Jasmin Pivić: U moj posljednji igrani film uložio sam jednu godišnju plaću

U svom bogatom portfoliju ima urađenih više od 50 spotova, te saradnje sa Arminom Bijedićem, Igorom Vukojevićem, Gocom Tržan, Fatmirom Sulejmanijem, Lapsus bendom, Jalom Bratom i Bubom Corellijem, Ilmom Karahmet, Amarom Jašarspahićem Giletom, Amrom Halebić, Anidom Ćušićem, Kenanom Tucićem, Emrahom Emšom, Emirom Đulovićem, Gogom Sekulić, Bobanom Rajovićem i mnogim drugim, a na posljednja dva projekta radio je sa dva velika imena naše muzičke scene, Halidom Bešlićem, za kojeg je režirao spot za pjesmu “Trebević”, i Enesom Begovićem, za kojeg je radio spot za “Dobro jutro, ljubavi”.

– Najlakše je sa zvijezdama. Naučio sam da je, uz čast izuzecima, lakše sarađivati sa tim iskusnijim ljudima, koji su duže na estradi. Tako se pokazalo i ovaj put sa Halidom i Enesom, sa kojima sam imao izvrsnu saradnju. Bilo je lako snimati, imao sam slobodu da radim kako sam zamislio, bez neke žurbe. To me oduševilo i potvrdilo je koliki su profesionalci, i zašto su najveći kod nas na polju narodne muzike. Nisam imao puno sugestija tokom snimanja od strane Halida, koji je došao dva sata prije predviđenog termina i ostao je duže nego što je planirano, što još jednom govori o njegovoj profesionalnosti. Iznenadilo me je i to strpljenje kojim je Halid bio naoružan na snimanju. Nažalost, nismo imali mnogo vremena da sjednemo, pričamo i izanaliziramo urađeno, ali poslije promocije ćemo sigurno sjesti i popričati, i tada ću saznati i njegove utiske – govori Pivić u razgovoru za Faktor.

Dodaje kako voli muziku, a na ovaj ili onaj način je radio sa skoro svim značajnijim imenima iz svijeta muzike u BiH. No, ostalo je još nekoliko imena sa kojima bi volio sarađivati.

– Kupio sam gitaru s namjerom da naučim da je sviram, ali je ostalo na tome da sam je samo kupio. Jedno vrijeme sam probao da sviram na klaviru, onako za svoju dušu, međutim, nemam puno vremena za to. Posvetio sam se pisanju. Muzika koju volim da slušam privatno je bila drugačija od ove za koju radim spotove, ali vremenom sam počeo slušati i ovo što radim. Suština je da će kvalitetna muzika uvijek isplivati, a meni je bitan kvalitet, a ne toliko žanr pjesme – konstatuje Jasmin.

Osvrnuo se i na režiserski i scenaristički rad na igranim filmovima. Uradio je i jedan dokumentarni film, koji nikada zvanično nije predstavio kao takav.

– To je bilo više iz neke usluge, ali, iskren da budem, nisam nikad pregledao finalnu verziju tog filma. Do sada je fokus bio na kratkim igranim filmovima, i za sada sam uradio četiri. Prvi je “Osuđeni na neuspjeh”, koji smo snimili mobitelom, a koji je te 2013. kada je izašao bio senzacija. Čak smo i ton snimili mobitelom jer nisam htio da pravim razliku između slike i tona, i htio sam, naravno, da to sve bude što autentičnije. Pogodili smo sa pričom, iako je sve bilo amaterski, i nismo sto posto bili sigurni u to što radimo, jer smo tek počinjali učiti posao. Ipak, ispalo je jako dobro. Nakon toga, sa rimejkom filma “Prestige” 2014. godine smo otišli u London na Filmski festival, gdje sam se prvi put osjećao kao filmska zvijezda i tada su definitivno potvrđene sve moje želje i ambicije koje gajim još od malih nogu, da je film ono čime ja želim da se bavim i da je taj aplauz nešto najvrednije što čovjek može dobiti – nastavlja režiser.

Nakon povratka iz Londona, počeo je raditi spotove, kako kaže, zbog filma – da bi se učio i pripremao za taj posao. Stoga ne čudi što njegovi spotovi liče na filmske priče i to ne sasvim slučajno.

– Radeći spotove, pripremao sam se za ono što će tek doći, a usput sam pisao scenarije, dok sam uporedo učio režiju, fotografiju, montažu i sve ostalo što ide s tim. Nakon dvije godine od odlaska u London sam napravio svoj treći kratki film “One Way Ticket”, koji je zapravo više bio test mojih tadašnjih sposobnosti i mogućnosti, nego li nešto što sam svim srcem želio snimiti, iako je pričao o još aktuelnoj temi, odlasku mladih iz Bosne, a uz to je učestvovao i na sedam festivala. Prije dvije godine sam snimio posljednji kratki film “Osmi dan”, na koji sam i najviše ponosan i koji je učestvovao na 32 festivala širom svijeta. Nažalost, još nisam u mogućnosti da publici pokažem ovaj film, ali čim se ukaže prilika, dat ću mogućnost da se besplatno pogleda, kako bi došao do što šire publike. Za njega sam potpisao ugovor o zastupanju sa francuskom agencijom, koja pokušava da proda film, zbog čega trenutno ne mogu nigdje da ga prikažem. U njega sam uložio vlastita sredstva, negdje u visini jedne prosječne godišnju plaće u BiH, što možda i najbolje govori o tome koliko zapravo volim film – govori Jasmin te dodaje:

– Ne očekujem da će mi se pare vratiti, mada bih volio, jer bih onda mogao da se odužim glumcima i ljudima koji su mi izašli ususret na snimanju, u slanju filma na festivale, u montaži i drugim stvarima, i zaista se ne mogu dovoljno zahvaliti tim ljudima. Glavnu ulogu ima Almir Kulalić, dok su u ostalim ulogama, po redu pojavljivanja, Ahmed Čajlaković, Rea Memić, Aldin Tucić i Haris Burina koji je bio specijalni gost. Burina mi je blizak prijatelj i jako ga cijenim kao umjetnika i glumca. Žao mi je što nije imao toliko prilike da pokaže svoje pravo umijeće, bar ne kod nas. Živio je u Francuskoj, imao je svoju glumačku školu i pozorište, i ljudi su tamo prepoznali njegov talenat i mogućnosti. Međutim, kod nas mu se, od te 2003. kada se vratio, ne daje baš prilika. Izabrao je da živi u Zenici, što mu je, možda, jedan veliki hendikep – zaključuje Pivić.

Mišljenja je da čovjek mora biti u središtu dešavanja, zbog čega će se i on u dogledno vrijeme preseliti iz Zenice u Sarajevo ili čak negdje dalje.