Jasko Borovčević “Zenica: Grad Snova i Zaustavljenih Kazaljki”- Portal Zenicablog započinje objavljivanjem serijala poezije i proze zeničkog pjesnika Jaska Borovčevića.
Ovim korakom želimo odati počast ljepoti riječi i snazi poetskog i književnog izraza, koji prepliću emocije, misli i dušu.
Pratite nas i uronite u svijet riječi koje nadahnjuju, potiču i liječe.
“Zenica, grad pod sivim nebom, živjela je u ritmu otkucaja prošlosti i snova koje niko nije smio glasno izgovoriti. Između starog Kamenog mosta i užurbanih ulica bio je Trg sa satom koji je srce tog ritma, tih, ali uporan, kao da je njegovu nepomičnost štitila sama vječnost. Sat, sa kazaljkama zaustavljenim točno u 11:11, bio je tih svjedok svih onih koji su prošli i onih koji su željeli ostati.
Govori se da je sat prestao kucati onog dana kada je neko poželio najveću moguću želju, onu koja se nije mogla ostvariti. Od tada, sat sluša samo one želje koje dolaze iz najdubljih kutaka srca, skrivene čak i od njihovih vlasnika. Kažu da, ako neko poželi nešto ispred sebe i zadrži duboko u sebi, želja će se ostvariti, ali tek onda kada osoba zaboravi da ju je poželjela.
Jedne subotnje večeri, kada je dim iz željezare lebdio nisko, a grad mirisao na ćevape i kišu, mladić po imenu J., sanjar i pjesnik koji nikada nije završio nijednu pjesmu, prolazio je trgom. Pogled mu je pao na sat i, gotovo nesvjesno, poželio je da konačno završi pjesmu o ljubavi koja ga je godinama progonila.
Te večeri, kada je zaspao, usnio je neobičan san. Svjetla na mostu preko Bosne nisu samo treperila, već su plesala u ritmu koji je nalikovao tužnom zaboravljenom duhu. U daljini je vidio sebe kao starca u poderanom odijelu, kako sjedi na klupi u parku Kamberovića polja. Nije bio sam. Sjene djece bile su obasjane nekom čudnom zelenom svjetlošću, a njihov smijeh zvučao je poput šuma rijeke. U rukama je držao knjigu, a na njenim koricama zlatnim slovima pisalo je: “Pjesme za one koje se usuđuju sanjati.”
Sutradan se probudio odlučan. Po prvi put, J. je završio pjesmu. Bila je to pjesma o Emini, djevojci koju voli, koja je živjela u zaboravljenom selu okruženom močvarama, gdje su oblaci visili toliko nisko da su se mogli dotaći rukom. Njene oči bile su zelene poput prvog lista koji se probudi u proljeće. Njene su zjenice nosile priče. Ruke su joj mirisale na divlje cvijeće, a osmijeh joj je bio poput svitanja, koje obećava dan, iako ga još nema.
Pisao je kao u transu, osjećajući da stihovi nisu samo riječi. Kada je završio pjesmu, ostavio ju je na stolu pored otvorenog prozora i zaspao, iscrpljen, ali spokojan.
Te noći, Zenica je postala drugačija. Ljudi su se budili pričajući o čudesnim snovima: o poljima punim cvijeća koja nikada nisu vidjeli, o rijeci Bosni koja se presijavala zelenkastim sjajem. Na Kamberovića polju procvjetala je rijetka biljka koja je mirisala na proljeće, iako nitko nije znao odakle je došla.
Kad se J. probudio, pjesme više nije bilo. Kao da ju je ona odnijela… Ali, osjetio je nešto čudno, njegove su ruke mirisale na nju, a u zraku je bilo rose, iako je zora već uveliko prošla. Bio je kao sjena drveća na sučanom trotoaru.
Ljudi su kasnije pričali da se sat na trgu konačno pokrenuo. Njegove kazaljke, jednog jutra, pomjerile su se sa 11:11 na 11:12. Bio je to mali pomak ali dovoljan da Zenica počne sanjati nove snove, one koje će ovog puta ostvariti.
Kada bi prošao pored sata, J. bi osjetio kako mu srce kuca malo drugačije, kao da svaki njegov otkucaj nosi stih. Znao je, duboko u sebi, da su snovi poput pjesama, ne moraju se zapisati da bi trajali jer žive u svemu što dotaknu.”
Jasko Borovčević
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: info@zenicablog.com
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
