Jezik naš njemački, nasušni- Bili smo djeca, tek u školu kretali, i naravno igrali se partizana i Nijemaca. Svi smo htjeli biti Prle, Tihi ili Mrki, za ulogu okupatora bilo je teško odobrovoljiti bilo koga.
Svakako, za tu nezahvalnu ulogu bilo je potrebno poznavanje jezika. “Halt”, “partizanen banditn”, bile su neke od riječi i rečenica iz našeg bogatog repertoara. A, upravo a takvim ili tek nešto boljim poznavanjem njemačkog jezika na rad u Saveznu Republiku Njemačku uputili su se prvi “gastarbajteri” iz Jugoslavije. Radili su uglavnom ponajteže poslove, vrijedno, od jutra do sutra. Uspjelo se nešto i zaraditi i mnoštvo Jugošvaba kući je donijelo znatna materijalna sredstva, uz naravno obavezan mercedes s priglavcima na retrovizoru. Od deviza, korist je imala i sama država. Pa ipak, bilo je i negativnih posljedica, porodice su živjele razdvojeno, što je svakako dovodilo do bračnih kriza, pa i propasti brakova. Djeca koja su rađana u inostranstvu vraćala su se kući, obično kod djeda i babe, bez osnovnog znanja maternjeg jezika. Glorifikovan je životni standard zemalja u kojima su radili, mahalo se devizama.
Pa ipak, većina, ogromna većina, stanovnika Jugoslavije bila je zadovoljna svojim standardom. Nije se previše radilo (svakako da se moglo i trebalo više), postojala je materijalna sigurnost, živjelo se opušteno, putovalo se, opšti napredak je bio očit. Njemački jezik, sem tokom turističke sezone na moru, potisnut je, i po važnosti, na njegovo mjesto se ustoličio engleski, jezik dominantan u modernim tehnologijama i komunikacijama, jezik strane muzike, neformalni međunarodni jezik. Engleski jezik doživjeće svoj vrhunac neposredno nakon potpisivanja Mirovnog sporazuma u Dejtona, kada je dobro poznavanje tog jezika otvaralo vrata za rad kod sforovaca ili neke od mnogih međunarodnih organizacija prisutnih u to vrijeme u Bosni i Hercegovini.
Posljednjih godina njemački jezik ponovo se vraća na scenu krupnim koracima. Sve više mladih, ali ne samo mladih već i nešto starijih, radno sposobnih, razočarani izostankom bilo kakvog napretka u ekonomskom razvoju države i mogućnosti pronalaženja posla dostojnog za život, a ne puko preživljavanje i životarenje, upisuju kurseve njemačkog jezika, u nadi da će im isti otvoriti vrata boljeg života. Njemačkoj su potrebni takvi ljudi. Vrlo često za obavljanje poslova medicinskih sestara ili njegovatelja i sličnih zanimanja. Jedna izuzetno siromašna država kao što je Bosna i Hercegovina izdvaja velika sredstva za školovanje budućih radnika jedne od najbogatijih svjetskih zemalja. I ne samo to, većina tih mladih ljudi teško da će se ikad vratiti u svoju domovinu, sem da obiđe rodbinu i prijatelje i provoza neku “bijesnu” limuzinu s priglavcima na retrovizoru. Zemlje zapadnog Balkana imale su ogromne populacione gubitke tokom devedesetih. Danas se olako odriču mladih ljudi koji su budućnost svake zelje. Naše političare, ne samo u BiH, to ne dotiče, ne žele da vide da odliv stanovništva uz ionako negativan priraštaj dostiže dramatične razmjere. Oni imaju svoje računice, svoje izborne i postizborne kombinacije, kako osvojiti ili zadržati fotelju, zavisno da li posmatraju stvari iz ugla opozicije ili vlasti. I to je uglavnom suština programa. A meni na um pade rečenica iz Kusturičinog kultnog filma “Dom za vješanje”, koju u jednoj sceni, revoltiran, izgovara Perhanov ujak: “Germanija je moja domovina.”
nezavisne.com
Dinko Osmančević
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
