Kako se topi Čelik – Vrijeme je potpuno izgubilo na vrijednosti i sve se danas čini daleko koliko i antička povijest, ali nije zapravo bilo tako davno kada je zeničko Bilino polje posljednji put bilo krcato kao šipak.
Bilo je ljeto 2019., početak vrelog kolovoza, a Čelikove pobjede u Širokom Brijegu i u Mostaru kod Veleža, te remi s prvakom Sarajevom bile su dovoljne za sam vrh ljestvice koji je dijelio baš s klubom s Koševa, odnosno Željezničarom koji je te noći gostovao u Zenici. Euforija je valjda dotakla sam vrhunac, pričalo se o plasmanu u Europu, stidljivo i iz daljine mjerkala i utrka za prvaka Bosne i Hercegovine, a desetak tisuća duša prošlo je kroz kapije najmodernijeg i vjerojatno najboljeg stadiona u zemlji ne skrivajući ogromna očekivanja.
Željezničar je te noći slavio s 2-0, a stvari su za Čelik naglo krenule nizbrdo.
U iduće dvije utakmice osvojio je dva boda, onda izgubio od Borca i svladao Mladost, samo da bi se potpuno raspao. U 15 utakmica dobio je dvaput, a izgubio11 puta, usput primivši čak 25 golova. Na to treba dodati i tri koja je Čeliku Željo u studenom utrpao za zelenim stolom — momčad je doputovala na Grbavicu, ali nije dobila priliku igrati jer je klub zbog duga bio suspendiran.
Ubrizgat će netko neku infuziju, dati umjetno disanje, ali činjenica je da je Čelik — iako klub s možda i najvećim potencijalom u zemlji — iscrpio sve mogućnosti
Pored sramote, koštalo je to Čelik i oduzimanja tri boda, pa je klub posljednju trećinu prvenstva i krizu uzrokovanu koronavirusom dočekao na predzadnjem mjestu kao ekipa s najlošijom formom u ligi. Čelik je u tom trenutku vodio bivši turski reprezentativac Ümit Özat, koji je zapravo bio četvrti trener ove sezone, a šesti ako uključimo i caretakere Almira Seferovića i Igora Jovića — prije njega na klupi su sjedili Hasan Özer, Hrvat Marko Babić koji se zadržao čitavih 25 dana te Slaviša Božičić. U međuvremenu Čelik su napustili i generalni sekretar Ismar Huskić, generalni direktor Murat Daldik i sportski direktor Edin Prljača. Remi s Radnikom u posljednjoj domaćoj utakmici prvenstva na tribine Bilinog polja privukao je 500-tinjak ljudi.
No, što se zapravo dogodilo Čeliku?
Na prvomajski uranak prije točno dvije godine postavio sam isto ovo pitanje, a na njega, baš kao ni sad, nije bilo jednostavnog i lakog odgovora. Ponos ovog čvrstog radničkog kraja kroz posljednjih 25 godina prošao je težak i trnoviti put s mnogo više strmoglavih padova nego nekakvih jadnih uspona. Ali, bio je to sasvim logičan put za klub uhvaćen u limb post-socijalističke tranzicije, koja ustvari nikad nije došla do svog kraja.
Čelik je preslika Zenice i njegove industrije, ali i čitave ove regije i, ako hoćete, čitave zemlje i njenih teško rješivih problema.
Tog je svibnja 2018. Čelik dotaknuo ono što je sasvim realno izgledalo kao dno. Prvi je put od neovisnosti Bosne i Hercegovine ostao ispod crte, izgubio premijerligaški status i spasilo ga je samo to što je bilo gorih. Banjalučki Borac nije uspio pokriti svoje velike dugove i izgubio je licencu za natjecanje, što je Čeliku udahnulo zrak u pluća, oživjelo ga i vratilo u društvo najboljih. No, Čelik je i tada ostao ležati na samrtnoj postelji, samo toga Zeničani nisu bili svjesni.
Lažnu krvnu sliku davala je zapravo situacija u koju se klub doveo pola godine ranije, kada je prvi put u povijesti dobio privatne investitore. Prema bosanskohercegovačkim zakonima privatno vlasništvo nad klubovima i dalje nije moguće, ali pojedini klubovi — poput Sarajeva, Tuzla Cityja i Čelika — našli su način kako da zaobiđu pravila i dobiju jednog gazdu. Čelikov je došao na račun neformalne skupine navijača koja je prije toga uredila klub na principu jednog glasa za svakog člana, ali je izgubila podršku dotadašnjeg saveznika, gradonačelnika Zenice, a navijači i zapravo čitav grad okrenuli su joj leđa.
Gradonačelnik Fuad Kasumović tada je predstavio kompaniju Han Group, na čijem čelu je bio “uspješni turski biznismen” Aydin Olgun, a koja je uz izmjene statuta dobila “upravljačka prava” u zamjenu za ulaganja u klub. Plan je bio prilično jednostavan i Olgun je, u zamjenu za čiste račune tako da bi Grad na sebe preuzeo dugove prema državi, trebao održavati budžet od par milijuna maraka godišnje, izgraditi omladinsku akademiju te Čelik dovesti u vrh domaćeg nogometa.
Olgun u neku ruku jest bio uspješni biznismen, ali pitanje je koliko je ta ruka bila legalna.
U Turskoj ga se povezivalo s nekoliko kontroverznih situacija, od kojih je najzanimljivija ona iz srpnja 2011. kada je u velikoj akciji tamošnjeg tužilaštva zbog namještanja utakmica uhićeno više od 60 ljudi, uključujući i turske reprezentativce, a s njima i Olgun. Fenerbahçe je tada izbačen iz europskih natjecanja, sud je Olguna (i mnoge druge) osudio na zatvorske kazne, ali to je suđenje poništeno, da bi u ponovljenom svi bili oslobođeni.
S druge strane, činjenica je da je Olgun vlasnik nogometne menadžerske agencije i mnogi su njegov potez vidjeli kao ulaganje u stvaranje vlastitih resursa za buduće članove te njegove agencije. Međutim, u praksi su stvari izgledale slabo za Čelik. Olgun je svoje vrijeme provodio u Turskoj te je klub prepustio ljudima od povjerenja u Zenici. Čelik je prvo ispao, a onda sezonu završio na šestom mjestu, te najavio velike promjene. No, ono što se najviše mijenjalo bili su treneri koje su turski gazde većinom dovodili iz svoje domovine. Velike najave uvijek su djelovale kao da su na staklenim nogama, a one su počele pucati nakon poraza od Želje. Čelik se doslovno raspao — promašio je utakmicu, gubio obraz, gubio navijače i gomilao dugove.
Ovog tjedna Olgun je na klupskom Instagram profilu objavio kako se povlači iz Čelika, a onda krenuo u otvoreni i odvratni rat s… pa, otprilike, svima.
Tvrdi kako su ga varali i suradnici i gradska uprava i igrači i treneri i radnici iz administracije i čitava zemlja. Pretvorio je Turčin priču u zavjeru velikih svjetskih sila protiv njega, a svakoga tko je bar malo podigao glas proglasio je lopovom i lažovom. Klub je, ako je vjerovati posljednjem vršitelju dužnosti predsjednika, nakon povlačenja turskih investitora ostao s dugovanjem od preko dva milijuna maraka, od kojih je barem četvrtina dug prema igračima. U to ne spada i 18 trenutno aktivnih tužbi koje na sudovima protiv kluba vode bivši treneri i igrači. Klub nema niti jednu ovlaštenu osobu, vrata stadiona su zaključana, ne postoji administracija i ustvari nitko ne zna što će se u idućem periodu događati.
Čelik je, sada je valjda svima jasno, na konopcima.
Međutim, nije slučaj s Turcima samo škola koju su na teži način naučili u Zenici, nego bi mogla biti i vrijedna lekcija za sve one koji vjeruju da bi privatizacija klubova bila instant-rješenje i lijek za sve probleme nogometa u BiH.
Znate već priču o jednom gazdi koji će investirati velik novac, a onda i čvrstom ali pravednom rukom upravljati klubom koji je pošteno platio. Stvar je u tome da je takva priča iluzija — ozbiljni investitori u BIH nogomet su rijetkost jer ne postoji puno toga što bi nekoga u tom rangu privuklo na tako malo, nerazvijeno i slabašno tržište. I naravno da nije Olgun tu jedini primjer — dovoljno je okrenuti se oko sebe i još jednom vidjeti da mnogim klubovima vladaju neformalni gazde, sitni hohštapleri, siledžije i pilićari koji love u mutnim vodama improvizacije i koji bi u slučaju privatizacije klubova — baš kao što je to bilo u vrijeme privatizacije velikih poduzeća — vodili glavnu riječ, pri čemu bi malo značaja imao interes samih klubova ili njihovih navijača.
Za druge možda (i samo možda) ima nade, ali Čelik je došao u situaciju — ma koliko vam to sada patetično i lažno zvučalo — da možda više nema šansi za stvarnim preživljavanjem. Ubrizgat će netko neku infuziju, dati umjetno disanje, ali činjenica je da je Čelik — iako klub s možda i najvećim potencijalom u zemlji — iscrpio sve mogućnosti i da sada nema ni naznake rješenja vlastitog problema. U Čeliku su probali i javašluk s gradskim vlasništvom, probali su i domaće biznismene i političare koji brzo izgube interes ako nije njihov džep, probali su vjerovati bezobraznom gradonačelniku, klubom su upravljali navijači dok im nije zaboden nož u leđa, a sad su oprobali i varijantu s jednim gazdom od čijeg ulagana i dobre volje ovisi apsolutno sve.
I baš ništa nije funkcioniralo. Ne u kontinuitetu i ne dovoljno dugo da se uspostavi nekakav sustav rada. Nitko više ne zna što je rješenje, osim ključa u bravu, i čini se da nikoga nije ni briga. Od Čelika danas svi okreću glavu, prave se da ne vide, da problem ne postoji ili da će se sam riješiti.
A ne tako davno je to Bilino polje bilo krcato i ljudi u crveno-crnom euforično su vjerovali u bolje sutra.
SAŠA IBRULJ
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
