskustvo iza sebe, ali prije toga želim da poredam ove neke privatne stvari u životu i zbog toga nisam nastavio trenerski poziv. Posvetio sam se nekom drugom poslu i porodici, ali u meni ostaje uvijek ta ljubav prema košarci i sve ove godine ulagao sam u sebe, putovao, edukovao se, bio na kampovima, utakmicama. Košarka je u meni, ne mogu ja to izbaciti iz sebe, meni je želja da radim u tom sportu, vidjet ćemo hoće li se otvoriti prilika da radim s djecom ili da budem nešto drugo u košarci, vrijeme će pokazati”, kazao je za kraj razgovora za SportSport.ba Ivan Opačak košarkaš čiji odlazak u košarkašku penziju navijači Čelika još nisu prežalili, jer dugo se još neće desiti da se rodi tako jedan košarkaš, kojeg apsolutno vole svi, a to je upravo radi toga što je bio sjajan košarkaš, ali i čovjek.

sportsport.ba