Od svih ljudskih boli najveća je muka,
kad u molitvama Bogu svene majčina ruka.
A molitva uvijek ista, k’o s minareta ezan,
da kosti svoje čeljadi smiri im u mezar.
Od svih ljudskih suza nijedna lice ne mije,
k’o žalosnice u kćeri dok s nišanom kafu pije.
Milujući na njem’ svoga oca ime,
da ga zovne: „Babo“ dočekao nije.
Od svih ljudskih patnji, najdublja je tama
zemlju za djecu kopati lopatama.
U ilovaču smjestit’, ‘mjesto u krilo,
bogdu što ni majčinih grudi nije zadojilo.
Od svih ljudskih jeza ne mrvi se koža,
k’o kad dušu čovjek pušta vratom ispod noža.
Gledajući smrt u krvoločne joj oči,
preživjeli u besanici ispraćaju noći.
Od svih ljudskih rana nijedna ne peče,
k’o poderane žene pod zvijerima kad dreče.
I dok gutaju sudbine ugruške krvave,
na tabutima selame sve muške im glave.
Od svih ljudskih užasa ne bijaše pakla,
k’o Evropa kad je dno časti dotakla.
Puštajući beštije u pokolj na goloruke,
ostajući nijema na krike i jauke.
Tad se smrzlo Sunce u julske dane ljetne,
svjedočeći ludilu živog mesa žetve.
Ti ćeš opet reći kako besramno lažem,
a ja tebi ponovo istinu da kažem.
Jer istina je lijek što se teško vari.
U Potočarima ukopani njeni su čuvari.
Meni ne vjeruj, već puta se lati.
Tamo gdje te neće ni ružno pogledati.
Osuđene na vječni plač, nose isto lice.
Te zemaljske mučenice, žene Srebrenice.
Sluškinje tuge iz grada grobnice,
kostiju roda svoga žive su glasnice.
Prođi među bijelim laticama cvijeta
za mir, ljubav i sve ljudsko ovog svijeta
Ivan Petrović
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
