Države i narodi se u toku svoga historijskog razvitka nađu na raskrsnici biranja između dobra i zla, između ropstva i slobode, između retrogradnog i avangardnog. Bosna i Hercegovina je taj odabir načinila u noći sa 25. na 26. novembar 1943. godine.
Prvim zasjedanjem Zemaljskog antifašističkog vijeća Bosne i Hercegovine u Mrkonjić Gradu, Bosna i Hercegovina je obnovljena kao moderna antifašistička država koja je kroz učešće svojih stanovnika u partizanskom pokretu zajedno sa antifašističkom koalcijom stajala u otporu zlu Trećeg Rajha.
U Kraljevini Jugoslaviji, Bosna i Hercegovina je prestala da postoji kao politička cjelina. Nakon što je bila podijeljena između banovina, sporazumom Cvetković-Maček dobar dio teritorije je završio u Banovini Hrvatskoj, dok je ostatak u budućnosti trebao da se uklopi u “Srpske zemlje”. Po okupaciji Jugoslavije teritorija Bosne i Hercegovine je postala dio Nezavisne Države Hrvatske, i sa daljnjim pokušajem gašenja bilo kakve svijesti o državnosti Bosne i Hercegovine.
Tek je ideja Komunističke partije Jugoslavije o federativnom uređenju Jugoslavije usvojena na Trećem kongresu 1926. godine u Beču davala nadu da će Bosna i Hercegovina biti federalna jedinica u Jugoslaviji.
Ipak, put do toga da Bosna i Hercegovina bude jednakopravna nove Jugoslavije nije bio jednostavan, te su postojali prijedlozi da Bosna i Hercegovina ima tek određenu autonomiju ali bez statusa jednakog drugim republikama u Jugoslaviji.
Početkom jula 1943, nedugo nakon bitke na Sutjesci TIto se sastao sa članovima Pokrajinskog komiteta KPJ za Bosnu i Hercegovinu u Plahovićima kod Kladnja. Marko Atilla Hoara u svojoj knjizi “Bosanski muslimani u Drugom svjetskom ratu”, kaže da kako je par dana ranije bilo održano Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske Tita zanimalo kada bosanskohercegovački komunisti planiraju sazvati sličnu skupštinu. To je bila naznaka da će Bosna i Hercegovina u novoj Jugoslaviji imati jednako mjesto kao i Srbija, Hrvatska, Slovenija, Crna Gora i Makedonija.
Delegacije za prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a stizale su iz čitave Bosne i Hercegovine, a bitno je istači da to nije bilo samo okupljanje članstva Komunističke partije.
“U delegaciji koja je napustila Tuzlu prvog novembra bili su: Rodoljub Čolaković i Avdo Humo, pukovnik Sulejman Filipović, političari iz HSS-a Aleksandar Preka, Ante Kamenjašević, Bogomir Brajković, Jure Begić i drugi, uključujući bivšeg četničkog vojvodu Peru Đukanovića koji je prebjegao u partizane nakon kapitulacije Italije”, piše Hoara.
Kada je delegacija stigla u Jajce na sastanak sa Vrhovnim štabom i Centralnim komitetom predstavljen im je nacrt prema kojem bi Bosna i Hercegovina imala tek autonomiju povezanu direktno sa jugoslovenskim federalnim centrom.
U raspravi su se na jednoj strani našli Avdo Humo i Rodoljub Čolaković uz podršku Edvarda Kardelja koji su zastupali stav da Bosna i Hercegovina treba biti punopravna republika. Moša Pijade i Sreten Žujović Crni iz Srbije tvrdili da Bosna i Hercegovina treba biti samo autonomna pokrajina. Razgovaralo se i o tome da Bosna i Hercegovina bude pripojena kao autonomna pokrajina Srbiji ili Hrvatskoj ali je to brzo odbačeno. Konačnu odluku je donio Tito koji je presudio da Bosna i Hercegovina treba biti jednakopravna republika.
Hoara piše kako delegati koji su se skupili na zasjedanju ZAVNOBiH-a nisu predstavljali odraz bosanskohercegovačkog društva u cjelini ali su bili odraz onog dijela društva koje je podržavalo partizane.
Delegati su bili i iz prijeratnih političkih partija HSS, JMO, Savez zemljoradnika, Demokratske stranke, Samostalne demokratske stranke, ali i bivši zapovjednici kolaboracionističkih vojnih jedinica četnički vojvoda Pero Đukanović, domobranski pukovnik Sulejman Filipović, oficiri u DOMOD-u Osman Gruhonjić i Omer Gluhić. Zanimljivo je spomenuti da su učestvovali i svećenici Krsto Bijelac, Novak Mastilović i Savo Savić, ali i imami Halil Hadžisarajlić, hadži Muhamed Mujkić i Omer Maksumić.
U Počasno predsjedništvo ZAVNOBiH imenovani su tadašanji lideri antifašističke koalicije Josif Staljin, Winston Churcill, Franklin Roosvelt, Ivan Ribar, Vladimir Nazor i Josip Vidmar.
Na zasjedanju je bilo 247 vijećnika, a od toga je 193 imalo pravo glasa, a u govorima su istaknuti zločini koji su ustaše i okupatori činili na srpskim, a četnici nad hrvatskim i muslimanskim (bošnjačkim) stanovništvom. Izabrano je Predsjedništvo koje je imalo 31 člana, a najvažnije pozicije su zauzimali Vojislav Kecmanović kao predsjednik, prvi potrpedsjednik Avdo Humo, drugi potpredsjednik Aleksandar Preka, treći potpredsjednik Đuro Pucar Stari i sekretar Hasan Brkić.
Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a i obnavljanje državnosti je jedan od najznačajnijih dana u historiji Bosne i Hercegovine jer su tada njeni stanovnici sami se odlučili da uz obnovu države u historijskim granicama grade društvo čiji će temelji biti antifašizam.
ZAVNOBiH je postavio temelje koji su omogućili da Bosna i Hercegovina postane nezavisna država sa međunarodnim priznanjem. Iako, su sada određeni elementi ugrađeni u ZAVNOBiH prevaziđeni, ideja antifašizma je vječna i još uvijek postoje brojne pouke koje se mogu izvući iz borbe za obnovu državnosti.
Bosna i Hercegovina je jedna evropskih država koja sa ponosom može istaći da su njeni temelji nastali u antifašističkoj borbi u “najmračnijem trenutku Evrope” te u vrijeme kada su mnoge veće države i brojniji narodi bili prihvatili ideje fašizma i mržnje prema drugima. Stanovnici Bosne i Hercegovine su tada izabrali teži ali ispravan put i sami se izborili za to da se Bosna i Hercegovina vrati kao politički subjekt na kartu Evrope.
Autor: klix.ba
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
