U organizaciji časopisa za kulturu, književnost i društvena pitanja „Avlija” (Rožaje, Crna Gora) objavljeni su rezultati 14. međunarodnog konkursa za najbolju kratku priču i pjesmu za 2024. godinu.
Ovim konkursom, koji već tradicionalno ima za cilj promociju književnog stvaralaštva i odavanje priznanja autorima iz različitih kulturnih sredina, još jednom je potvrđena značajna uloga časopisa ”Avlija” kao ključne platforme za razmjenu i vrednovanje književnog izraza.
Priči ”Gorka boja straha”, autora Abida Jarića pripala je druga nagrada.
Jarić je na istom konkursu 2022. bio prvonagrađeni za priču „C ‘est la vie”.
Ovo je autorova trideseta nagrada koju je dobio na međunarodnim i domaćim književnim konkursima.
Abid Jarić
GORKA BOJA STRAHA
„Suhi, bit ćeš otac! Otac, Suhi! Postat ćemo roditelji!”
Njene usne otvarale su se kao latice cvijeta na suncu. Radovala se dok ga je grlila.
A on, gledao ju je u nevjerici i nije krio svoje zaprepaštenje. Ovo što je rekla, opeklo ga je kao vrelo gvožđe i u njemu izazvalo potpunu oduzetost tijela. Ona je još nešto govorila i pri tom se smiješila. Pokušala ga je i poljubiti, ali je on tu intimnost izbjegao uzmaknuvši nekoliko koraka unazad. Misli su mu se zamrsile, u ušima je počelo bubnjati, a ustima nije bilo ni kapi vlage. Kad je konačno uspio progovoriti nije prepoznao svoj glas.
„Znaš šta. Ovo moram javiti svojima. Odmah idem da im telefoniram”, jedva je izmucao.
Okrenuo se i počeo trčati.
Dan je bio svijetao i prozračan, bez ijednog oblačka ili tragova magle na koju su stanovnici ovoga grada bili toliko naviknuti da im je bilo neobično ako je nema. Suhi je usporavao pa ubrzavao korak koji je, s vremena na vrijeme, prelazio u trk. Tu iznenadnu ljepotu koja se budila svuda oko njega, on nije ni primjećivao. Bježao je od svih predmeta na koje je nailazio, od ljudi s kojima se sudarao i koji su ga u čudu gledali. Poneko od njih bi gestikulacijom pokazivao šta misli o ovakvim osobenjacima i nezahvalnicima koji žure da iziđu iz ovako lijepog dana umjesto da uspore korak i zastanu, podignu pogled u nebo i zahvale Bogu što im je podario ovakvu ljepotu.
Međutim, on nije obraćao pažnju na njih. Bježao je bezglavo od sebe, od nje i od onoga što je tog jutra rekla. U glavi mu je gorjelo i žar se razbuktavao u plamen svakim novim ehom koji mu je mutio pamet. Oko njega više ničega nije bili osim glasa koji je ponavljao:
„Otac, Suhi! Bit ćeš otac!”
Šta se sve tog dana dešavalo sa Suhim, ostat će i za njega tajna. Ono čega se sjeća bile su kratke nepovezane sličice.
Kad se već umorio od pješačenja i trčanja po gradu, svratio je u neku birtiju. Tamo je zatekao mnogo muškaraca, ali i žena. Svi su bili veseli i aplaudirali su nekome. U samom uglu stajao je jedan čovječuljak u crnom odijelu i velikom prebačenom torbom preko ramena. Mahao je nekim novinama i uzvikivao.
„Ubio sebe pa ženu, vjerovali ili ne! U sudaru automobila i zaprežnih kola na seoskoj cesti, stradao samo konj! Budala tvrdila da joj je more do koljena, a utopila se u kadi! A sad, bomba: Stranka crnih, držeći se svoje političke dosljednosti i ne odustajući od svojih programskih ciljeva, obećava da će biti sve bijelo kad oni dođu na vlasti! I na kraju, dobra vijest za penzionere. Vlada je obećala da će ubuduće učestvovati u pogrebnim troškovima sa jednom plaćenom osmrtnicom. Navali narode!”
To je bio znak za neku čudnu pomamu koja će uslijediti. Sve će početi ključati kao u kipućem loncu. Nekoliko njih uhvatit će se u kolo, svezat će ruke i ispreplesti noge u neraskidivi lanac ljudskih tjelesa i uzavrele krvi pa će početi plesati, skakati, podvriskivati i zviždati. Svakim trenom, sve ih je više bilo. Jedan će se iz kola izdvojiti i početi plakati od sreće, a nekoliko njih će kružiti oko Suhog, ciktati i puštati mu balone iznad glave. I tamburašu je pukla žica od siline udara.
„Ovo je đavolja jazbina”, uzdrhta Suhi. „Samo mi je još ova menažerija trebala.”
Htjede krenuti ka izlazu, ali zbog svjetine koja se nagurala u ovaj tijesni prostor to je bilo nemoguće.
Usred te gungule na vratima se pojavi slastičar sa velikom korpom slatkiša. Bio je dugačak i usukan, a bijela kupolasta kapa još mu je više izduživala figuru, posebno glavu.
„Šta imaš u korpi?” najbliži njemu povikaše. „Čime ćeš nas danas otrovati?” kroz smijeh se začuše povici.
„Torte, krofne sa najljepšim filom!” tanahnim glasom, stojeći na pragu, udovolji njihovoj radoznalosti. „Kraljevski minjon, samo kod mene! Probajte ga! Vidjet ćete kako vam se diže kosa na glavi od slasti. Da, diže se, dobro ste čuli. Šta se čudite? Zar nikad niste čuli da se nešto diže?
Idealan je kao poklon za vaše dame. Jedinstven je ovaj kolač u kome je uživao i sam Luj Bogomdani čiju je glavu pune sedamdeset dvije godine žuljala francuska kruna. Ovaj nesretnik je svojoj miljenici svaku noć donosio minjon u postelju. Po njenom vlastitom priznanju, jedino je on bio u stanju podići je, čak, iz najdublje depresije.”
„Jadnica!” zakikota jedan. „Teško njoj ako ju je kolač u krevetu dizao iz depresije!”
Muzikanti ovu besjedu popratiše bučnim puhanjem, rastezanjem i udaranjem u svoje instrumente. Tambura kao ranjena zajeca, violina ciknu, bubnjevi zabrundaše, a harmonika ustalasa gomilu tako snažno da ih je bar polovica popadala po zemlji. Oni koji ostadoše na nogama počeli su još jače pljeskati, tapšati jedni druge po leđima i debelom mesu, gurati se, nadvikivati pa se slastičar više nije ni čuo. Jedan lakat žestoko se zabi u slabine i Suhi jauknu. Starčić do njega poče se previjati od smijeha gledajući kako se ovaj, potpuno bijel u licu, bori da udahne zrak.
Usred neopisiva meteža jedva se dovukao do šanka. Nekim čudnim slučajem, poveći bokal crnog vina nađe se u njegovim rukama.
K sebi je došao, tek, navečer toga dana. Nalazio se na željezničkoj stanici. Budio se na travi, podalje od tračnica. Noć je bila puna najrazličitijih zvukova, glasova i sjenki. Pokraj njega stade jedan čovjek. Odmah zatim pridruži mu se i neka žena.
„Ko si ti?” sumnjičavo ga upita muški glas.
„Ja? Ja sam ja”, zbunjeno će Suhi ne podižući glavu.
„Ne šali se”, ozbiljnim glasom upozori ga žena. „Znaš li ti koliko je opasno biti tu gdje si do malo čas ležao?”
Ženi i čovjeku vidio je samo cipele. Bile su lakirane. Boljela ga je glava i činilo mu se da je cijelo nebo sa svim zvijezdama naleglo na nju. Bol su pojačavala kakofonijom svega i svačega što je dolazilo sa svih strana i mrvilo se u njegovim ušima pa se pobojao da će od te buke poludjeti.
„Da li ste me nekada ranije vidjeli? Znamo li se mi?” htjede biti ozbiljan, ali bezuspješno. Pitanje izazva ironičan smijeh kod muškarca.
„Ne poznajemo se, ali očigledno da je pun svijet takvih.”
„Hoćete reći ovakvih bjegunaca kao što sam ja.”
„Jesam li dobro čuo? Kažeš da si bjegunac. A od koga bježiš, ako smijem znati?” radoznalo će
čovjek.
„Bježim od sebe. Evo čitav dan mu nastojim izmaći, ali mi je on stalno za petama i dahće mi u vrat.”
Žena i muškarac se sumnjičavo pogledaše, kimnuše glavama, žena još odmahnu rukom i krenuše. Nisu napravili ni par koraka kad se žena okrenu i sa prezirom u glasu doviknu.
„Nisi ti bjegunac. Ti si kukavica.”
Uz veliku muku se uspravio i krenuo posred kolosijeka. Šine i poprečne vezne grede saplitale su mu noge i on je posrtao. Negdje u blizini oglasi se i lokomotiva. Krv mu se u žilama sledi kad u njenom
pisku prepozna ženski glas koji je veoma jasno vikao: „Ljudi, vidjeste li negdje oca bjegunca? Čekaju ga ostavljena žena i nerođeno dijete!”
Poče se znojiti i u koljenima osjeti slabost.
U mraku ja drhturila slabašna svjetlost iz ono nekoliko žućkastih sijalica što su na banderama visile kao polomljene suncokretove glave. Kad se bandere počeše prijeteći njihati, on sav uzraste u želji da se što prija dočepa voza i zauvijek nestane iz ovog grada. Na peronu se sudari s jednim čovjekom i umalo ga ne sruši.
„Ne zamjerite”, htio se opravdati. „Žurim na voz.”
„Trčiš kao da te sto vragova goni”, odbrusi mu čovjek ljutito.
„Recite mi kamo ide ovaj voz?” upita ga kao da se maločas nije ništa dogodilo.
„Ne idem nigdje. Zar ti ja ličim na putnika?” uvrijeđeno mu uzvrati ovaj nagluhi čovjek.
„Ne vi”, sada je on galamio. „Voz? Kamo ide?”
„A voz? Za njega pitaš. Ne znam, valjda negdje ide.”
„Onda je to moj voz”, brzo izgovori i stupi na stepenicu vagona ostavljajući začuđenog čovjeka koji je i dalje za njim gledao.
„Gospodine, izgubili ste nešto”, zaustavi ga svilenkast glas na papučici vagona, „ispalo vam je dok ste se penjali.”
Pred njim je stajala djevojčica i u ispruženom dlanu držala presavijen papir.
Dok ga je uzimao, slučajno je dodirnuo njenu ruku. Drhtala je.
„E, baš si ti lijepo odgojena djevojčica. Roditelji se mogu tobom ponositi”, blago reče, a glas mu se učini nepoznat i tuđi.
„Ja nemam roditelje, čiko. Imam samo majku.”
„A otac, šta je s njim.”
„Nemam oca. Mama kaže da je pobjegao od nas dok se još nisam ni rodila”, stidljivo reče i nestade među putnicima koji su izlazili na toj stanici.
On razmota papir. I ostade bez daha.
Sva vreva razbuđene željezničke stanice i svi njeni glasovi zabrujaše u njegovim ušima. Dah mu se prekinu, a pred očima zamagli. Je li moguće? Zar ona djevojčica nije mogla samo tren – dva kasnije naići i on nikada ne bi saznao šta je pisalo na ovom papiriću? Otkud baš sada da se pojavi – pitao se? Sada kad je odlučio da zauvijek nestane iz ovog grada. Kako to da ranije nije primijetio ovu ceduljicu u svom džepu – zbunjivalo ga je? I kad ju je Senka uopće tamo stavila? Možda jutros kad mu je, grleći ga, prišapnula radosnu vijest. Može biti da je to učinila i ranije, ali on nije mogao ni naslutiti kad se to moglo desiti, mučilo ga je. Samo je ona to mogla učiniti, niko drugi. A i rukopis je njen, bio je siguran. Njega je, bar, lahko prepoznati. Niko nije znao tako lijepo oblikovati slova i spajati ih u riječi kao Senka, to je, bar, znao.
Kad podiže pogled, učini mu se da sve oči gledaju u njega i proždiru ga. I sjene su se pokrenule i sad klize prema njemu. Neka ptica preleti i prosu izmet po njegovom tjemenu i ramenima. Poželi kriknuti kako bi u tom očaju sva muka izišla iz njega i zauvijek nestala u bezbrojnim raspuklinama noći. Međutim, usta se ne otvoriše. Ostadoše skamenjena. Misli mu počeše mrznuti i on se prepade.
Lokomotiva se piskom oglasi i treći put, a on je kao oduzet još uvijek stajao na papučici vagona. „Hej, ti! Ili ulazi ili mi napravi mjesta da prođem. Vidiš da voz polazi”, ukori ga žena kojoj je prepriječio ulaz.
„Ako me još uvijek voliš, vrati se brzo; ako me ne voliš, ja ću te, ipak, čekati”, izgovori glasno ono što je pisalo na papiriću i potpuno zbuni ženu koja je žurila da uđe u kupe.
Tek što je nogama dodirnuo zemlju, voz krenu.
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
